Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora ....
/Ps 23, 1-2/
**************
Psalam 23 Bio jednom shakespeareovski glumac, posvuda poznat po svome načinu čitanja i recitiranja klasika. Uvijek bi završavao svoju predstavu dramatičnim čitanjem Psalma 23. Svake noći, bez iznimke, kad bi glumac započinjao recitaciju – Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam – mnoštvo bi ga pozorno slušalo. A onda, na završetku psalma, podigli bi se gromoglasno aplaudirajući, zahvalni za glumčevu nevjerojatnu sposobnost da oživi stihove ovoga psalma.
Ali jedne večeri, neposredno prije nego je glumac započeo svoju uobičajenu recitaciju Psalma 23, iz publike progovori jedan mladić:
- Gospodine, što mislite da ja večeras recitiram Psalam 23?
Glumac je ustuknuo pred ovim neobičnim zahtjevom, ali je dopustio mladiću da dođe i stane na sredinu pozornice kako bi recitirao psalam, uvjeren da se sposobnost neiskusna mladića ne može usporediti s njegovim talentom.
Mladić je nježnim glasom započeo recitirati riječi psalma. Kad je završio, nije bilo aplauza. Nije bilo ovacija publike kao prethodnih večeri. Jedino što se čulo bio je zvuk plakanja.
Publika je bila toliko dirnuta mladićevom recitacijom da je svako oko bilo puno suza. Začuđen onim što je čuo, glumac reče mladiću:
- Ne razumijem. Godinama sam recitirao Psalam 23. Imam životno iskustvo i praksu, ali nikad nisam uspio dirnuti publiku kao što si ti to večeras učinio. Otkrij mi svoju tajnu?
Mladić ponizno odgovori:
- Pa, gospodine, Vi znate psalam … ali ja poznajem Pastira.
Ave Maria, gratia plena.
Dominus tecum,
benedicta tu in mulieribus,
et benedictus fructus ventris tui Iesus.
Sancta Maria mater Dei,
ora pro nobis peccatoribus, nunc,
et in hora mortis nostrae.
Amen.
Kakav li je to morao biti čovjek čije upute vrijede još i danas, nakon tisuću petsto godina, i prema kojima se ljudi još uvijek ravnaju? Ne znamo mnogo pojedinosti o Benediktovu životu koje bi povijest potvrdila kao sigurne, no kroz smjernice njegova Pravila on prosijava dovoljno jasno da shvatimo tko je i kakav je bio čovjek koji je mogao takve smjernice dati. Kao što se vidi iz njegova Pravila, Benedikt je morao biti iskusan čovjek koji je ljudske slabosti i snagu poznavao iz vlastitog iskustva, u sebi smiren i u miru sa samim sobom, odmjeren, sposoban voditi druge, bolesne i slabe liječiti i ulijevati im nadu i hrabrost, čovjek sam sa sobom pomiren da bi mogao miriti druge i oko sebe širiti ozračje mira. Morao je biti i čovjek pun vjere, jer se usred kaotičnoga svijeta mogao s pouzdanjem upustiti u osnivanje i izgradnju monaške zajednice ne tužeći se na loša vremena.
ORA ET LABORA
"Dođite, djeco, poslušajte me, učit ću vas strahu Gospodnjem!"
"Što bi nam, braćo predraga, moglo biti milije od takva
Gospodnjeg glasa koji nas zove" (Pravilo sv. Benedikta)
Izr 2, 1-9
1Sine moj, ako primiš moje riječi
i pohraniš u sebi moje zapovijedi,
2i uhom svojim osluhneš mudrost
i obratiš svoje srce razboru;
3jest, ako prizoveš razum
i zavapiš za razborom;
4ako ga potražiš kao srebro
i tragaš za njim kao za skrivenim
blagom -
5tada ćeš shvatiti strah Gospodnji
i naći ćeš Božje znanje.
6Jer Jahve daje mudrost,
iz njegovih usta dolazi znanje
i razboritost.
7On pravednicima pruža svoju pomoć,
štit je onih koji hode u
bezazlenosti.
8Jer on štiti staze pravde
i čuva pute svojih pobožnika.
9Tada ćeš shvatiti pravdu, pravicu,
pravednost
i sve staze dobra,
Isuse, dođoh Ti reći,
kako me u grlu guši,
od isplakanih suza
kako me boli u duši.
Dođoh ti šaptat
kako mi križ izrani rame
i kako ga teško nosim
jer je pretežak za me.
Dođoh ti se tužit
u suton ovog dana,
jer me odviše boli
i peče ova rana.
Kleknuh da ti se jadam,
al me zbuni tvoje raspelo,
Žižak ti osvjetli lice,
raspeto, presveto tijelo.
