|
|
Šetnjica
25.05.2005., srijeda
Iz zraka
Nista pametno ne mogu smisliti nakon samo 3 sata spavanja i 4 sata leta. Malo mi je bilo previse promjena: Skopje, Zagreb, Zeneva - sve poznato, uvuceno pod kozu, a tako se brzo mijenjaju preda mnom. Uhavtila me lagana muka od putovanja pa sam se zapitao: sto ja sad izvodim i putujem opet na kraj svijeta, puna mi je kapa svega... No, evo me u Zenevi, u nekom zeznuto skupom hotelu. Za pola sata moram biti na poslu, imam sastanak. Letovi su bili lijepi jer je cisto nebo. Tako samo vidio i Gottmadingen i Zurich i Pjevajuce sunce i Freudwil, a onda na kraju i Matterhorn i Mont Blanc. Pri slijetanju smo preletjeli preko Saleva, Zenevskog Sljemena, koje se nalazi vec u Francuskoj, s koje se pruza prediva pogled na grad, na jezero Leman i na Alpe. Samo sam zakljucio da je bolje da je Ramo mislio ozbiljno kada je rekao da bi dosao jednom prilikom u posjet Zenevi. A i Mai. Jer ne znaju sto propustaju. A ja cu propustiti sastanak ako smjesta ne prekinem... Ciao i hvala svima na svemu, bilo je uistinu "previse" lijepo i u Skopju i u Zagrebu.
|
23.05.2005., ponedjeljak
Circus maximus
Prošao je i taj tjedan u Skopju, tjedan odmora, guštanja, puštanja mozga na ispašu i svega drugoga. Stvarno je nevjerovatno kako se čovjek može toliko kvalitetno odmoriti u tako kratkom vremenu. Šetajući gradom, i dalje su se nastavili spontani susreti s ljudima s kojima mi je bilo bitno i dobro da se sretnem, i dalje su se nastavili shoppinzi itd. itd. A onda je uslijedio šlag za kraj - otišli smo za vikend na moje (i ne samo moje) najvjerovatnije najdraže mjesto u Makeodniji - Čika Rokina koliba. Čuveni kvartet je opet bio na okupu i bolje je da ne pripovjedam na dugo i naširoko o tome kako hrani sam pogled na zelenilo oko tebe, kako je priroda čista i moćna tamo u planini itd. Ovaj put smo ponijeli i mali TV s nama pa smo u subotu navečer slušali i jedva gledali prijenos Eurovizije. Naši su favoriti na kraju večeri bili uvjerljivo na dnu ljestvice... A slijedeće večeri, sinoć, se desilo opet ono što mi se stalno događa i što me stvarno "nervira": poslijednja večer negdje je uvijek pretjerano lijepa i onda sam razočaran odlaskom. Ovog puta smo gledali video snimke s proslave prvog svibnja koji se u Makedoniji uvijek slavi na dugo i na široko. 1.svibnja je praznik rada i to je praznik "službeno", a drugi svibnja je isto neradan radi toga da se praznik proslavi i u krugu obitelji! I to traje već desetljećima!!! Naša je praksa, poslijednjih par godina, sakupiti se i otići u čika Rokinu kolibu i tamo provesti 4 -5 dana. Radi lijepe prirode i druženja, svi vrlo brzo "otkače" i vidi ih se u nesvakidašnjem izdanju. Slobodni, radosni, otvoreni, otkačeni. Ove godine nisam bio prisutan pa sam zato dobio priliku gledati video isječke i to je stvarno bilo nešto nevjerovatno: nakon 7 sati hodanja u planini, grupa od desetak ljudi pjeva iz sve snage, i to ljepo, a ne divljačko urlikanje. Party, predstava, mali program, meditacije, kupanje u ledenoj planinskoj rijeci - sve se zajedno pretvara u veliki zajednički doživljaj koji neminovno pomiče granice svakodnevnih stanja. Bilo je, naravno, i puno smiješnih stvari, smiješnih do suza. A na samom kraju, pogledali smo dvosatni materijal sa Tenerifa koje smo posjetili u siječnju i mislim