Šetnjica
28.07.2005., četvrtak
Kišurina...
|
Evo sjedim "zarobljen" u jedinom mjestu gdje se može besplatno surfati u gradu. Roki, lijepo si me zajebao. Samo sam svratio pogledati ima li šta nova i dok sam "povukao" iz prašnjavih sjećanja put od Mostara do Zadra, udrio je je veliki i dugi pljusak. Kako još uvijek traje, a auto mi je parkirano taman toliko daleko da pokisnem do gole kože (a baš sam se lijepo dotjerao za pred kompjuter), sad moram prtljati po tipkovnici dok se kiša ne smiri. Daklem, stanje tijela i duha se bitno popravlja jer sam i danas udrio dobar spavanac popodne, a imao sam i nevjerovatnu sreću da sam naišao na dva obroka danas. I to oba kuhana! To mi se nije desilo već tjednima!!! Inače se jako nerviram oko jedne stvari. Već 10 mjeseci traje igra mačke i miša sa urednicom jednog časopisa. Kao, ona bi me htjela intervjuirati, pa je to i napravila svaki puta kad sam bio u Ženevi, pa mi je pisala još nekoliko puta da joj pošaljem još neke detalje i materijal i nikad ništa ne izađe. Iako nije odgovarala na mailove već tjednima, jučer je stigao novi broj i naravno - ništa. Iste večeri u inboxu njen mail "joj ,pošalji mi ultra turbo hitno tvoj CV, završavam članak o tebi". Ajd, ne budi blesav, poslao sam ga. No, ovo joj je zadnja šansa, halas, nema više. Sad zna toliko toga o meni da me može dati i na sud! Kiša i dalje pljušti, što da pišem još? Možda kako sam pomalo lud za prijateljima. Ne znam što se dešava, ali jako mi nedostaju prijatelji, blizina, toplina. Nedostaje mi jako i Europa, nedostaje mi iskustvo da živim u nekoj zapadnoj zemlji, sasvim neopterećen budalaštinama, ratovima, balkanskim problemima, velikim i malim. Htio bih si to priuštiti bar nekoliko mjeseci, ne znam, Francuska, Španjolska. Onako, miran, skroman život, ujutro po kruh, šetnja po prirodi, uživanje u blagoj klimi. Nema TV-a i vijesti o ratovima, teroristima i gladi u Africi, nema razmišljanja o kreditima, autima, kućama. Samo obična svakodnevica u malom, tihom mjestu na zapadu. Ne znam, možda mi je previše od svega proživljenog koje je upravo suprotno gore navedenome: samo strka, zbrka, brige... Često poželim da sam se rodio u nekom takvom mjestašcu i da nikada nisam morao brinuti sve brige koje su me lupale u glavu i srce. No, to je što je, čovjek ne može birati unaprijed. Zato mi pomažu duge meditacije u kojima se mijenja sve iz korjena i čitav svijet ovakvih želja i čežnji se povlači i nestaje pred živim, pulsirajućim životom koji dolazi u valovima, nekada većim nekada manjim. I daje mi želju i volju da guram dalje, daje mi smisao, jer su sve neispunjene stvari i želje iz običnog, svakodnevnog svijeta već odavno prežaljene. Možda ovo nije dobra motivacija, ali izbora više nemam. Drago mi je da ga nemam, jer je svijet meditacije neusporedivo bogatiji i raznovrsniji od svakodnevice običnih, "normalnih" ljudi. I što je jako važno za mene, puno je osjetljiviji na sve što se dešava oko nas i u nama. Zato ga volim, taj drugačiji, "otkačeni" život i predajem mu se. Zato više i nisu teške svakodnevne konfrontacije s kolegama na poslu i sa ljudima koje srećem kada ti predbacuju vegetarijanstvo, nekonzumiranje alkohola i ostalih "normalnih" stvari. Lijepo je. |
- 21:57 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
27.07.2005., srijeda
Bez puno priče
Radim kao stoka. 14 - 16 sati na dan. Posla je previše, a rokovi "ubijaju". Uglavnom sam gladan. Protiv svoje volje i želje. No to je druga priča. Nije dijeta. Nedovoljno spavam. Zdravlje još uvijek uglavnom dobro, osim nekih ostataka bolničkog liječenja. Na rubu sam gorenja od stresa, ali sam puno svjesniji nego prošle godine, tako da ga na vrijeme kontroliram. Danas sam spavao nakon ručka jer nisam mogao više i zato sada mogu u miru raditi po noći. Sve će proći u rujnu.Toliko o meni. Onima koji se spremaju na ljetne ljepote, neka im bude najlijepše ljeto do sada. Mislite i na mene. 13.08. mi je rođendan, pa mi zapjevajte koju. Prikazane slike nažalost nisu moje. Ali su s posla. Oni sretnici koji mogu i na teren. |
- 20:15 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
broj 2 |
- 20:14 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
broj 3 |
- 20:13 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
i dopunski broj 4. Dakle, dobitna kombinacija je... utorak, 19 sati, Hrvatska lutrija :-)) |
- 20:12 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
16.07.2005., subota
Da li vam se ikada desilo da
|
unatoč činjenici da radite normalan uredski posao u Skopju, u roku od samo godine dana odete u: Amman, Petru, Istanbul, Koln, Paris, Zagreb, Split, Dubrovnik, Beograd, Prištinu, Tiranu, Sarajevo, Budimpeštu, Konstanz, Zurich, Ženevu, Amsterdam, Haag, Frankfurt, Dortmund, Stuttgart, na Tenerife, u Colombo, Cairo i desetak gradova u dvije zemlje Istočne Afrike? Pored toga, u pola od nabrojenih gradova više puta? Pa to je 17 zemalja! Sinoć sam malo razmišljao o tome i nekako me je zapanjila lista svih ovih gradova. Još je "gore" što u većini navedenih gradova mogu sasvim slobodno sjesti u auto i s lakoćom pronaći put do svega što mi treba. Nije ni čudo da mi je putovnica ostala na samo 5 praznih strana, iako je stara samo nepune 3 godine i iako sam često korisito i makedonsku putovnicu kako bih malo rasteretio pečate. Pa nitko od mojih prijatelja nije ovoliko lud, jebemu... Sletio sam u pakao u četvrtak navečer i bilo je jako vruće. Ipak, 10 stupnjeva niže nego kad sam prethodni put sletio, prije 6 tjedana. Kako sam došao iz Kenijske zime, promjena mi je bila prevelika, pa sam poslijednjih 36 sati jednostavno proveo u sobi s klimatizacijom, pod tamnim zavjesama. Bilo je teško, mislio sam da nikada neću proći prilagođavanje. Jutros sam bio stvarno sretan kada sam se probudio "iznutra namješten" na ovo podneblje. Sve je ok, za sada. |
- 14:58 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
14.07.2005., četvrtak
Gotovo je, sniff...
