Pregled posta

ŽIVIO SVETI VLAHO /BLAŽ/ !!!

Svetac i Grad su jedno, vizija grada-republike identična je liku Sveca čije je čelo ovjenčano biskupskom mitrom, na isti način kako je Dubrovnik opasan zidinama. Neraskidiv, vječni prsten uzajamnog povjerenja, mističnog dogovora svetog Vlaha i Dubrovčana.

***************************************************

***************************************************Grad pod mitrom

Što bi bilo od grada Dubrovnika kada bi se iz njega izbrisao sveti Vlaho /Blaž/!?
Bez sv. Vlaha Dubrovnik ne postoji, jer kada bi se srušila njegova crkva, kada bi se htio odstraniti njegov sveti lik, trebalo bi porušiti zidine, palače, gradska vrata, oltare, Dvor, Carinarnicu, trebalo bi ukloniti zastave, pečate, grbove, stare dukate i talire, ljude..., ama baš sve što sjaji u tom kamenom, pomno izbrušenom dragulju. Zaista, malo je koji grad čiji je indentitet neodvojivo spojen sa svojim Parcem kao što je to u Raguzi. Svetac i Grad su jedno, vizija grada – republike identična je liku Sveca čije je čelo ovjenčano biskupskom mitrom, na isti način kako je Dubrovnik opasan zidinama. Neraskidiv, vječni prsten uzajamnog povjerenja, mističnog dogovora svetog Vlaha i Dubrovčana. To povjerenje započelo je davne 971. godine, kada se tada još uvijek mala Raguza, šćućurena na poluotočiću strmih hridina i zelenih brijegova, u doba kada je još slavni Stradun bio močvara, našla na udaru Mletačkih brodova. Dubrovčani koji su prijateljski ugostili veliku mletačku flotu, vjerujući da ide prema Levantu, nisu slutili pravi razlog njihovog zadržavanja u gradu. No svećeniku Stojku, usred noći javio se Svetac te mu poručio da prenese poruku gradskoj vladi: „Pođi upraviteljima i kaži im da postave dobre straže s mora i kopna, jer će iduće noći Venecijanci provaliti u grad. Ja ću biti kapetan vaše vojske, poslan s neba, moje je ime Vlaho. Mučenik.“ I zaista, vlada je poslušala, Mlečani su pokušali i bili odbijeni, a zahvalni građani sazvali su veliku skupštinu na kojoj su izglasali: "zavjet Dubrovnika; učiniti crkvu na njegovu čast i hvalu i proglasiše ga svojim zaštitnikom nad zaštitnike, ne pozivajući nikad drugog zaštitnika Dubrovnika!" Uz svoju nebesku objavu, Dubrovčanima je i u političkom smislu sveti Vlaho bio adut. Njegov izbor za zaštitnika, dok još u gradu nije bilo njegovih relikvija, bio je jasno stavljanje grada pod bizantsku zaštitu naspram neprestanih mletačkih prijetnji. Znali su prastari Dubrovčani, dok je budući grad–republika bio tek bizantska utvrda u kasnoj antici na vrhu hridine kao jedna u nizu obrane istočno jadranskog plovnog puta od Akvileje i Ravenne do Carigrada, kolika mu je geostrateška važnost. Mogli su pretpostaviti da će jednom ta hrid pružiti svoje kamene ruke i zagrliti grad–republiku koja će trgovati i posredovati u trgovini Istoka i Zapada, kao i biti glavno središte izvoza i tranzicije srebrne i olovne rudače iz zaleđa. Mogli su tek naslutiti da će taj kamen-grad biti srce katoličanstva koje će uz podršku Pape i Španjolskog Dvora uživati sve povlstice zbog svoje mudre i spretne diplomacije na leđima divovskog Osmanskog Carstva.
Uza sve te laude, jamac njegove opstojnosti je sveti Vlaho, sveti biskup i mučenik iz grada Sebaste u Kapadociji /Armenija/, koji je podnio mučeništvo za cara Licinija, Konstantinovog zakletog neprijatelja na Istoku, 316. godine. Kako je ujedno bio i lječnik, poznata je zgoda da je spasio život dječaku kojem je zapela riblja kost u grlu te tako postao zaštitnik od svakojakih bolesti grla.