da taj materijal ne treba "pasti u ruke" ni prijateljima, a kamoli neprijateljima :-)) Tolika količina budalaština izgovorena u minuti, i to bez priprema "radi kamere" i slično, već prirodan tok razgovora s nenormalnim temama i još nenormalnijim zaljučcima - jedina je sreća što kamera nema toliki kapacitet snimanja koliko mi imamo kapacitet budalesanja. Gušeći se u suzama od smijeha, otišli smo spavati i jutros rano krenuli doma. Na putu smo bili zaustavljeni albanskim balvan barikadama, no to su bili naši prijatelji iz obližnjeg sela koji su, nakon pitanja "gde je onaj debelji od Hrvatska" ustvrdili da "kod nas Albanaca mora imati nekakva barikada na cesti". Jutro u Skopju, popodne let za Zagreb. Evo sjedim u KIC-u, još pod silnim dojmovima iz Makedonije. Pored svih tih susreta i smijeha, najviše me dojmio moj "kum Rokica" čije su zrelost i mudre riječi hranile moje srce i dušu kao nikada do sada. Na trenutke sam bio potpuno zaljubljen u njega, u tu slatkoću što je tekla niz njegove misli. Dobro, to ne bi trebalo previše poremetiti nikoga, jer se cure ionako često bune da kad smo nas dvojica zajedno, one više ne postoje...
|
21.05.2005., subota
Pospano jutro
Čekam čika Gotija u jednom underground internet cafeu, preko puta legendarnog stana u ulici Miroslava Krleže, to jest, "tamo gdje je sve počelo..." Proteklih par dana su se odvijali po nevjerovatnom scenariju: i dalje sam tumarao centrom grada i sretao sve bitne ljude, sve one koje trebam sresti, čak i one koje tek sada upoznajem. Dobro, troje nedostaju, a jedna od njih možda i nije toliko bitna. I jasno mi je kao dan da bi svaki pokusaj pravljenja nekog privatnog aranžmana pokvario ovo "namješteno" sretanje sa svima, sasvim slučajno, u hodu, u gradu. U četvrtak smo Rimini i ja otišli u shopping u najživopisniji dio Skopja - Šutka, najveće romsko naselje u Europi. Imaju (imali su?) i svog zastupnika u parlamentu, dok nije završio u zatvoru radi šverca tekstila, čini mi se. Dobro, da se ne zamaramo time, šetnja kroz šarene štandove s urnebesno jeftinom robom, način komunikacije i cjenkanja su stvarno "made my day". I ono standardno, širom Makedonije "so zdravje da si gi nosiš!", koje čuješ od prodavača/ice kada kupiš nešto kod njih, mi je još uvijek i drago i smiješno za čuti. To nisam nigdje još čuo, usprkos svim šetnjicama. I tako sada na sebi imam La Costa majicu, lijepe tamno crvene boje, za svega 5 eura. Kupio sam još nekoliko artikala po istoj cijeni, a vrhunac je bila uistinu dobra košulja za čitavih 10 eura. Zato bih od srca preporučio dragim Hrvatićima icama i inima da sjednu u auto jedan vikend i da dožive ovu ludu i dragu zemlju i kroz shopping.
Sinoć sam dobio mail od "madame special", onu koju čekam i mislim, a svi se drugi pojavljuju preda mnom. U Bugarskoj je i nećemo se vidjeti jer stiže tek u utorak navečer u Skopje. Mislio sam dobrih pola sata da prebacim let za Ženevu iz Zagreba u Skopje, pa da se ipak vidimo. No, mislim da to ipak neću učiniti, ne želim si prirediti još jednu epizodu španske serije - poslijednja noć s voljenom, pred odlazak. To smo imali u prosincu i poslije mi je bilo teško. Ionako je dobro, ionako je jako osjećam u sebi i dok se šetam Skopjem čini mi se da sam opet s njom. Još je vrlo živ taj kontakt, usprkos vremenu i udaljenosti.