|
Došao je kraj ovom nenadanom godišnjem "umoru". Nekako, bilo je već i vrijeme. Jučer sam dobio nazad mail od mog šefa iz pakla i u mailu stoji da mu je jako drago što sam dobro, što ćemo se uskoro vidjeti i kako nema nikakvih hitnih problema vezanih za posao. Ta je poruka stigla na business mail, a budući da sam došao u ured tek oko 3 popodne, tek su mi onda dali printout. I onda Murphy: nepunih 10 minuta nakon što sam pročitao poruku, zvoni telefon. Poziv je za mene, javlja se moj šef primjetno uzbuđen i kaže da je od jutros posao odjednom u potpunom kolapsu i pita kad mogu najranije biti opet u bushu jer na daljinu ne mogu odgonetnuti što je uzrokovalo kolaps. Dok ga slušam, dižu mi se obrve od čuđenja, ne mogu vjerovati kako se sve savršeno poklapa s istinskim krajem zdravstvenih problema. Dogovaramo se da let bude u petak, ako naši avioni budu u letnom stanju, jer je i njih uhvatla neka prehlada pa su već dva tjedna uglavnom na zemlji. Kako su velike katastrofe u mom poslu uvijek najčešće uzrokovane malim, sitnim i jednostavnim problemom kojeg netrenirano oko ne može vidjeti, tako sam i ovog puta nakon podužeg razmišljanja a la profesor Baltazar, SMS-om poslao jednostavan recept. I jutros je stigao odgovor: sve je OK :-)) Jupi, znači mogu tek u ponedjeljak u bush. Ali popodne ionako letim za pakao. Dosta je bilo uživanja u dugim rukavima, internetu, civilizaciji, turizmu - vrijeme je da se krene... To nažalost znači opet prekid svih SMS-veza s Balkanom i internet samo jednom tjedno. Večer sam proveo uz romantično pucketanje vatre uz kamin u najboljem talijanskom restoranu koji se zove Osteria del Chianti, što u (vrlo) slobodnom prijevodu znači "Šantijeva oštarija"! Dakle, na pravom mjestu, a ako se netko buni za prijevod neka se žali kod Hell's Grannies, "obijesnih bakica koje napadaju bespomoćne snažne mladiće po parkovima", kako su to sinoć vješto objasnili Pytonovci... |
- 10:28 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
13.07.2005., srijeda
Baš ništa
|
Samo da se javim da sam živ. Sutra putujem nazad u središte pakla, a u ponedjeljak u deveti krug. Sve je nekako čudno, i san i java i između njih. Stižu čudni mailovi sa svih strana svijeta sa još čudnijim sadržajima. Moskva, Tenerife, Colombo, Zurich, Skopje, Zanzibar... |
- 15:35 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
11.07.2005., ponedjeljak
Službeno zdrav, a stvarno?
