Nakon par sati temperatura je počela lagano padati, 38 - 39, ja sam se polako počeo smirivati. Oko 8 navečer je, noć je pala. Još uvijek je frekvencija ljudi koji ulaze i izlaze iz sobe velika, no već mogu razgovarati s njima, više ne ugrožavaju moju privatnost. Slušam s druge strane prozora telefonske razgovore sa užasno lošim linijama: zove se Nairobi, Ženeva, Johannesburg (!?!), zove se glavni grad. U sobu ulazi lokalni mladić i priča sa mnom. Prije dvadeset godina je imao pen-frienda, Ivanu iz Splita. Kaže da radi za UN i da pregovaraju moguće opcije za evakuaciju, jer ovdje nema dovoljno uvjeta ni ekspertize za dobar tretman. Pošto mi je noga bolna, orgomna i tamno crvena, izgleda da je ozbiljno. Svi koji imaju avione su u igri: Crveni križ, UN, posebna služba za zračnu evakuaciju, vojska, sigurnosne službe, policija – svi se spominju kao mogućnost. Nakon nekog vremena, iz Ženeve i Johannesburga stiže dozvola za zračnu evakuaciju, ali problem je navodno u vezi mogućnosti aerodroma za sigurno slijetanje ambulantnog aviona po noći. Ipak smo in the middle of nowhere. Liječnici oko ponoći odlučuju da je moje stanje stabilno i da mogu pričekati do jutra. Sa mnom preko noći ostaje jedna švicarska liječnica, kako bih dobivao injekcije na vrijeme.
Post je objavljen 05.07.2005. u 13:36 sati.