28.06. – 01.07
Usprkos sestrama koje imaju prekrasan odnos prema pacijentima, koje su vrlo profesionalne, koje imaju prirodnu i iskrenu komunikaciju (afrikanke, nema tu ledenih i frustriranih kučki kao u Europi i Sjevernoj Americi), osmjeh, razgovor, uvijek smijeh – ali bol u venama je dosegla svoj vrhunac. Sada vene nisu mogle tolerirati cjevčice u sebi duže od prvog, inicijalnog uboda. Za drugu dozu već je bilo nenormalno bolno, treća je bila neizdrživa. A išle su 4 doze dnevno – 12 velikih injekcija u venu plus 2 injekcije u mišiće i desetak tableta - svaki dan ovako. Bol u nozi se sasvim lagano povlačila, ali crvenilo i ogromna noga nisu davali znakove popuštanja. Požalio sam se na bolove u venama Dr. Silversteinu, baš kada je odlučio promijeniti terapiju: jedna intravenozna injekcija dnevno i to puno ugodnija za žile. Nebo se otvorilo od zahvalnosti... I uistinu, sasvim bezbolne doze, samo jednom dnevno. U roku 24 sata, crvenilo i oteklina su se drastično smanjili, kao i temeratura noge. Bilo je puno lakše živjeti. Stavljen sam i na posebnu dijetu i tablete radi povišenog pritiska – minimum soli, bez tijesta i krumpira, šmrc. Dok su "prave" sestre bile vrlo stručne i iskusne, mlade cure na praksi su bile pravo osvježenje kada bi ušle u sobu. Jedna od njih je u školi u Finskoj i vratila se doma na praksu. Slatke su, mlade, lijepe. Ali ne mogu naći puls pa mi pretjerano stišću ionako bolne ruke. A kada nađu, onda drže tako čvrsto stisnuto i to čitav minut (pravila službe!) da nisam više znao hoću li im se radovati ili ne kad ih vidim. Nažalost, nisu dale da ih slikam... Jedna od njih mi je objašnjavala kako smo mi sada u debeloj zimi i kako će zima doseći svoj vrhunac za dva tjedna. A i sada je već jaako hladno. Uistinu, na BBC-ju danima stoji 24 stupnja dnevna temperatura u Nairobiju. Brr, da se smrzneš!! U petak je sve izgledalo puno puno bolje i otpušten sam iz bolnice. U četvrtak i petak sam prakticirao vrlo neugodno i bolno polusatno sjedenje u krevetu. Nakon dvotjednog neprekidnog ležanja, nisam nikada očekivao da će tijelo imati toliko boli, stresa i neugode da se privikne na svoj prirodni položaj. Hodao sam već normalno, ali čim bih sjedio ili stajao duže od 10 minuta, slabost, strašan pritisak na grudi, anksioznost, nervoza bi me obuzimali i morao sam nazad u krevet. No, infekcija noge je završila i ja sam otpušten iz bolnice. Ručao sam sa kolegama u restoranu, prvoj pravoj civilizaciji nakon odlaska iz Europe prije 4 tjedna. Slatko sam spavao...
Post je objavljen 05.07.2005. u 13:26 sati.