|
|
Šetnjica
22.06.2005., srijeda
Neiskustvo
Ljut sam na sebe. Od divnog i krasnog, pa lako ćemo, pa ismijavanje liječničkih savjeta i prognoza, pa ovo pa ono - od svega ispade NIŠTA. Opet sam lijepo spavao, dobro se osjećam i krenuh popodne na posao, samo sat vremena da odgovorim na važne poslovne mailove. Poslije samo pola sata običnog sjedenja u stolici i piskaranja (korištenja mozga), bio sam totalno shrvan i umoran. Tako tipično za malariju i tako precizno i lijepo predviđeno od strane liječnika. Ali, ne, ja sam se morao praviti faca i podsmijehivati se svim njihovim upozorenjima kako lijekovi varaju s osjećajem zdravlja, čak sam i ignorirao to što sam protekli tjedan gledao kako dvoje kolega prolaze kroz njihove malarije; kao, znam ja kako sa sobom. E baš znam - evo i rezultata...hi hi hi. Dobio sam "nagradu" za najbrže zarađenu malariju u 20-godišnjoj povijesti moje firme u ovom gradu. Uspomena za doma, plaketa za objesiti na zid, tc tc tc. Sada moram okazati sva putovanja, moram ležati još barem čitav idući tjedan i skupo plaćati internet, jer postaje užasno dosadno. Zabavio bih se poslom - makar i privatnim, ali me, kao što rekoh, sve umara. Epizode Taličnog Toma i Asterixa se bliže kraju, možda pređem na filmove. Uglavnom, postati ću izmino tup do kraja bolesti, usprkos meditacijama. Fizička aktivnost strogo zabranjena. Lezi i ne mrdaj. Ajd' uzdravlje!
|
20.06.2005., ponedjeljak
Malarija...
Eh, da. Desilo se i to. Sinoć sam dobio malariju, danas su je liječnici potvrdili. I eto, "nažalost" neću pričati svojim unucima kako "babo dvajest dana nije znao za sebe od groznice i halucinacija, a pet dana mu je život visio o koncu. sreća se našo neki vrač iz plemena čunga lunga i dao babi da žvače neke trave..." Čini mi se da ih malo živciram. Liječnike. Trebao bih imati gore navedene simptome, povraćanje itd. itd. no meni se ne da u krevet pa tumaram okolo po kući i zajebavam ljude. A oni se mršte i ponavljaju: you have malaria, you should be in bed!
Inače, dobro je počelo. Nakon 2 dana sam se češkao nešto po glavi, as usual, a to se onda razvilo u infekciju pa sam završio sa velikom gazom preko pola glave - Nairobi fly, tako se službeno zove muha koja me ugrizla i od čijeg sam češanja nekoliko dana bio glavna atrakcija ovog malog grada. Sad je skoro pa prošlo, nemam gazu, samo su vidljivi tragovi na koži. Zato ovdje higijenska pravila zlata vrijede - obavezno pranje ruku poslije dodira s bilo čime, jer navodno ima puno puno više bakterija u zraku nego li igdje drugo.
Koln je postao poznat po svojoj kolonjskoj vodi, Eau de Cologne, dok je naš glavni miris za "izlaske i druženja" Eau de Geneve - sprej protiv komaraca iz Ženevskog instituta za tropske bolesti... Izlazaka nema, to je samo fraza. Imamo srećom mali bazen i tamo se događaju sva zbivanja - oni koji nisu bolesni se kupaju, jednom ili dvaput tjedno imamo video večer na velikom platnu (preporučam "The Whale Rider", odličan), padne i koji party i tako se živucka. Jučer su me odveli u službeno upoznavanje grada i osim dijelova koje treba i koje ne treba posjećivati sam, došli smo i na obalu Bijele Rijeke i to je bilo jedino vrijedno spomena. Ostalo je afrička klasika, da ne razglabamo detalje sada. Dobro, na putu doma pukne obavezno i pogled u nepreglednu zelenu ravnicu, ali što mi vrijedi kad ne smijem slikati...