|
Etotiganađavle! Nu i tute! Liječnik me službeno proglasio sasvim zdravim, usprkos tome što mi se vrti u glavi svaki puta kada ustajem i što se ne osjećam baš sasvim "na zemlji". Danas su me opet stavili na onu traku za mučenje poštenih lijenčina, onu po kojoj hodaš, a oni čim te vide da možeš hodati, odmah ubrzavaju traku i dižu uspon. Samo da ti je teže, e. I kad onda već nekako savladavaš tu brzinu i uspon, ujedno spojen na 10 žica zakačenih svugdje po grudima (radi koji su mi čak izbrijali dio grudi!) pa misliš da si Terminator, onda ti za dišpet napumpaju tlakomjer toliko puno da te ruka zaboli odmah - kao, da izmjere tlak pod naponom. E, i onda kad već poslijednjim daškom snage zamoliš da konačno isključe monstruma jer će ti kičma otići na godišnji bez tebe, onda te opet stežu, premjeravaju, gledaju, razvlače, muče. Aj lipo kvragu svi zajedno. I zato sam ja sad "zdrav": tri vrste tableta dnevno na neograničeno vrijeme i obavezna dijeta. "Zdrav", nema šta, kao dren! Tc tc tc... A di se trebam vratit, to će bit prava umjetnost ostat normalan i barem ovoliko zdrav. A oni koji u firmi brinu za naše zdravlje kažu da gore izgledam nego li kad sam bio službeno bolestan. To je vjerovatno jer nisam zaspao do 4 ujutro, ne znam koji mi je vrag bio, bilo mi je previše toplo. Šta se tiče spavanja, a vezano za jučerašnji post i sigurnost u gradu - nakon nekih nemilih događaja, mi provodimo svaku noć ize rešetaka! Doslovno. Svaki stan ima pregrađeni dio u kojemu se nalaze spavaće sobe i kupaonica i zove se "safe heaven". Taj dio se navečer obavezno zaključava kada se ide na spavanje. To je čelična rešetka sa ogromnim katancem kako lopovi, ako već upadnu u stan, ne bi mogli kidnapirati/tući/silovati/ubiti stanare, što uglavnom imaju običaj činiti. A dio u koji mogu ući lopovi je po noći ozračem infracrvenim alarmom koji odmah šalje podatke u centar osiguravajuće firme, a ovi odmah šalju interventni tim. S motkama. Jer, vrlo je zeznuto imati pištolj ovdje... Prije spomenut lounge bar Casablanca po noći je izvana čuvan, vjerovali ili ne - lukovima i strijelama. E sad, kad sam ja ovo čuo, prvo sam se smijao jedno pola sata k'o lud, a poslije su mi objasnili da je to vrlo ozbiljna stvar jer su šiljci strijela namočeni u smrtonosni otrov, pa ti kradi brale ako hoćeš, svih mi doboša Darkvuda! Eto ti efikasne alternative vatrenom oružju, tako mi čukundede vrača... |
- 15:39 - Stvarno? (7) - Isprintaj - #
10.07.2005., nedjelja
Kriminal i životinje
|
Nairobi je, usprkos svim mogućnostima koje pruža i usprkos svojoj iznimnoj razvijenosti, vrlo opasno mjesto za življenje. Svaka kuća i zgrada su ograđene bodljikavim i/li žicama pod naponom, obavezno su čuvane s jednim ili više čuvara 24 sata na dan, kamerama itd. Krađa automobila je nešto kao "dobro jutro", tako da ogromna većina ljudi brojeve svojih tablica dodatno ispisuje bojom na karoseriji i na retrovizorima. Ljudi se uglavnom voze u zaključanim autima, jer nasilno otvaranje i krađa stvari iz auta dok stoje su dio svakodnevice bez iznimke. Otmice bijelaca u autima na pustim raskršćima po noći isto tako nisu rijetkost. Srećom, stvari kreću na bolje. Od prije godinu dana stigao je novi šef policije i prilično je nemilosrdan s lopovima. Samo za primjer koliko je situacija ozbiljna i koje je razmjere dosegla, prije neki dan policija je vidjela nekoliko ljudi kako se mota usred noći oko pumpi na benzinskoj stanici i bez razmišljanja ih usmrtila vatrenim oružjem. Bez riječi, bez razmišljanja. Dakako, ovo znači da je svako šetanje po gradu sasvim van rasprave. A upravo je to što mi je liječnik preporučio: što više kretanja i aktivnosti. Kakav morbidan uvod u ono što sam htio reći: usred bijela dana ipak postoji mogućnost hodanja u vrlo ograničenom prostori, nekoliko ulica, nekih par stotina metara, najviše kilometar. To je mjesto gdje se nalazi predsjednička State House, ambasade itd. – srećom i moj ured – pa su i policijske ophodnje neprekidne. No, to je vrlo dosadno i puno je auta pa zrak nije baš ugodan. Zato smo danas odlučili posjetiti nešto kao mini ZOO na rubu grada gdje se može šetati i razgledati životinje van kaveza. Tako smo imali priliku vidjeti geparde, leoparda i zebru (siročad), lijene spavajuće lavove, šestogodišnjeg bijelog nosoroga iz neposredne blizine, teškog "samo" 1 tonu – porasti će na 2 tone za desetak godina, pred kraj života. Tamo su bile i albino zebre (svijetlo smeđe i bijele pruge), krokodili i vječno zabavni ludi nojevi. Zanimljivo je da gepardi su sasvim bezopasni u društvu (normalnih) ljudi i da nemaju nikakve pretenzije da napadaju ljude, dok je njihov najbliži rođak, leopard, itekako zainteresiran, hehe... Moram reći da nas je leopard počastio veličanstvenim obilaskom dijela svojeg prebivališta. Nažalost, zaboravio sam kameru ovaj put. Na povratku smo završili