Osjećam kako me obliva hladan znoj i kako postajem bolestan. Odlazim u krevet i počinjem se tresti u jakoj groznici. Umirem od hladnoće, iako je vani preko 30. Nakon sat vremena, pojavljuje se kolegica i nosi mi ispise najnovijih pristiglih mailova s posla. Otvara vrata od sobe i gleda me u čudu. Tresem se zajedno s čitavim krevetom, nije mi sve jasno, na rubu sam buncanja. Sastavljanje smislene rečenice mi predstavlja ogroman napor, ali moram jer ona baš ne reagira sasvim bistro. Ipak shvaća i u roku od pola sata pojavljuju se liječnice i javljaju radio vezom bolnici što im treba. Kako se poznajemo, uskoro se soba puni sa sve više i više medicinskog osoblja. Bol postaje neizdrživa, zajedno sa do tada nedoživljenim osjećajem tjeskobe i ugroženosti. Vrištim u sebi da svi odmah nestanu iz sobe, da me puste na miru, ja ću to sam riješiti u samoći, voljom, kao i do sada. Ali ovaj put, realnost je sasvim drugačija: groznica i razarajuća bol kroz cijelu dužinu noge čine me apsolutno nemoćnim da "sredim nešto". U sobi je desetak ljudi, stavljaju mi infuziju da polako kaplje, primam još nekoliko injekcija, usprkos osjećaju hladnoće, tijelo gori na 40 stupnjeva i umataju me u mokru posteljinu kako bi je snizili. Ja želim umrijeti od bola, hladnoće i osjećaja pritisnutosti uza zid. Neka netko isključi ovu epizodu! Odmah! Anksioznost dostiže vrhunac, već sam izvan sebe od bola i ludosti, pada mi na pamet spasonosna misao koja mi je promijenila puno toga prošle godine: "ovo sigurno mora jednom proći, ne može zauvijek ovako"! Nekako se misao počela šunjati niz mene...
Post je objavljen 05.07.2005. u 13:38 sati.