Popodne poslije nogometa krećemo u planine s odabranom ekipom, da se stvarno malo izoliram i odmorim od svega. Teoretski možda zakasnim na avion u ponedjeljak jer s njima avanture nikad dosta.
|
18.05.2005., srijeda
Setnjica po Skopju
Evo vec drugi dan setam gradom zavrsaajuci neke administrativne sitnice, a la lijecnicki pregled, nova putovnica itd. Upravo je nevjerovatno kako je grad mali, kako svako nekoliko koraka sretnem poznate ljude. Sinoc, nakon 4 - 5 slucajnih susreta na ulici tijekom popodneva i veceri, vec kada sam se spremio krenuti kuci, na horizontu se pojavila jos jedna draga faca, pa sam setao s njom jos sat i po, srecuci i dalje jos ljudi. A prilikom popodnevnog posjeta poslu - pravo iznenadjenje: kolege iz citavog Balkana su se skupile na trodnevnom sastanku. I medju njima ljudi s kojima sam se druzio u Sri Lanki, pa onda jedna jako fina Egipcanka koju poznajem od prije par godina s Bliskog Istoka, pa neke "lepe cure iz Beograda", i onda na kraju jedna cura iz Sarajeva koja je cula za moj blog?!?! A da ne goorimo o "domacim zivotinjama"... Jutros, nakon lijecnickog pregleda, ulicna tura se nastavila: bivsi security guard, bivsi cimer i kolega, bivsa cimerica i ljubav, pa (bivsa ;-)) rodica itd. itd. Svi zacudjeni, iznenadjeni, radosni. Jos da sretnem moju profesoricu francuskoga i jos jednu curu, pa da umrem od ljepote. (Ovo samo pod uvjetom da je ce se Goti i Ha(sa)n pojaviti sami po sebi...)
|
17.05.2005., utorak
Zaa Beeeograad
Ponedjeljak popodne, mjesto radnje Zagreb, Pantovcak. Kum Rokica, kum Shanti i jedan stari Citroen BX. Majstor nam je preporucio da ga ne forsiramo previse kako bi stigli do Skopja. Odlucili smo voziti 80 na sat, no nismo ni slutili u sto ce se pretvoriti nase putovanje. Znate i sami kako je kroz Slavoniju: pogledas desno - ravno, pogledas lijevo - ravno, gledas u cestu - ravno. Monotoni zvuk motor pri toj brzini nas je polako odveo u stanje slicno bestezinskom. Imas osjecaj da se u stvari ne kreces jer je sve tako jednolicno i sporo. Rijetki auti koji su bili na cesti su nas preticali takvom brzinom da smo ih usoro ignorirali kao pojavu, jer nam nijedan nije ostajao u vidokrugu duze od par sekundi. Usli smo u svijet tisine. Do Beograda nismo izmijenili vise od tri cetiri rijeci. Potpuno smo se povukli u nutarnje dozivjaje, sve vise i vise bivajuci uvjereni da smo u stvari u nekom simulatoru voznje i da ce netko otvoriti vrata u 3D ekranu i reci da je vrijeme isteklo. Nakon 5 predugih sati sutnje, sreli smo se u Beogradu s nasim prijateljem koji nas je odveo u sam centar grada na veceru. Iz potpune tisine, odjednom smo se nasli okruzeni nevjerovatnom vrevom. Setali smo kao da smo sisli s mjeseca i kad nam se povratila svijest, uhvatili smo se kako buljimo u neprekidne kolone jako lijepih i jako izazovno odjevenih zena koje su prolazile pored nas. Oboje smo odmah potvrdili glavobolju... Nakon dva sata krenuli smo dalje prema jugu. Rokica je malo odspavao, a onda je dosao red na mene. I eto preokreta: umjesto spavanja i odmaranja, nesto nas je puklo na suprotnu stranu i doslovce se nismo prestali zajebavati, pricati i urnebesno smijati sve do Skopja, nekih 6 sati kasnije. I tu smo imali glavobolju, jer ta je konverzacija bila vise izraz muke, frustracije i nemogucnoscu promjene okruzenja, nego li bilo cega drugog. I bas nam je dobro sjelo razjasnjavanje razlike izmedju lucidnog i luckastog. Mi smo bili vise ovo drugo, luckasto. Puno vise...