na ručku u nadaleko poznatom Narobi Java Houseu, gdje sam opet bio totalno iznenađen kako je mjesto dobro uređeno, što sve nudi, kakav je odnos osoblja prema gostima. Postaje polako previše za mene – iz dana u dan otkrivam sve čari ovoga grada i iz dana u dan mi dolazi sve snažniji i snažniji impuls da se zavežem lancima za ovo mjesto i da ne mrdam odavde idućih par godina. Neumitnost odlaska me izluđuje, bojim se da ću se psihički slomiti vrlo brzo nakon povratka u bush. Sve ima svoje zašto i svoje ne znam :-)) Srećom i potpunom greškom, dio mojih stvari je stigao ovdje iz Ženeve pa se dobro zabavljam opet gledajući epizode MASH-a, u pauzama natjecanja "Nokia Face of Africa". Zamotan u deku i s toplim čajem u ruci, još uvijek je hladno. Cure su slatke, ali ništa posebno za moj ukus, may I say, indeed. |
- 23:54 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
09.07.2005., subota
Vic
|
Bili Mujo i Suljo navečer u Casablanci, jednom od najlijepše sređenih lounge barova u Nairobiju. Odličan ambijent i atmosferu nadopunjava iznimno ljubazan, prijateljski i nadasve vrlo profesionalan personal. Momci i cure koji izlaze ovdje redom dolaze iz vrlo imućnih obitelji afričkog i Indijskog podrijetla, visoko obrazovani, iznimno ukusno odjeveni i vrlo pristojni. Tako su Mujo i Suljo, žaleći se na težak život daleko od kuće, proveli vrlo ugodnu večer u društvu tri cure koje uz posao u modnom časopisu još uvijek povremeno budu modeli za neki foto session ili modnu reviju. Dobar vic, ha? Laku noć. Vaš Suljo |
- 23:18 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Zima
|
Moja želja za dokazivanjem kroz posjedovanje nečega što drugi nemaju, bilo to predmet, osoba ili mogućnost počinje se ostvarivati i kroz situacije koje nisu uvijek željene. Dok sam u veljači likovao nad svima koji su se smrzavali u oštroj zimi Starog kontinenta, dok sam ja bio privilegiran uživati blagodati vrelog Indijskog oceana i tropske Šri Lankanske klime, sada sam se neošekivano našao u potpuno obrnutoj poziciji. I dok su misli svih koje poznajem uprti u dolazeće ljeto sa svim njegovim čarima, ja sam sinoć ošajnišli tražio treću debelu deku kako bih se ugrijao u krevetu. Činjenica da se Nairobi nalazi na nekih 1600 metara nadmorske visine, kao i čitav prethodni mjesec koji je uglavnom obilovao oblačnim vremenom, snizili su jučerašnju dnevnu temperaturu na nekih 15-ak kišnih stupnjeva (slobodna procjena), što je bio uvod u prilično hladnu noć. Iako je noć počela odlično - oproštajnim partyjem jednog kolege na kojem se okupilo oko 180 ljudi, u odličnoj afričkoj atmosferi punoj smijeha, zezanja, mnoštva crnih tijela uzbibanih u ritmu "black-box" hitova iz 80-tih i 90-tih – već mi se dobrano vrtilo oko 10 sati i morao sam doma. Kako se kafić Coco Jumbo, u kojem se održavao party, nalazi doslovno preko ulice, nastavio sam slušati muziku i vrištanje do 2 ujutro, kada ih je policija razjurila... Da ponovim, bilo mi je uistinu žao otići jer je atmosfera koju za stolom i na plesnom podijumu prave afrikanke i afrikanci toliko puno slobodnija, radosnija i razigranija od onog što se nalazi po klubovima i partyjima po Europi. |
- 11:18 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
07.07.2005., četvrtak
Ivan Mažuranić
|
Jučer sam se otišao obrijati u brijačnicu, jer su moji aparatići nemoćni pred gustišem koji mi je nikao pod nosom u bolnici. Kada sam sjeo pred ogledalo, lijevi dio lica je još davao znakove živosti, oko je bilo polu vedro, dok su desni obrva, oko i obraz bili opušteni, tamni, smrknuti. Nevjerovatno, kao da je netko spojio dva različita lica po pola. Gledajući samo u taj ostarjeli, tamni, opušteni dio na koji se nastavljala gusta brada, slika me jako podsjetila na onu od Ivana Mažuranića koju smo gledali u udžbenicima u školi. Hmmm... ovako ću izgledati za desetak godina, pomislih. Nakon brijanja i šišanja (isto brijanje) i nakon masaže glave, povratak pred ogledalo je dao sasvim drugu sliku: lipi i šesni mlaadiić, e! Od bitnoga ima da sam se opet počeo dopisivati s najbitnijim ljudima u mom životu, jer sam shvatio da bez toga nema sreće. Toliko. p.s. Bio sam jucer u kinu i prije svake projekcije se pusta kenijska himna! Svi ustanu i mirno odslusaju. Bio sam totalno iznenadjen. |
- 11:12 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
05.07.2005., utorak
Nakuru
23.06.Liječnici u mome malom selu su uspostavili savršenu dijagnozu za jednog Balkanca: znamo da se dobro osjećaš, ali ne smiješ na posao. Što više odmaranja, čitanja, spavanja, to bolje za tvoj oporavak. Savršeno! Danas je poslijednji dan tableta protiv malarije i odlično se osjećam. Navečer me užasno zaboljela lijeva noga, ali je prošlo nakon pola sata. Mišići, mislim u sebi. |
- 13:42 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