Prije 2 tjedna, na putu ovamo, morali smo prvo sletjeti u Keniju kako bi pokupili mog kolegu koji mi je trebao predati posao. To znači 3 dodatna sata leta, radi kojih su me svi mrzili u avionu... A to je jedno od najlegendarnijih mjesta u Africi, da je DJ s nama, sigurno bi vam prepričao koliko smo suza potrošili smijući se i praveći šale na račun tog mjesta i njegovog imena. Kasnije smo čuli da su se neposredno nakon našeg polijetanja dva mala aviona slupala prilikom sletanja na tu pistu. Nema žrtava, nema ozlijeđenih, samo su aviončići više neupotrebljivi.
Imam jednog kolegu Bugarina, pa si čavrljamo svak na svom jeziku i dobro nam ide - razumijemo se, čak i viceve pričamo. Meni je puno pomoglo to što sam godinama mogao slušati legendarne cimere iz istočne Makedonije, pa skoro i da nemamo prepreka i komunikaciji.
Efo ne žnam fiše, ižgleta da me počinju hfatati side-efekti od lijekofa...
|
09.06.2005., četvrtak
Welcome
Eh, kaav doček, kakva dobrodošlica. Ovo će biti nešto izuzetno lijepo ili mi se sprema velika katastrofa, pa me sada lažu sa svim ovim ljepotama oko mene. U dvorištu kuće u kojoj sam živio prošle godine upravo se održava oproštajni party za sestrušku i još par ljudi koji zajedno odlaze. I oni su lijepo unajmili lokalni band s juga koji svira neke super tradicionalne pjesme u tipično afričkom stilu, imaju i četiri djevojke koje pjevaju i stvarno je super atmosfera. Malo prije su završili i tradicionalni plesači u plemenskim nošnjama, kopljima, štitovima i ostalim gadgetima. Oduševio sam se, ovako lijep i raskošan početak nigdje nisam imao do sada.
Tijekom dana je sve još izgledalo loše: pješčana oluja je bjesnjela već drugi dan zaredom, tako da se naš mali avion u poslijednjem trenutku predomislio i već skoro pri brzini polijetanja, počeo naglo kočiti jer nije bilo dobro vrijeme... Ne brinite, ovaj put nisam bio u njemu, već sam čuo priču od putnika. Sestruška je bila u polukomi jer je tako jako željela imati ovaj party, pa smo je morali tješiti svim (ne)dozvoljenim sredstvima. Vrijeme se sada, navečer, sasvim smirilo, lijepa je i vrela afrička noć, uz ritam muzike polako se bliži vrijeme jutarnjeg leta u divljinu. Sretan sam, jbga...
|
08.06.2005., srijeda
Good news, bad news, svakakve news
Good news je da mi se jako sviđa biti ovdje. Još uvijek! I da je sestruška sinoć bila kod mene. I... Bad news je da umjesto ponedjeljka, moram već u petak napustiti civilizaciju i otići u bush. To znači da neću imati vremena za polagani shopping i za vikend sa sestruškom, već sve moram obaviti navrat - nanos u ova dva dana (evo je, upravo mi se mota iza leđa i češka me po glavi... mmm...). A onda ona ide raditi u Ženevu i dugo se nećemo vidjeti, buahahaaaa... Dobro, aman, dosta. Još je "gore" od toga što me od tamo neće biti baš često na internetu jer je jako skup, možda jednom tjedno, što znači da će i blog biti rijetko osvježavan. Zato ostavljam sa strane broj telefona na koji mi se može poslati SMS ako ima nešto važno ili hitno - ne daj bože. A i već počinju problemi sa pristupom netu. Od svakakvih newsa ima fakt da iako me je počeo umarati nomadski život, najavili su mi da ako za 6 mjeseci ne budem imao dovoljno posla u mojoj regiji, onda budem još pokrivao dodatnih 8 gradova, koji su pojedinačno udaljeni "svega par sati leta". Eto, sad mi se vraća moja opsesija za putovanjima. Ili, što bi rekao jedan naš prijatelj, "nalazimo se na vrhu Teide..." :-))
Ipak je lijepo biti ovdje.
|
07.06.2005., utorak
Stigao sam!
