26.06. – 28.06
Tretman penicilinom se nastavlja i bolovi postaju užasni. Mijenjamo žilu na drugoj ruci i ostavljamo cjevčicu unutra. Nakon nekoliko doza, opet postaje neizdrživo bolno. Podigli su mi nogu u vis, liječnik je zahtijevao da to bude minimum 60 stupnjeva nagib! Obje ruke bole, jedna od prijašnjih, druga od sadašnjih bolova. Leđa i kukovi bole od nemogućnosti promjene položaja. Sa takvim sakatim rukama i bolnom nogom, moram šepati do WC-a i manipulirati hlačama, košuljom, WC papirom, pranjem ruku. Da ne spominjem da se pored opće slabosti i osjećaja strašne premorenosti nakon najmanjeg napora, promjena položaja u stojeći nakon višednevnog ležanja i oslanjanje na bolnu nogu pretvaraju u horor. Kupanje pogotovo – jednom sam zamalo izgubio svjest jer mi je pritisak toliko pao da sam morao zvati upomoć. Ipak, horor od bolnih injekcija je puno jači. Napetost, strah, neumitnost nadolazeće boli ubija u pojam. Nakon par dana, nešto mi sijeva kroz glavu: život u neprestanom strahu od boli, od greške, od konfrontacije – pa to ne vrijedi ni pišljiva boba. Moram naći hrabrosti da koračam kroz život podignute glave. Ovako se propušta čitav život sa svim njegovim ljepotama i bolima. Treba napraviti promjenu u odnosu ka sebi. No, duh je previše oslabljen i poremećen, tijelo previše boli da bi izdržalo pojačanu energiju ovih misli.. Ostavljam misao za kasnije, za dane kada budem opet normalan, u nadi da je neću zaboraviti. Kamarad me posjećuje svaki dan, kao i kolegica s posla koja je zadužena za zdravlje zaposlenih. U subotu – nevjerovatan prizor u sobi. Zanosna Kolumbijka ulazi u sobu i smije se. Koketirali smo prošle godine u Africi, ali smo tada oboje bili daleko previše premoreni od ludnice koja nas je okruživala, da bi se odlučili konkretizirati obostrane simpatije. Sada stoji preda mnom, odiše radošću, svježinom, slatko se smije i grli me. Prekrasno izgleda, još bolje zrači. Ima sretnu vezu koja je očigledna. Žuri na avion, ima sastanak u Ženevi, rastajemo se, ja sam na 4. nebu (nisam na 7. radi lijekova i boli). Pozivi i poruke podrške stižu sa svih strana Afrike. Doslovno. Kamarad donosi knjigu "The Da Vinci code" – progutao sam je u 8 neprekidnih sati...
Post je objavljen 05.07.2005. u 13:28 sati.