24.06.Kasno jutro, već se polako bliži vrijeme ručka, sav sretan se polako gegam ka Velikom Tukulu, elipsoidnoj građevini sa slamnatim krovom izgrađenoj u stilu okolnih kuća lokalnog stanovništva, koja nam služi kao blagovaonica, mjesto za druženje i kuhinja. Ima i jedan poseban dio koji iskače iz tog oblika elipse i u njemu se nalazi soba bez prozora i sa debelim metalnim vratima, koja je hlađena jakim air conditionom, a služi kao spremište cjelokupne hrane. Hrana se dobavlja avionom u neredovitim intervalima iz glavnog grada, jer ovdje više manje nema ništa za kupiti. Kuhari dovršavaju ručak, uskoro pristižu kolege s posla. Nakon ručka ostajem opet sam, zavaljen u udoban trosjed gledam "Panoramska putovanja vlakom kroz Švicarsku" – još jednu od mojih nerazjašnjenih opsesija – i uskoro nestaje struje. Polako me hvata san i u očekivanju da netko uključi generatore, u trbuhu mi počinje vrlo neugodna senzacija boli i mučnine. |
- 13:40 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Osjećam kako me obliva hladan znoj i kako postajem bolestan. Odlazim u krevet i počinjem se tresti u jakoj groznici. Umirem od hladnoće, iako je vani preko 30. Nakon sat vremena, pojavljuje se kolegica i nosi mi ispise najnovijih pristiglih mailova s posla. Otvara vrata od sobe i gleda me u čudu. Tresem se zajedno s čitavim krevetom, nije mi sve jasno, na rubu sam buncanja. Sastavljanje smislene rečenice mi predstavlja ogroman napor, ali moram jer ona baš ne reagira sasvim bistro. Ipak shvaća i u roku od pola sata pojavljuju se liječnice i javljaju radio vezom bolnici što im treba. Kako se poznajemo, uskoro se soba puni sa sve više i više medicinskog osoblja. Bol postaje neizdrživa, zajedno sa do tada nedoživljenim osjećajem tjeskobe i ugroženosti. Vrištim u sebi da svi odmah nestanu iz sobe, da me puste na miru, ja ću to sam riješiti u samoći, voljom, kao i do sada. Ali ovaj put, realnost je sasvim drugačija: groznica i razarajuća bol kroz cijelu dužinu noge čine me apsolutno nemoćnim da "sredim nešto". U sobi je desetak ljudi, stavljaju mi infuziju da polako kaplje, primam još nekoliko injekcija, usprkos osjećaju hladnoće, tijelo gori na 40 stupnjeva i umataju me u mokru posteljinu kako bi je snizili. Ja želim umrijeti od bola, hladnoće i osjećaja pritisnutosti uza zid. Neka netko isključi ovu epizodu! Odmah! Anksioznost dostiže vrhunac, već sam izvan sebe od bola i ludosti, pada mi na pamet spasonosna misao koja mi je promijenila puno toga prošle godine: "ovo sigurno mora jednom proći, ne može zauvijek ovako"! Nekako se misao počela šunjati niz mene... |
- 13:38 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Nakon par sati temperatura je počela lagano padati, 38 - 39, ja sam se polako počeo smirivati. Oko 8 navečer je, noć je pala. Još uvijek je frekvencija ljudi koji ulaze i izlaze iz sobe velika, no već mogu razgovarati s njima, više ne ugrožavaju moju privatnost. Slušam s druge strane prozora telefonske razgovore sa užasno lošim linijama: zove se Nairobi, Ženeva, Johannesburg (!?!), zove se glavni grad. U sobu ulazi lokalni mladić i priča sa mnom. Prije dvadeset godina je imao pen-frienda, Ivanu iz Splita. Kaže da radi za UN i da pregovaraju moguće opcije za evakuaciju, jer ovdje nema dovoljno uvjeta ni ekspertize za dobar tretman. Pošto mi je noga bolna, orgomna i tamno crvena, izgleda da je ozbiljno. Svi koji imaju avione su u igri: Crveni križ, UN, posebna služba za zračnu evakuaciju, vojska, sigurnosne službe, policija – svi se spominju kao mogućnost. Nakon nekog vremena, iz Ženeve i Johannesburga stiže dozvola za zračnu evakuaciju, ali problem je navodno u vezi mogućnosti aerodroma za sigurno slijetanje ambulantnog aviona po noći. Ipak smo in the middle of nowhere. Liječnici oko ponoći odlučuju da je moje stanje stabilno i da mogu pričekati do jutra. Sa mnom preko noći ostaje jedna švicarska liječnica, kako bih dobivao injekcije na vrijeme. |
- 13:36 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Nešto u vezi nje: kad se družimo, dosta je oštra sa mnom, no nekako sam progledao i shvatio da je to njen način izražavanja simpatije. Ona me natjerala da "otkrijem" malariju, ona je prva došla i danas da me vidi. Cijelo vrijeme je bila u blizini i upravljala čitavim zbivanjem. Kada me prošla akutna bol i kada sam se malo smirio, "upao" sam u stanje zračeće radosti i zahvalnosti ka njoj. Samo od sebe je zračilo iz grudi, i kada je bila u sobi i kada nije. Bez misli, bez namjere, samo od sebe. Jedino što sam morao paziti jest da ne postane osobno ili koketirajuće jer to nije bilo to. Dolazila je svako par sati tijekom noći da mi ubrizga nove doze penicilina i nekih drugih stvari u cjevčice koje su bile zataknute u moje vene. S vremenom je ubrizgavanje postajalo sve bolnije i bolnije, previjao sam se od boli, molio je da prekine. Ipak, nekako, sa beskrajnom pažnjom i nježnošću, sa osjećajem za pauzu, uspjela je ubaciti sve u mene. Pomalo bi i popričali, nešto svatko o sebi, bilo je vrlo lijepo. Ispalo je da smo susjedi – ona živi u Schaffhausenu i ide redovno u shopping u Gottmadingen, u "Aldi"!!! (ali ne ide "to Singen, in Kino"... ;-)) Taj dan joj je bila 15-ta godišnjica kako je srela svog sadašnjeg supruga. Kakva proslava, mo'š si mislit'! No, ona je bila sasvim OK s time. Nisam spavao, no ležanje u tišini me odmorilo. |