Dubrovčani su izvršili svoj zavjet i sagradili prvu crkvu sv. Vlahu ispred gradskih zidina, na mjestu današnje katedrale, za koju se misli da je mogla nositi njegovo ime prije promjene titulara i izgradnje velebne romaničke katedrale Sv. Marije Velike krajem 12. st. Prava slava Sveca počela je kada je biskup Vitalis Gučetić oko 1026. u grad donio relikviju Vlahove glave i koljenice. Dubrovnik jača i razvija se, no njegovu slobodu zatvoriti će u kavez mletačkog lava dužd Enriko Dandolo, sramne 1204., kada je osvojen kao i sam Carigrad. U stoljeće i po Mletačke vlasti, sv. Vlaho postaje prešućivani sinonim slobode, i identiteta, a kada ponovno uzme u ruke pastoral, povesti će svoj Grad vrtoglavo u nadaleko poznato Zlatno doba Dubrovnika. Bilo je to 1358., kada je Mlečene porazio hrvatsko-ugarski kralj Ludovik te ih istjerao s čitavog Istočnog Jadrana, a Grad je polako ali sigurno od Civitas Raguzina postao Respublica Ragusina.
Sveti Vlaho sad postaje gotovo više politička nego religiozna stvarnost male aristokratske republike koja je neobičnom simbiozom Države i Crkve ta dva pojma ujedinila, stopila u jedno - u Republiku Svetog Vlaha! Kada je 1341. sveti Vlaho spasio Grad od kuge, a 1342. u grad bila donjeta njegova lijeva ruka, grad je odlučio sagraditi novu crkvu Svecu na mjestu današnje. Bila je to trobrodna gotička crkva s kupolom i galerijama sličnim onima na Katedrali. Na stotine kipova je isklesano, od Jurja Dalmatinca, Ivana Duknovića, braće Andrijića, Bertranda Galiciusa, Jakova de Spinisa..., na stotine slika i poliptiha naslikano od Dobričevića, Hamzića, Božidarevića... Koliko li je tek vune obrađeno u dubrovačkim predionicama kojima je ujedno bio i zaštitnik sveti Vlaho, jer su ga mučili željeznim četkama, pa mu je to van Dubrovnika univerzalni simbol. Koliko li je tek skupocjenih tkanina i zastora izrađeno u nadaleko poznatim dubrovačkim veziljskim radionicama, u koje je Božidarević zamatao svoje Bogorodice, ili koliko li je tek zlatara radilo Vlahove relikvijare... Koliko je brodova isplovljavalo na sve strane svijeta razvijajući njegov barjak s inicijalima S(anctus) B(lasius), dok ih je njegov kameni lik blagoslivljao s gradskih zidina želeći im sigurnost u nepoznatom.
To zlatno doba, prekinuo je onaj kobni dan 6. travnja 1667. kada je Vlaho u "trenutku umora" ispustio model svog grada načas iz ruku, i on se poput steklenog vrča rasuo pri udaru o tlo. Potres je uništio slavni grad, a požar koji je pritom buknuo dokrajčio je načeto. Ipak poput Feniksa iz pepela, podigao se današnji Dubrovnik, jer je dogovor između Vlaha i Grada ostao vječan. Dubrovčani su zalječili njegove oštećene relikvije iskopane iz ruševina Katedrale, te na relikviju njegove noge postavili emajlirani grb republike i godinu 1667. Kao jasan znak neraskidivog i posebnog odnosa, Svetac se odužio nadahnuvši i providjevši mudre i bogate ljude poput Stjepana Gradića da obnove Grad.