Ima nešto šašavo s ovim mjestom. Koliko god mi je bilo pomalo neugodno radi povratka, u smislu hoću li biti u stanju opet se suočiti sa prošlogodišnjim stresnim, ali i sretnim uspomenama, čim sam izašao iz aviona, sve je nekako opet bilo OK. Čak i temperatura, koja je u trenutku slijetanja bila 104 stupnja Farenheita, što će reći negdje oko 42 stupnja po šjor Celzijusu. I to u 11 navečer! A još kad sam jutros zagrlio moju moskovsku sestrušku i duuugo je držao u naručju nakon 9 predugih mjeseci... onda je stvarno sve bilo ok. Lijepo je opet biti tu, za sada, vidjeti opet sve face. Neka bude ovo dosta za početak, moglo bi biti stvarno lijepo, knock wood da ne ureknem.
|
Opet slike
Evo kao što sam obećao, malo slika iz središnje Švicarske. Ovo je pogled od "dole", tamo gdje sam spavao. Luzernsko jezero, skraćeno nazvano Vierwaldstaettersee ;-), jedno od najlijepših, ako ne i najljepše u CH.
|
...sveprisutne švicarske zastave
|
pogled na jezero "od gore"
|
...i pogled U jezero, jer ovo plavo u pozadini nije nebo već jezero!!! samo da vidite kolilko je to strmo.
|
Ovo je spomenuti geodetski centar Švicarske, tamo gdje je zastava.
|
I još nekoliko
|
...idiličnih pogleda...
|
...na jezero...
|
... i obližnje Alpe sa vječnim snijegom.
|
Savršeno mjesto za odmor...
|
...i stavljanje mozga na pašu.
|
Kad smo već kod ispaše, evo tih famoznih krava @ CH.
|
I konačno, sama kuća.
|
06.06.2005., ponedjeljak
@ the HQ
Jako dobro, bas se poklapa da u kratkom vremenu posjetim oba HQ-a: onaj poslovni i onaj privatni. O poslovnom se nema vise sto reci. No, posjet privatnome HQ-u, tamo gdje je na neki nacin srz mog dusevnog i duhovnog zivota, bio je pravi pogodak i definitivno nesto najlijepse sto mi se dogodilo. Vratio sam se u svoje gnijezdo, vratio sam se svom jatu, osjetio sam ljubav i pripadnost, osjetio sam nesto sto me dobrano mucilo zadnjih nekoliko godina. Nisam vise znao, sa ovim svojim putovanjima i svojim razmisljanjima, da li jos pripadam svome jatu ili je to samo deklarativno. Skoro da me izludjivalo ovo pitanje, jer je moj kut gledanja bio jako negativan i sve sam vise zastranjivao u njega. No jucer sam opet dozivio svu ljepotu i snaznu neverbalnu potvrdu, izrazenu kroz izrazitu ljubav i paznju domacina i ucitelja, da sam jos uvijek itekako dio plemena, da itekako pripadam tamo, da me misle i da me vole. I to jako vole. Uz ovo direktno dozivljavanje, upravo je bilo neuobicajeno koliko sam puta jucer cuo: I love you very much. I ucitelj me opet razuvjerio da nije nedostupan radi brda vaznih obaveza i da sam mu zadnja rupa na svirali i da nije vazno, kao sto sam sve vise i vise bio uvjeren, vec upravo suprotno, da itekako misli, pamti i prati nase razgovore, dogovore, razmisljanja - i pored sve intenzivnijih aktivnosti kojima se bavi. Na kraju krajeva, zaustavio je odlazeci kombi da se pozdravimo i ispricamo. Ako ovo netko cita od gore, zelim vam se svima zahvaliti, iskreno i od srca. Jer, dusa mi se vratila na mjesto nakon dugo vremena sumnji i izbivanja, sto vanjskog sto unutarnjeg. Slike ce doci uskoro - to je jedno od najlijepsih jezera, u samom sredistu Svicarske. I to doslovno, jer se na 15 metara od kuce, u sklopu posjeda nalazi stup sa svicarskom zastavom i tu je sluzbeno oznacen geodetski i geografski centar Svicarske! Ah, da, jos i o svicarskim kravama: jest da sam se odvikao od gledanja normalnih krava jer u Africi i Aziji su prilicno mrsave, ali sjecam se i lickih krava. No, to nije ni izbliza ovoliko ogromno kao svicarske krave. To su cudovista od 1,60m visine, ogromne duzine i sirine. Ne znam cime ih hrane, da li je to Milka ili nesto drugo, ali brat bratu, zbilja su XXL.