- 13:34 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
25.06.Dan je polako svanuo, ja sam dobio svoje injekcije, polako su počeli opet dolaziti drugi liječnici. Dobio sam čaj i doručak, kako bih imao snage za let, ali sam postao i dosta grintav jer ipak nisam uopće spavao. Oko 11 sati mali ambulantni jet je već došao iz Nairobija i čekao je na pisti. Dovezli su me džipom do samog aviona i odšepao sam tih par koraka unutra. Dočekale se me liječnica i sestra, dio posade. Tamo je čekao pripremljen krevet sa brdom life-saving tehnike u njemu. Čim sam legao, priključili su me kao u filmu: na grudima pipke za srce, na kažiprstu neki senzor povezan kabelom, omotač za krvni pritisak, cjevčice sa kisikom u nosu. Slušao sam puls čitavim putem, pi pi pi... Vezali su me pojasevima, uskoro je došao pilot. Ajd baš da vidim kako izgleda polijetanje u ovom položaju, pomislih. Kada smo se namjestili na kraju piste za polijetanje, pilot je krenuo punom brzinom, a moj krevet je, zajedno sa svim instrumentima odsklizao metar i pol unazad i zabio se u torbe u repu aviona. Sestra i liječnica su poludile, ali nije bilo govora o zaustavljanju. Držale su me rukama pritisnutog uz krevet dok smo poletjeli i prvih 10-ak minuta leta. Bilo im je užasno neugodno, jer su dio svjetske mreže SOS International koja je specijalizirana za ovakve evakuacije i ovakve greške su previše. Meni je bilo smiješno to klizanje i zabijanje. |
- 13:32 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Nakon 2 sata mirnog leta, sletjeli smo u Nairobi, na mali aerodrom gdje su čekala ambulantna kola koja su me, nakon kraćeg čekanja putovnice kako bih dobio Kenijsku vizu, odvezla u "The Nairobi Hospital", jednu od najboljih privatnih bolnica u ovom dijelu Afrike. Počela su mjerenja, premjeravanja, ispitivanja. Nakon nekog vremena se pojavio Dr. Silverstein, zvijezda bolnice koji je došao u Keniju prije 40 godina i jedan je od pionira ovdašnje medicine. Jednostavno, to je čovjek kojeg ne želiš pustiti iz sobe, ima nešto u njemu... Tri sata nakon svega, odguran sam u svoju privatnu sobu. Klasika za bolničku sobu, plavo bijeli zidovi, umivaonik, stol, stolice za prijem gostiju i – TV. Uskoro sam se presvukao u zeleno – plave odore za pacijente koje su bile jako ugodne za nošenje. Počele su ulaziti sestre sa raznoraznim lijekovima. Zatim je ušao dečko bez uniforme i uzeo narudžbu za večeru i doručak?!? Meni se sastojao od 15-ak jela i od toga izabereš kombinaciju od 5 jela koje dobiješ! Obred naručivanja se odvijao svaki dan nakon doručka i uzimala se narudžba za slijedeća 3 obroka. Nakon večere, na vratima se pojavio i moj stari ratni drug, kamarad i brat iz Azerbejdžana. Nisam se mogao načuditi da je već saznao. Nije ni on – poruka je putovala preko glavnog grada, Egipta, Čada i Etiopije, sve do njega??? Smijeh, zezanje, koliko su to umor i lijekovi dopuštali. Naručio sam mu brdo voća. Uskoro sam zaspao. |
- 13:30 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
26.06. – 28.06Tretman penicilinom se nastavlja i bolovi postaju užasni. Mijenjamo žilu na drugoj ruci i ostavljamo cjevčicu unutra. Nakon nekoliko doza, opet postaje neizdrživo bolno. Podigli su mi nogu u vis, liječnik je zahtijevao da to bude minimum 60 stupnjeva nagib! Obje ruke bole, jedna od prijašnjih, druga od sadašnjih bolova. Leđa i kukovi bole od nemogućnosti promjene položaja. Sa takvim sakatim rukama i bolnom nogom, moram šepati do WC-a i manipulirati hlačama, košuljom, WC papirom, pranjem ruku. Da ne spominjem da se pored opće slabosti i osjećaja strašne premorenosti nakon najmanjeg napora, promjena položaja u stojeći nakon višednevnog ležanja i oslanjanje na bolnu nogu pretvaraju u horor. Kupanje pogotovo – jednom sam zamalo izgubio svjest jer mi je pritisak toliko pao da sam morao zvati upomoć. Ipak, horor od bolnih injekcija je puno jači. Napetost, strah, neumitnost nadolazeće boli ubija u pojam. Nakon par dana, nešto mi sijeva kroz glavu: život u neprestanom strahu od boli, od greške, od konfrontacije – pa to ne vrijedi ni pišljiva boba. Moram naći hrabrosti da koračam kroz život podignute glave. Ovako se propušta čitav život sa svim njegovim ljepotama i bolima. Treba napraviti promjenu u odnosu ka sebi. No, duh je previše oslabljen i poremećen, tijelo previše boli da bi izdržalo pojačanu energiju ovih misli.. Ostavljam