Došao je kraj ovom nenadanom godišnjem "umoru". Nekako, bilo je već i vrijeme. Jučer sam dobio nazad mail od mog šefa iz pakla i u mailu stoji da mu je jako drago što sam dobro, što ćemo se uskoro vidjeti i kako nema nikakvih hitnih problema vezanih za posao. Ta je poruka stigla na business mail, a budući da sam došao u ured tek oko 3 popodne, tek su mi onda dali printout. I onda Murphy: nepunih 10 minuta nakon što sam pročitao poruku, zvoni telefon. Poziv je za mene, javlja se moj šef primjetno uzbuđen i kaže da je od jutros posao odjednom u potpunom kolapsu i pita kad mogu najranije biti opet u bushu jer na daljinu ne mogu odgonetnuti što je uzrokovalo kolaps. Dok ga slušam, dižu mi se obrve od čuđenja, ne mogu vjerovati kako se sve savršeno poklapa s istinskim krajem zdravstvenih problema. Dogovaramo se da let bude u petak, ako naši avioni budu u letnom stanju, jer je i njih uhvatla neka prehlada pa su već dva tjedna uglavnom na zemlji.
Kako su velike katastrofe u mom poslu uvijek najčešće uzrokovane malim, sitnim i jednostavnim problemom kojeg netrenirano oko ne može vidjeti, tako sam i ovog puta nakon podužeg razmišljanja a la profesor Baltazar, SMS-om poslao jednostavan recept. I jutros je stigao odgovor: sve je OK :-)) Jupi, znači mogu tek u ponedjeljak u bush. Ali popodne ionako letim za pakao. Dosta je bilo uživanja u dugim rukavima, internetu, civilizaciji, turizmu - vrijeme je da se krene... To nažalost znači opet prekid svih SMS-veza s Balkanom i internet samo jednom tjedno.
Večer sam proveo uz romantično pucketanje vatre uz kamin u najboljem talijanskom restoranu koji se zove Osteria del Chianti, što u (vrlo) slobodnom prijevodu znači "Šantijeva oštarija"! Dakle, na pravom mjestu, a ako se netko buni za prijevod neka se žali kod Hell's Grannies, "obijesnih bakica koje napadaju bespomoćne snažne mladiće po parkovima", kako su to sinoć vješto objasnili Pytonovci...
Post je objavljen 14.07.2005. u 10:28 sati.