Trenutno sam u Zurichu na aerodromu i cekam let za Frankfurt, a tamo me ceka Bushman s kojim priduzavam dalje ka odredistu. Testirati cemo wireless LAN u avionu, ovdje na aerodromu radi, ali nije besplatan. Longin polece za koji minut za Skopje.
|
03.06.2005., petak
Uvijek ista priča
Pobjegnem negdje oko 6,7 popodne u grad i onda zadnjim busom nazad u hotel, stizem oko 00.20, onda u lift koji direktno vodi do mini klub - kafića sa biljarom, bibliotekom i stolovima. Tamo je već dobro zagrijana grupa ljudi s kojima malo sjednem i popričam, onda u sobu, mail, i već je 1.30 ili čak 2 ujutro. Onda čitav dan borba sa pospanošću jer sjediš čitav dan i slušaš prezentacije. Danas je u stvari bilo dobro - prestao sam slušati, i odmah je sve postalo zanimljivo :-))) A u Ženevi sam stvarno već kao doma. Svaki dan srećem ljude po ulici koje znam, oni koji idu sa mnom po gradu ne mogu se načuditi kako se to dešava. Danas je bio vrhunac. Naslonjen na ogradu uz jezero gledao sam Jet d'eau (to je onaj ogromni vodoskok, obilježje Ženeve), grad i zalazak sunca, kad čujem iza sabe: "ajmo sada desno" Heh?!? Okrenem se ja, kad ono dvije poznate osobe: jedna talijanka koja nekako zna hrvatski i jedna albanka s Kosova koja priča srpski. I naravno da ih oboje znam, i to dobro. Ali bile su prebrze, tako da me nisu primjetile. Kada mi je već bilo dosta, krenuo sam ka prijateljevoj kući na večeru i putem uz Rhonu sretnem kolegicu iz Skopja (i koja tamo treba i biti!) koja se već nadaleko previjala od smijeha gledajući moju zabezeknutu facu. Eto, i ona je tu... Na večeri kod prijatelja, prvoj nakon 9 godina, od kada smo se zadnji put vidjeli. I nešto smo pričali, zezali se, obnavljali usponmene, a u pozadini se osjećalo kako duše pričaju jedna drugoj još živopisnije priče nego li jezik može skrojiti. Bilo je uistinu lijepo.
|
01.06.2005., srijeda
Sličice...
evo
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
i još
|
jel dosta, pobogu?
|
Dosta je, dosta. Za sada...
|
From everything little
Šta je ovo, pustinja, nitko se ne javlja, ne komentira, ha? E pa i ja ću vas onda zakinuti za slike, iako privremeno. Evo teksta:
Nakon par dana provedenih ovdje, preselili smo se ovamo. U međuvremenu se desio vikend kakav sam odavno želio: istraživanje Švicarske. Dogovor je pao s jednom, hm, mljac, i našli smo se u Neuchatelu. Dva smo dana "tulumarili" u brdima iznad Neuchatela, uživajući u izvanrednoj prirodi i prekrasnom vremenu. Tako je subota bila WOW dan, jer se sve dogažalo pomalo neočekivano: prvo, dakako, već spomenuta priroda. Drugo, neuobičajeno susretljivi i srdačni ljudi koji su nam nudili pomoć svaki put kada bismo trebali informaciju. To je izgleda toliko dojmilo moju suputnicu, koja je inače iz Zuricha, da se ičuđavala i vikala: ovo je nemoguće, ovo nije Švicarska u kojoj ja živim, ovo je neka druga zemlja, ovo je raj! Svi nam hoće pomoći, svi nam se nude, sve je lijepo i mirno, kuće su u lijepim bojama, ovo je kao u snu! Nakon toga smo se spustili nazad u Neuchatel i uskočili u jezero, ja, riskirajući svoj mladi život u hladnom jezeru koje možda i nije toliko hladno, koliko je velika promjena od vrelog Indijskog oceana... I tako doživljavajući jednu ljepotu za drugom, konačno smo stigli do već dogovorenog prenoćišta - kuće mog kolege s kojim smo zajedno radili u Šri Lanci. A to nije kuća. To je prastari mlin, koji je već 1277 bio darovan lokalnim svećenicima da ga koriste. A u stvari je to ogroman objekt, oko kojega postoji vodeni obruč sa svježom izvorskom vodom iz planine, koja radi toga čitave godine