misao za kasnije, za dane kada budem opet normalan, u nadi da je neću zaboraviti. Kamarad me posjećuje svaki dan, kao i kolegica s posla koja je zadužena za zdravlje zaposlenih. U subotu – nevjerovatan prizor u sobi. Zanosna Kolumbijka ulazi u sobu i smije se. Koketirali smo prošle godine u Africi, ali smo tada oboje bili daleko previše premoreni od ludnice koja nas je okruživala, da bi se odlučili konkretizirati obostrane simpatije. Sada stoji preda mnom, odiše radošću, svježinom, slatko se smije i grli me. Prekrasno izgleda, još bolje zrači. Ima sretnu vezu koja je očigledna. Žuri na avion, ima sastanak u Ženevi, rastajemo se, ja sam na 4. nebu (nisam na 7. radi lijekova i boli). Pozivi i poruke podrške stižu sa svih strana Afrike. Doslovno. Kamarad donosi knjigu "The Da Vinci code" – progutao sam je u 8 neprekidnih sati... |
- 13:28 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
28.06. – 01.07Usprkos sestrama koje imaju prekrasan odnos prema pacijentima, koje su vrlo profesionalne, koje imaju prirodnu i iskrenu komunikaciju (afrikanke, nema tu ledenih i frustriranih kučki kao u Europi i Sjevernoj Americi), osmjeh, razgovor, uvijek smijeh – ali bol u venama je dosegla svoj vrhunac. Sada vene nisu mogle tolerirati cjevčice u sebi duže od prvog, inicijalnog uboda. Za drugu dozu već je bilo nenormalno bolno, treća je bila neizdrživa. A išle su 4 doze dnevno – 12 velikih injekcija u venu plus 2 injekcije u mišiće i desetak tableta - svaki dan ovako. Bol u nozi se sasvim lagano povlačila, ali crvenilo i ogromna noga nisu davali znakove popuštanja. Požalio sam se na bolove u venama Dr. Silversteinu, baš kada je odlučio promijeniti terapiju: jedna intravenozna injekcija dnevno i to puno ugodnija za žile. Nebo se otvorilo od zahvalnosti... I uistinu, sasvim bezbolne doze, samo jednom dnevno. U roku 24 sata, crvenilo i oteklina su se drastično smanjili, kao i temeratura noge. Bilo je puno lakše živjeti. Stavljen sam i na posebnu dijetu i tablete radi povišenog pritiska – minimum soli, bez tijesta i krumpira, šmrc. Dok su "prave" sestre bile vrlo stručne i iskusne, mlade cure na praksi su bile pravo osvježenje kada bi ušle u sobu. Jedna od njih je u školi u Finskoj i vratila se doma na praksu. Slatke su, mlade, lijepe. Ali ne mogu naći puls pa mi pretjerano stišću ionako bolne ruke. A kada nađu, onda drže tako čvrsto stisnuto i to čitav minut (pravila službe!) da nisam više znao hoću li im se radovati ili ne kad ih vidim. Nažalost, nisu dale da ih slikam... Jedna od njih mi je objašnjavala kako smo mi sada u debeloj zimi i kako će zima doseći svoj vrhunac za dva tjedna. A i sada je već jaako hladno. Uistinu, na BBC-ju danima stoji 24 stupnja dnevna temperatura u Nairobiju. Brr, da se smrzneš!! U petak je sve izgledalo puno puno bolje i otpušten sam iz bolnice. U četvrtak i petak sam prakticirao vrlo neugodno i bolno polusatno sjedenje u krevetu. Nakon dvotjednog neprekidnog ležanja, nisam nikada očekivao da će tijelo imati toliko boli, stresa i neugode da se privikne na svoj prirodni položaj. Hodao sam već normalno, ali čim bih sjedio ili stajao duže od 10 minuta, slabost, strašan pritisak na grudi, anksioznost, nervoza bi me obuzimali i morao sam nazad u krevet. No, infekcija noge je završila i ja sam otpušten iz bolnice. Ručao sam sa kolegama u restoranu, prvoj pravoj civilizaciji nakon odlaska iz Europe prije 4 tjedna. Slatko sam spavao... |
- 13:26 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
02.07.Odlučio sam se pridružiti velikoj grupi kolega i njihovih poznanika (uglavnom Tajlanđanke) koji su išli na jednodnevni safari u park Nakuru. Bio je to test da vidimo dokle sam. Nakon 3 sata vožnje do parka, već sam bio napola slomljen. No znao sam da mi je to rijetka, ako ne i jedina šansa za safari ove godine. Nisam nikad bio prije. Na putu do parka, jedna me je blesava stvar totalno uneredila. Na jednom od policijskih kontolnih točaka na autoputu stajao je uobičajeni troukut an kojem je pisalo Stop Police, a ispod trokuta, kunem se: "PUT SARAJEVO"! A joo, ba, pa ne znam jesam li toliko bolestan da mi se priviđaju stvari ili je to vještica Sandra poslala svoj mali znak naklonosti... Na ulasku u park, mali živčani babuni su nam pokušavali oteti hranu. Ako sjediš u autu s otvorenim prozorom i nešto čačkaš sa kesama sa hranom, znaš da jedan sjedi na rubu krova, promatra te i vreba priliku. Nimalo simpatično. Krenuli smo polako niz park, ja sam već tonuo u agoniju. Zebre su mirno pasle uz obalu jezera oko kojeg je definiran park. To je jedno od 4 jezera čija voda sadrži sodu i upravo radi sastava vode to je dom desetcima tisuća flamingosa koji tamo obitavaju. Nepregledna purpurna masa je sjedila u vodi, šetala, graktala. Među njima je bilo i pelikana. Pored njih su nas promatrali bizoni, radi kojih smo bili na