Pobjegnem negdje oko 6,7 popodne u grad i onda zadnjim busom nazad u hotel, stizem oko 00.20, onda u lift koji direktno vodi do mini klub - kafića sa biljarom, bibliotekom i stolovima. Tamo je već dobro zagrijana grupa ljudi s kojima malo sjednem i popričam, onda u sobu, mail, i već je 1.30 ili čak 2 ujutro. Onda čitav dan borba sa pospanošću jer sjediš čitav dan i slušaš prezentacije. Danas je u stvari bilo dobro - prestao sam slušati, i odmah je sve postalo zanimljivo :-))) A u Ženevi sam stvarno već kao doma. Svaki dan srećem ljude po ulici koje znam, oni koji idu sa mnom po gradu ne mogu se načuditi kako se to dešava. Danas je bio vrhunac. Naslonjen na ogradu uz jezero gledao sam Jet d'eau (to je onaj ogromni vodoskok, obilježje Ženeve), grad i zalazak sunca, kad čujem iza sabe: "ajmo sada desno" Heh?!? Okrenem se ja, kad ono dvije poznate osobe: jedna talijanka koja nekako zna hrvatski i jedna albanka s Kosova koja priča srpski. I naravno da ih oboje znam, i to dobro. Ali bile su prebrze, tako da me nisu primjetile. Kada mi je već bilo dosta, krenuo sam ka prijateljevoj kući na večeru i putem uz Rhonu sretnem kolegicu iz Skopja (i koja tamo treba i biti!) koja se već nadaleko previjala od smijeha gledajući moju zabezeknutu facu. Eto, i ona je tu... Na večeri kod prijatelja, prvoj nakon 9 godina, od kada smo se zadnji put vidjeli. I nešto smo pričali, zezali se, obnavljali usponmene, a u pozadini se osjećalo kako duše pričaju jedna drugoj još živopisnije priče nego li jezik može skrojiti. Bilo je uistinu lijepo.
Post je objavljen 03.06.2005. u 01:02 sati.