ima temperaturu od samo 9 stupnjeva, tako da u stvari više nalikuje na srednjevjekovni mini dvorac, nego li bilo što drugo. Iznutra ga moj prijatelj polako svojeručno uređuje, što radi gušta, što radi ogromnih cijena za majstore i to traje već par godina. Ono što je sređeno je vrlo, vrlo lijepo: kvalitetno drvo i ostali materijal, zatim originalni tepisi iz Afganistana i još mnoge druge lijepe stvari iz svih krajeva svijeta u kojima je radio i putovao. Nadam se da ću uskoro postaviti i slike, jer je zbilja savršeno. Do sada nešto ovakvo nisam vidio. I on i njegova cura su bili izrazito gostoprimljivi i ljubazni i tu se meni npravio problem. Budući da se meni moja pratilja jako sviđa, a budući da je moj prijatelj dosta bio koncentriran na nju tijekom čitave večeri, kao i radi toga što je ona prihvatila tu razigranu komunikaciju s njime - mene je totalno pomela ljubomora i strah. Umirao sam i propadao u sebi od straha da me ne zaboravi, napusti, da se ne zaljubi u njega. Molio sam se u sebi da promijene temu na nešto neutralno, da ona prestane biti toliko oduševljena njegovim pričama. Mama mia, kako je to bila teška večer. Zaspao sam tužan i umoran, a ujutro se probudio još gori. No, uskoro je u meditaciji sve sjelo na svoje mjesto: postao sam radostan jer sam po prvi put na ovaj način, jasno, vidio ljubomoru kao dio mene, vidio sam kako funkcionira i šta radi u meni, kakve sve to nejasne osjećaje i misli producira, što znače svi ti strahovi i tuge. Bilo je uistinu oslobađajuće iskustvo. Mislim, još sam ja čitav dan žvakao svakakvu tugu i težinu u sebi, ali se nisam više zavaravo kao i ranije jer sam sada znao točno o čemu se radi. Bilo je dobro jer smo nastavili opet cijeli dan hodati sami po drugim brdima, tako da je bilo lakše nositi se s duševnim bremenom. I bilo je dobro što nisam sebi dozvoljavao da iskamčim potvrdu od nje da me još voli i da je sve u redu, već sam se namjerno i dalje dobrovoljno pekao na laganoj vatri, kako bi duh ostao pribran, kako bi svijest mogla pratiti sve mehanizme zataškavanja boli. Nakon rastanka, gdje sam je malo predugo grlio, vratio sam se u Zenevu i vecerao s jednom drugom hm, mljac, s kojom smo rasčistili neke vrlo bitne i osobne stvari. I s njom je bila vrlo plodna i dobra večer, tako da sam legao zadovoljan. Evo već dva dana sjedim na seminaru. Jučer sam se cijeli dan pitao što uopće radim ovdje i kakave ovo veze ima s mojim poslom, dok sam u današnjim predavanjima već pronašao neke veze. Upravo sam se vratio opet iz grada, gdje sam večerao s novim "klijenticama" koje odavno nisam vidio. I sad je vrijeme za spavanje, seminar nemilosrdno pići svojim tempom i treba sve pohvatati. Laku noć...
p.s.
Vozeći se prema Yverdonu, moj kolega nas je mrtav hladan izvjestio da u jednom selu pored kojeg smo prolazili autoputem živi unikatna vrsta leptira i da su radi očuvanja te vrste leptira, Švicarske vlasti potrošile dodatnih 20 milijuna švicarskih franaka kako bi iskopali tunel kojim prolazi autocesta pored tog sela i tako zaštitili okoliš u kojem žive leptiri!?!?!
|
|
|
| < |
lipanj, 2005 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
| 6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
| 13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
| 20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
| 27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-))
"Bez bahornic i liečnika
Tu mi narav zdravlje goji
Izvarsniega ni'e bo lieka
Neg u miru kad duh stoji...
Samoćo u svem blažena si,
I blaženstvo ti sama si."
Jerolim Kavanjin
1640 - 1714
|
|