|
15.05.2005., nedjelja
Svetojanski mir
Nakon svih putovanja preko pola svijeta, konačno se pojavilo sasvim mirno jutro skriveno u idiličnoj atmosferi svetojanskih brežuljaka. Beskonačno zelenilo, čisto, mirno i uredno, nebo koje odmara, Kao da je netko otkinuo djelić raja i spustio ga ovdje. Svetojanski HQ Ramzesa debeljog je, usprkos vremešnoj gradnji, uvijek tako ugodan za punjenje baterija, za odmor od svakodnevnih jurnjava, mjesto za razmišljanje, za reflektiranje i za odmor od misli. Svi oni koji su bili ovdje barem jednom, vjerujem da su nepovratno zaljubljeni u ovo zbilja posebno mjesto. Sve nalikuje na idilično mjesto za život, okruženo spokojstvom i mirom. Sve dok Ramo ne upali kosilicu za travu, kao što to upravo čini, i pokvari mi film. Ma ne, zezam se, ovdje je toliko ljepo da se i brujanje kosilice savršeno uklapa u ptičji pjev.
|
12.05.2005., četvrtak
Put putujem
Nisam ništa pisao namjerno dok ne nađem način da skinem slike s fotoaparata. Morao sam donijeti u Ženevu svoj laptop koji je mrtav pijan već mjesec i pol. Potpuno mrtav, nakon što je „popio“ čitavu čašu vina. Konačno sam uspio i evo slike iz jednog od najfascinantnijih gradova na svijetu – Dubaija. Ovo je maleni dio unutrašnjosti aerodromske zgrade, kilometarskog objekta kraljevske raskoši, opremljenog najmodernijim svaštarijama današnjice.
|
Dugo bi trajalo nabrajanje svih posebnosti ovog aerodroma, a kamoli grada. Ono što je meni ostalo u sjećanju, pored drvoreda pravih palmi i ostalih stabala, je da sam prilikom šetnje kroz radnju s televizijama, na svim ekranima je bio – Goran Višnjić!!! A bogami i minimum od 50 USD koje možeš razmjeniti u banci, kako bi mogao kupiti kavu...
|
E nisam za dišpet ništa razmijenio i ostao sam žedan i umoran. Ovo je slika iz drugog leta, od Dubaija do Zuricha, koji je uslijedio 3 sata kasnije. Ona sasvim jasno dočarava refleksiju čovjekovih nutarnjih procesa tijekom cijelonoćnog i cjelodnevnog leta. Postajalo je polako hladno, pa smo se zamotali u kraljevske dekice Emiratesa
|
Onda je uslijedio prvi šok: ja sam bio uvjeren da je sada zatoplilo i u Europi i da nema govora o hladnoći – ta sredina svibnja je! Ovo su planine na Iransko – Iračkoj granici koje jasno govore da sam u krivu. Skoro me panika uhvatila. Što sad sa zimom, nisam je očekivao.
|
Polako smo se dočepali Europe i neki dobro poznati krajolici su se počeli pojavljivati na ekranima ispred nas. I prvi put sam bio u avionu u kojem su stvarno i radile kamere koje prikazuju pilotski ugao i koje snimaju okomito ka zemlji. Bila je uživancija gledati slijetanja i uzletanja niz pilotsku prizmu.
|
Ha, pogodite gdje je ovo. Koja to zemlja na svijetu ima tako savršeno precizno obrađene i određene poljanice? Gdje se to na svakom koraku susreće red, čistoća, mir – na zemlji, vodi pa i u zraku?
|
Odgovor nije težak: to je, naravno, Švicarska. Tadang! Deset poena! Lijepo je vratiti se u red i mir, u zemlju gdje ljudi ne trube i poštuju prometne znakove, gdje je sve jasno označeno i napravljeno da olakša i pomogne ljudima – ne samo u prometu, već u svemu.