U suzama, izmučen,
izboden, raspet i sam,
o Bože, što da se tužim,
pa mene je pred Tobom sram.
Gle, Ti nijemo šutiš,
nikome se potužio nisi,
a Tvoje presveto tijelo
stravično na križu visi.
Probodene noge i ruke,
probodeno je srce Tvoje,
Kako je tuga Tvoja teška
i sitne boli moje.
Isuse, dođoh Ti se jadat
u suton ovoga dana,
al motreć Tebe,
iščeznu moja rana.
vlč. Zlatko Sudac
********************************
BOG MOJ! Ponekad,
Bez najave,
Propara bićem sjećanje na ono što je moglo biti,
A nije bilo,
Na ono što je puno obećavalo,
A malo ili ništa se ispunilo.
Suza kane,
Srce spusti kaplju krvi tuge
Duboke, gurnute i skrite.
I na čas dah ti stane. ...
Najednom prene te dječji Glas,
Zatreba muževljeva Ruka,
Hitno Brat ti dođe:
«Sestro pomozi, trebam te!»
To Bog se u tvojoj Braći javlja:
«Ne okreći se sine,
Život dalje ide,
Ja računam na tebe,
S tobom hodim na putu tvom.
Do kraja stići treba,
Ja sam pobijedio svijet!»
Bog moj!
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnoštvu, lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja, ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam, i nisam bez dara,
da zavolim voće, koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes, dobar ili zao,
kad u moje oči tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmjeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas, mozda sutra znat cu.
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini,
ponoru me dao, i dao visini…
Život ponekad "ujeda", kako ne bismo mrmljali,
nego kako bismo razvili osjećaj zahvalnosti za mnoga dobročinstva koja smo primili.
Vjera nikad nije imuna na sumnje.
Ona je uvijek povezana sa "suhoćom u vjeri".
Vjera - to je "izdržavanje Boga koji šuti; prividno "opadanje" njegove pouzdane nazočnosti...
trajno uskrisivanje vjere iz groba nevjere". /Karl Rahner/
Vjeru ne možemo "imati" jednom za svagda. Za nju se valja boriti, iz dana u dan.
Bože naše vjere, svi su ljudi tvoje kćeri i tvoji sinovi i svi su pred tobom jednako vrijedni.
Osnaži nas da se velikodušno, kao kraljevi, odnosimo prema drugima.
*************** SAMO OVAJ DAN! Moj život je trenutak u nepovrat što bježi
i napušta me kao prolaznosti san.
Ti znadeš, o moj Bože, za ljubav prema tebi
na ovoj zemlji imam
SAMO OVAJ DAN!
Za tobom, Kriste, duša u ljubavi izgara
i samo danas pruži u pomoć mi dlan.
Zavladaj srcem mojim i daruj smiješak meni
SAMO OVAJ DAN!
I što me briga ako budućnost je tamna,
za sutra da te molim, taj osjećaj je stran.
Sačuvaj srce moj, i tvoja sjenka plamna
nek prekrije me cijelu
SAMO OVAJ DAN!
Od pomisli na sutra ja drhtim puna straha
i nemirom je izvor srca uzburkan.
Ja hoću, Bože, patnju i iskušenja plaha
SAMO OVAJ DAN!
Ja uskoro te želim na vječnom vidjeti žalu,
pod tvojom rukom put mi biva poravnan.
U miru vodi brod moj po olujnome valu
SAMO OVAJ DAN!
I dopusti u tvome da sakrijem se licu,
gdje neću slušat vrevu, što šire utaman.
O daj mi ljubav svoju, sačuvaj milost za me
SAMO OVAJ DAN!
Kraj tvog božanskog srca u zaborav sve pada
i strah od strijela nije više meni znan.
O, ti me, Kriste, primi u svoje srce sada
SAMO OVAJ DAN!
O Kruše živi s neba, božanska naša hrano,
ti tajno kojoj izvor ljubavi je dan,
u moje srce siđi, hostijo bijela
SAMO OVAJ DAN!
Da s tobom jedno budem dopusti, lozo sveta,
i s grančice će moje plod biti izabran,
i zlatan plod ću moći darovat tebi evo
SAMO OVAJ DAN!
Na grozdu ovom zrna besmrtne su duše,
da osmislim ih čas je kratak darovan.
O, daj mi zato ljubav apostola svoga
SAMO OVAJ DAN!
Odletjet ja ću skoro da odam svoje hvale,
kad duši mojoj stalno bit će prisutan,
i ja ću pjevat tada na anđeoskoj liri
SAMO OVAJ DAN!
/Sv. Mala Terezija /
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ... /Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...
