Šetnjica
05.07.2005., utorak
02.07.Odlučio sam se pridružiti velikoj grupi kolega i njihovih poznanika (uglavnom Tajlanđanke) koji su išli na jednodnevni safari u park Nakuru. Bio je to test da vidimo dokle sam. Nakon 3 sata vožnje do parka, već sam bio napola slomljen. No znao sam da mi je to rijetka, ako ne i jedina šansa za safari ove godine. Nisam nikad bio prije. Na putu do parka, jedna me je blesava stvar totalno uneredila. Na jednom od policijskih kontolnih točaka na autoputu stajao je uobičajeni troukut an kojem je pisalo Stop Police, a ispod trokuta, kunem se: "PUT SARAJEVO"! A joo, ba, pa ne znam jesam li toliko bolestan da mi se priviđaju stvari ili je to vještica Sandra poslala svoj mali znak naklonosti... Na ulasku u park, mali živčani babuni su nam pokušavali oteti hranu. Ako sjediš u autu s otvorenim prozorom i nešto čačkaš sa kesama sa hranom, znaš da jedan sjedi na rubu krova, promatra te i vreba priliku. Nimalo simpatično. Krenuli smo polako niz park, ja sam već tonuo u agoniju. Zebre su mirno pasle uz obalu jezera oko kojeg je definiran park. To je jedno od 4 jezera čija voda sadrži sodu i upravo radi sastava vode to je dom desetcima tisuća flamingosa koji tamo obitavaju. Nepregledna purpurna masa je sjedila u vodi, šetala, graktala. Među njima je bilo i pelikana. Pored njih su nas promatrali bizoni, radi kojih smo bili na oprezu. Auto te ne štiti od njih... Nakon toga smo vidjeli u daljini dva nosoroga kako odmaraju, a zatim i antilope. Prolazili smo pored ptica, pored krda bizona, zebri i antilopa, kako bi se dokopali Majmunove stijene s koje se pružao pogled na čitavo jezero i okolicu i koji je omiljeno mjesto za ručak. Ljudima. Gore na litici, već sam bio sasvim slomljen. Sjedio sam sam, udaljen od grupe, kako bih povratio snagu. Kamarad mi je nosio po malo hrane da se osvježim. Vrtilo mi se, bilo mi je zlo, grudi su bolno stenjale pod užasnim pritiskom. Iako sam slao SMS-ove s pozdravima, nije bilo lako preživjeti. Nakon sat i pol smo nastavili put i sreli još krda babuna, bizona i nekoliko žirafa. U šumi, na najvišim granama ogromnih stabala, preko dana spavaju leopardi. Ali njih nismo našli. Upravo je nevjerovatno kako oni svi žive u miru i harmoniji, nitko nikoga ne remeti, sve je u savršenom redu. Ah, ljudi... Prilikom izlaska iz parka, napravili smo premještaj ljudi, kako bih mogao spustiti sjedalo i spavati i odmarati do povraka u Nairobi. Polako sam dolazio sebi, bivajući još uvijek nevjerovatno umoran. Na povratku smo stali na vidikovac slavne Rift Valley, koja se proteže u dužini od nevjerovatnih 6900 km, od Jordana na Bliskom Istoku do Mozambika na jugu Afrike! Prvi put čujem. U autu s nama je sada bio sin jednog od naših kolega, nema više od 8 godina, a priča 3 jezika bez problema: sa majkom Thai, s ocem Francuski, a sa mnom Engleski. I to pristojan vokabular. Ne samo radi jezika, mališa me dojmio svojom pameću i logikom. |
- 13:24 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||