|
A nađe se i pokoja dražesna faca. U stvari, puno njih. Iako nisam nikome pisao da dolazim, ženska četvorka koja me uglavnom dočekuje, je nekako nanjušila dolazak. Ta 24 sata u Ženevi su bila neuobičajeno inspirativna, lijepa, nadahnuta. Puno lijepih misli, puno lijepih doživljaja, puno susreta. Neki su sezali u daleku prošlost, nekih 9, 10 godina unazad – sad su se opet obnovili. Za desetak dana moram opet tamo, večernji raspored je već debelo prebukiran. No, sada je vrijeme za Balkanijadu - Zagreb i Skopje. Lele...
|
10.05.2005., utorak
Red Hot Chili Farewell
Šta mi napraviše, kako me obrlatiše na brzaka ove domaće cure... Heh... sad mi je stvarno žao što odlazim. Još mi je više žao što sam bio takva budala pa se nisam počeo družiti ranije s njima. Kao "jako sam zauzet", "jako sam umoran", "sad sam došao s terena" – ma bolji sam u izgovorima nego li kada žene ne žele seks... Bez teksta sam. Stalno sam mislio da to tradicija, da se ne izlazi sa strancima ni pod razno, da ovo da ono.
|
Jutros sam tražio suvenire i poklone po gradu sa jednom od ovih ljepotica na slikama i dobro smo se izmorili. Onda je došlo vrijeme ručka i tu su me zbilja uništile. Kakva radost, kakva otkačenost, smijeh, podbadanja, zezanja – kao doma, bez razlike. Izveli su me u indijski vegetarijanski restoran i učili me kako jesti rukama i ostati relativno čist. Naravno, sve naručeno je bilo previše ljuto, iako su se, zajedno s konobarom, klele da nije. Možda za njihove standarde. Stvarno je bilo i ukusno, ali sam u jednom trenu mislio da ću dobiti srčani napad ili nešto slično. Atmosfera je bila odlična, zezali smo se uglavnom na moj račun, imali problema sa pravljenjem najnormalnijih zajedničkih fotografija jer je uvijek netko imao zatvorene oči, blesavu facu i slično.
|
Nakon toga smo se vozili gradom. Imajući 3 šefice u autu koje komentiraju vožnju i daju upute za kretanje, izgledalo je nemoguće da ćemo završiti na ikakvom normalnom mjestu. A destinacija je bila radnja s koferima, jer mi treba jedan. Kada smo konačno našli što nam odgovara, radi postizanja što bolje cijene, ja sam ostao sjediti u autu s jednom od njih, dok su druge dvije otišle preko ulice u radnju i svako malo izlazile s novim prijedlozima. Ja sam palcem okrenutim prema gore ili dolje davao znakove ne/sviđanja. Nakon 5 minuta smo imali lijepi mali kofer u prtljažniku. I naravno, urnebesno se zabavljali i dalje. Uslijedila je razmjena poklona, pisamaca, oproštaja i slatkih riječi. I pogleda. I meni je to bilo dovoljno. Počeli su leptirići u grudima, suptilno negodovanje zašto moram ići itd. itd. Zbilja su mi zapaprile, i hranu i srce...
|
Još 4 sata i idem na aerodrom. Još sam u uredu, nisam se počeo pakirati i pitam se zašto vam ovo pišem. Zezam se, imam još posjetiti neke ljude (na slici) i oprostiti se, izvaditi karticu iz mobitela i isključiti ovaj broj, jer vrijeme je za novi. A sutra vam se javim ujutro iz Dubaija, najvjerovatnije. Bilo je lijepo u Šri Lanci, nadam se da će se ponoviti. A znam da neće, I have a feeling...
|
:-))
Smiješan je dan bio jučer. I zanimljiv. I dosadan. I razigran. I opasan.