oprezu. Auto te ne štiti od njih... Nakon toga smo vidjeli u daljini dva nosoroga kako odmaraju, a zatim i antilope. Prolazili smo pored ptica, pored krda bizona, zebri i antilopa, kako bi se dokopali Majmunove stijene s koje se pružao pogled na čitavo jezero i okolicu i koji je omiljeno mjesto za ručak. Ljudima. Gore na litici, već sam bio sasvim slomljen. Sjedio sam sam, udaljen od grupe, kako bih povratio snagu. Kamarad mi je nosio po malo hrane da se osvježim. Vrtilo mi se, bilo mi je zlo, grudi su bolno stenjale pod užasnim pritiskom. Iako sam slao SMS-ove s pozdravima, nije bilo lako preživjeti. Nakon sat i pol smo nastavili put i sreli još krda babuna, bizona i nekoliko žirafa. U šumi, na najvišim granama ogromnih stabala, preko dana spavaju leopardi. Ali njih nismo našli. Upravo je nevjerovatno kako oni svi žive u miru i harmoniji, nitko nikoga ne remeti, sve je u savršenom redu. Ah, ljudi... Prilikom izlaska iz parka, napravili smo premještaj ljudi, kako bih mogao spustiti sjedalo i spavati i odmarati do povraka u Nairobi. Polako sam dolazio sebi, bivajući još uvijek nevjerovatno umoran. Na povratku smo stali na vidikovac slavne Rift Valley, koja se proteže u dužini od nevjerovatnih 6900 km, od Jordana na Bliskom Istoku do Mozambika na jugu Afrike! Prvi put čujem. U autu s nama je sada bio sin jednog od naših kolega, nema više od 8 godina, a priča 3 jezika bez problema: sa majkom Thai, s ocem Francuski, a sa mnom Engleski. I to pristojan vokabular. Ne samo radi jezika, mališa me dojmio svojom pameću i logikom. |
- 13:24 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
03.07.Nakon slatkog spavanja – ne znam što je s tim krevetom, ali tako tvrdo i slako spavam da se sam sebi čudim – otišli smo u razgledavanje grada i kupovinu. U Nairobiju nema znamenitosti za vidjeti, to je mladi grad iz 20. stoljeća. Centar grada su veliki poslovni neboderi domaćih i stranih kompanija, uz koje se nalaze i hoteli poznatih svjetskih lanaca. Nakon toga je uslijedila 20-minutna vožnja ka jednom od 50 najinovativnijih shopping centara u svijetu. Napravljen je izvana kao obični blok spojenih obiteljskih kuća, a iznutra krije mali milijun radnji različite namjene. Ima i izvrstan kutak za hranu sa uistinu raznolikom ponudom. Kuhinje nude sve moguće: dalekoistočna, afrička, zapadnoeuropska itd. kuhinja. Mi smo, naravno, završili u "Turskoj Sofri"! Okus falafela sa salatom je bio ravan orgazmu i dok sam stenjao ono makedonsko legendarno "mhm – hm – hm – hm" (iako normalan ostatak svijeta obično komentira sa "mmm....", u Makedoniji je to mumljajući hvalospjev), uživajući zatvorenih očiju u savršeno balansiranim začinima i bivajući obuzet slikama Skopja, stigao je i sutlijaš (riža na mlijeku) – istinski povratak doma i u djetinjstvo. Uskoro nas je našao i gazda restorana s kojim smo se srdačno pozdravili na turskom (Azeri jezik iz Azerbejdžana i Turski jezik su skoro sasvim isti!), a svidilo mu se kad sam se predstavio da sam "from Makedonya". Iako se kasniji shopping pretvorio u noćnu moru gdje sam jedva izdržao da ne kolabiram, ipak, kada sam se odspavao popodne bio sam sretan. Turski doživljaj je bio savršen i potpun, tim više što sam večer prije na DVD-u gledao "G.O.R.A. – The Space Movie" – urnebesna turska komedija o trgovcu tapetima iz Istanbula kojeg su kidnapirali vanzemaljci, s dijelovima parodije na Peti Element i ostale poznate SF filmove. Svakako pokušajte pogledati, takav se cirkus ne gleda svaki dan! Neki nama (prije svega Makedoncima/kama) dobro poznati elementi iz Turske ostavštine su prisutni u puno detalja – kao na primjer sudžuci koji rastu na stablu, polijevanje vodom za sretan put, sveprisutne cigarete među zatvorenicima na drugoj planeti, pa "yaz'k" itd. itd. |
- 13:22 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
04.07.Danas sam odlučio ne iskušavati sreću: čitav dan u kući, uglavnom u krevetu s knjigom. Spremio sam si najukusniji ručak u životu, ne znam odakle mi ideje i bespogovorna odluka o znanju pripremanja pravog ručka. Kao da sam sto godina u kuhinji: priprema povrća, začini, timing, salate... izgleda da se nešto i nauči od svih ovih trauma. Tih sat vremena na nogama je bilo otprilike dovoljno aktivnosti za taj dan. 05.07 Dobro je! Upravo sam se vratio sa pregleda i liječnik mi je rekao da su sve one loše i opasne stvari iščezle, ali mu se ne sviđa moj pritisak i otkucaji srca. Zato ostajem još tjedan dana ovdje, pa ćemo se vidjeti opet u ponedjeljak. A za moje "I feel bad" rekao je da je to prirodna posljedica dvotjednog neprekidnog ležanja (ma šta kažeš, čo'čeee...). Sada samo treba biti što aktivniji. Yep! Good! I isprika krvnom srodstvu što sam ih držao u tami i neznanju – za ovakve slučajeve namjeravam tako i dalje postupati. |
- 13:20 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||