Ipak posljednji, ali ne i zadnji udes bio je požar 1706. u kojemu je izgorjela njegova crkva, preživjevši potres. Kada je na zgarištu pronađen njegov zlatni neoštećeni kip iz 15st., čudo je bilo nagrađeno izgradnjom današnje barokne crkve Sv. Vlaha čiji je tvorac mletački arhitekt i kipar Marino Gropelli. Gropelijeva crkva u osnovi sublimira prijašnje Vlahove crkve. Trobrodna je to centralana građevina na četiri stupa s upisanim križem, središnjom kupolom i izduženim svetištem s dvije sakristije. Počiva na povišenoj terasi na koju se uspinje skalinadom, a s koje se diže monumentalno raščlanjeno pročelje sa četiri korintska stupa i velikim portalom na kojem su anđeli s palmama. Na vrhu crkve kip je sv. Vlaha, a na bočnim uglovima kipovi Vjere i Nade. I dok se u Veneciji slične crkve zrcale u vodi kanala, ova crkva zrcali se u izlizanim pločama Straduna preko kojih milijuni dolaze u njegovu crkvu moleći, dok odzvanjaju riječi svečenika koji s dvije prekrižene svijeće blagoslivjla grlo govoreći: "Per intercessionem Sancti Blasii liberet te Deus a malo guteris, et quovis alio malo!" (Po zagovoru sv. Vlaha oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla).
Konačno svetkovina Parca počinje 2. veljače podizanjem njegova barjaka na Orlandovu stupu uz Vlahovu himnu te puštanjem dviju bijelih golubica u znak slobode i mira. Na dan svetog Vlaha, 3. veljače, nakon mise, velika svečana procesija prolazi kroz grad od katedrale kroz ulicu od Puča, preko Straduna do njegove crkve gdje se izvijaju barjaci, i pozdravlja Svetac. U procesiji se nose njegove relikvije koje vjernici dodiruju, moleći i ostvarujući svoju vezu sa svecem, a najdragocjenija je relikvija njegove glave, zatvorene u emajliranom pozlaćenom relikvijaru u obliku bizantske carske krune iz 11. - 12. st. Ponekad, promatraču sa strane nije lako razumjeti ove procesije, ali njihova ukorjenjenost i važnost jednaka je svemu što baštinimo. Ne treba zaboraviti da je to javno i državno sudjelovanje u najveličanstvenijem događaju jednoga Grada, iskaz pripadnosti, iskaz vjere i nade, znak povezanosti i djelo neraskidivosti Grada i naroda sa svojom katoličkom vjerom i nebeskim zaštitnikom. Možda je najbolje usporediti značaj, premda danas umanjenog sjaja te procesije, s velikom procesijom kakvu je grad Salzburg priredio 1682. slaveći 1100 godina svog kršćanstva. Tada je kilometarska procesija krenula gradskim ulicama uz pjevanje veličanstvene Biberove himne sv. Rupertu zaštitniku, uz zvukove truba i timpana. Možda njene ushićene riječi, ovdje prenesene na Dubrovačku svetkovinu, najbolje govore o duhu, vremenu, zanosu, opčinjenosti garđana svojim bivanjem rame uz rame sa svojim Zaštitnikom!
„Plaudite tympana, Clangite clasica, Fides acinite, Voces applaudite, Choro et jubilo, Pastori maximo. Aplaudet patria, Blasium celebra! Felix dies ter amoena, Dies voluptate plena, Qua Blasium celebramus, Qua patronum honoramus, Dies felicissima, O laeta gaude patria, O laete plaude gens, Blasium super sidera, Triumphat alta mens, In angelorum millibus, In beatorum plausibus, Triumphat alta mens! Vive Raguzium, gaude, Magno patri ter aplaude, In tympanis et vocibus, In barbitis et plausibus, Vive Raguzium, gaude, Magno patri ter aplaude, Blasium celebra , Pastori jubila!“
Uz zvukove timpana i zvonjavu zvona, Pjevajte zajedno vjerni, glasovima kličite, zborovima i radošću objavite - najvećeg Pastira. Prihvati domovino, Vlaha slavi! Ovaj sretni dan pun zadovoljstva, u kojem slavimo Vlaha, u kojem častimo svog zaštitnika, Najstretniji dan! Raduj se sretna domovino, plješći rode, plemeniti Vlahov um, slavi iznad zvijezda. Među tisućama anđela, u pljesku blaženih, slavi iznad zvijezda. Živio Dubrovnik, raduj se, plješćite slavni očevi, sa timpanima i glasovima, sa lutnjama i udaraljkama. Živio Dubrovnik, raduj se, plješčite slavni očevi, Vlaha slavite u Pastiru se radujte!
/Kardinal Josip Bozanić, 2005./




