Nešto u vezi nje: kad se družimo, dosta je oštra sa mnom, no nekako sam progledao i shvatio da je to njen način izražavanja simpatije. Ona me natjerala da "otkrijem" malariju, ona je prva došla i danas da me vidi. Cijelo vrijeme je bila u blizini i upravljala čitavim zbivanjem. Kada me prošla akutna bol i kada sam se malo smirio, "upao" sam u stanje zračeće radosti i zahvalnosti ka njoj. Samo od sebe je zračilo iz grudi, i kada je bila u sobi i kada nije. Bez misli, bez namjere, samo od sebe. Jedino što sam morao paziti jest da ne postane osobno ili koketirajuće jer to nije bilo to. Dolazila je svako par sati tijekom noći da mi ubrizga nove doze penicilina i nekih drugih stvari u cjevčice koje su bile zataknute u moje vene. S vremenom je ubrizgavanje postajalo sve bolnije i bolnije, previjao sam se od boli, molio je da prekine. Ipak, nekako, sa beskrajnom pažnjom i nježnošću, sa osjećajem za pauzu, uspjela je ubaciti sve u mene. Pomalo bi i popričali, nešto svatko o sebi, bilo je vrlo lijepo. Ispalo je da smo susjedi – ona živi u Schaffhausenu i ide redovno u shopping u Gottmadingen, u "Aldi"!!! (ali ne ide "to Singen, in Kino"... ;-)) Taj dan joj je bila 15-ta godišnjica kako je srela svog sadašnjeg supruga. Kakva proslava, mo'š si mislit'! No, ona je bila sasvim OK s time. Nisam spavao, no ležanje u tišini me odmorilo.
Post je objavljen 05.07.2005. u 13:34 sati.