"Ljubavlju, brigom i toplinom ušao je u sve pore ovog Grada. I postao milim gostom onima koji se odgojem bave, kao i onima koji se posvećuju turizmu; onima koji zemlju obrađuju ili vode narodnu politiku, kao i onima koji poput njega propovijedaju, dijele svete tajne i odgajaju narod Božji. Svima je blizak i drag, jer je Parac naš. Postao je znak našeg prepoznavanja.“
/biskup Želimir Puljić, Festa 2005./
...
„Život je Božji dar. A njegova je ljubav u temelju posvećenog života u samostanima i svetog života u obiteljima. Ljubav je Božja poticala i naše pređe pa su, vođeni Gospodnjim svjetlom, promicali kulturu života, gradili hospicije, orfanotrofije, bolnice i nahodišta. A sveti Vlaho izvrstan liječnik duše i tijela, pomagao im je i učio ih kako braniti, štiti i poštivati život. To je ono "višnje svjetlo vjere" za koje je Dante molio u Raju kako bi njegovu iskru mogao prenijeti "svojoj čeljadi".
/biskup Želimir Puljić, Festa 2006./
...
I ovogodišnja svečanost 'ki dohodi jednom nami na godište', odvijat će se tradicionalno na povijesnim prostoru između katedrale, Kneževa dvora, Sponze i crkve svetog Vlaha. Okupljeni na toj godišnjoj svečanosti i ove ćemo godine zahvaliti Bogu dar života, Crkve, slobode, Domovine i mira. A posebice za dar zaštitnika biskupije i Grada svetoga Vlaha. Slavlje svete Mise i procesije pratit ćemo zahvalnom i usrdnom molitvom iz Parčeve himne: 'Čuj sveti Vlaho nas, molitve naše glas! Dubrovnik čuvaj svoj, čuvaj sve nas'! Uključit ćemo i sve vas koji diljem svijeta budete slavili svetoga Parca.
/biskup Želimir Puljić, Festa 2007./
...
Stoga, njemu koji nas je štitio kroz stoljeća i ulijevao nadu i snagu u najtežim iskušenjima života, upravljamo i ove godine našu usrdnu molbu neka nas u nevoljama očinski brani, u tjeskobama tješi, u dvojbama na pravi put upućuje, te od pogibelji uvijek oslobađa. I hoće, ako Bog da. Živio sveti Vlaho!
„Festa našega Parca, koju njegovi štovatelji slave na svečani način, izraz je stoljetne vjere u moćni zagovor tog svetog Starca koji se toliko srastao s dušom ovog Grada i kraja da mu se u zanosu kliče:
"Živio sveti Vlaho!'“
/biskup Želimir Puljić, Festa 2008./




Danas se u svim župama blagoslivljaju grla /grličanje/ kojim se moli da nas po zagovoru sv. Blaža Bog oslobodi bolesti grla i svakoga drugoga zla:

"Zagovorom sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i od svakog drugog zla.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Amen."

Post je objavljen 03.02.2008. u 17:19 sati.