Jučer sam držao briefinge i predavanja novopristiglim kolegama. Jedan je on njih, "nažalost", došao izravno iz ove epizode i ispričao mi još par nevjerovatno smiješnih priča. Tako smo proveli 3 sata u restoranu umirući od smijeha. On je inžinjer iz Iraka i prošlo ljeto u Africi je radio svakakve projekte. Ispričao mi je da je jednom prilikom ostavio nekog Danca da nadgleda iskopavanje neke jame i prilikom odlaska ga je predstavio radnicima kao nadležnoga. Upitao ga je koliko želi da jama bude duboka, a Danac je u polušali rekao da želi vidjeti svjetlo na dnu. Ne lezi vraže, moj se prijatelj vratio nakon tjedna dana i zagledao u okno jame. Iako su se čuli zvuci iznutra, bilo je već tako duboko da se radnici nisu vidjeli i da su svako 10-ak minuta izvlačili po jednog kopača jer dolje nema dovoljno kisika za rad. Oni su dančevu šalu shvatili sasvim ozbiljno i kopali (ručno!) dok se ne vidi svjetlo na dnu jame. A trebala je biti samo 2 - 3 metra duboka! Uh, smijao sam se na sav glas... Poslije sam doznao priču da je jedna kolegica kupila magarca kao kućnog ljubimca i vodila ga doma u dvorište svake večeri... Bilo je još svakakvih priča, suze su nam obojici tekle.
U uredu sam se družio sa one tri lijepe cure radi kojih sam slupao auto prošli tjedan, pokušavajući im kupiti Coca Colu. Opet smo se svi nekako spontano skupili i guštali u priči čitav sat vremena. Bilo je vrlo lijepo, jer sam vidio da te cure nemaju dlake na jeziku i da ne mare puno za pristojnost, to jest da su vrlo otvorene i direktne u komunikaciji. Tako su se i moji kilogrami našli na tapetu i nisam mogao vjerovati ušima ono što sam čuo: direktno, bezkompromisno, a s puno puno ljubavi i smijeha. Bogami, ni doma u Skopju nisam ovakve stvari često slušao.
Danas idemo zajedno u shopping, kako bih kupio neke suvenire za moje drugarice i drugove back home, a nakon toga ručak u vegetarijanskom restoranu gdje ćemo, kako su najavile, "imati više privatnosti i napraviti photo session"!!!
Odoh...
|
08.05.2005., nedjelja
Mu'in
Skoro je 4 ujutro. Probudio sam se usred noći. Sretan. Lagan. Nakon pola minute, pao mi je na pamet moj prijatelj Mu'in koji je umro na Staru Godinu. Rastužio sam se i plakao. Sve je bilo malo čudno, jer sam za njegovu smrt doznao tek nekoliko mjeseci kasnije. Možda sam tek sad shvatio... Upoznali smo se prije par godina u Beogradu gdje smo došli svako svojim poslom. On je bio oduševljen mojim arapskim usred Balkana, a ja sam bio oduševljen njegovom osobnošću. Mu'in je radio kao glasnogovornik firme za Bliski Istok i nakon Beograda smo se susretali još nekoliko puta, uglavnom na "njegovom" terenu. Bio je jedan od uistinu rijetkih u našoj firmi koji je znao što radi i što govori. Čovjek od nekih metar i šezdeset, blizu 50 godina starosti, sijao je samopouzdanjem i energijom gdje god se pojavio: bilo to na live interviewu za BBC i CNN ili na nekom prokleto dosadnom internom sastanku. Uvijek je nosio osmjeh, iskreni osmjeh, iza kojega se srdačno smijalo lavlje srce. Plijenio je pažnju svojom beskonačnom energijom, entuzijazmom, živošću. Primjerice, u dva tjedna seminara ispunjenog beskrajno dosadnim predavačima, sve što ogromna većina nas pamti jest Mu'inovo predavanje i prezentacija. Ostalo je bila teška borba sa pospanošću. Usprkos briljantnim nastupima, bio je prizemljen i skroman, iako je bilo teško sakriti tako raskošno znanje i osobnost. I zato je "odabrao" svečani trenutak odlaska: Stara Godina, kada su svi specijalno raspoloženi i lijepo dotjerani, spremni za Najluđu noć. Kao što je on uvijek bio.
Salam aleykum, Mu'in. Mir s tobom.
|
Adio mare...
Popodne sam obavio poslijednje ritualno kupanje u Indijskom Oceanu. Nije da je baš nešto izgledalo posebno, više kao centrifuga. Kako mi je rekao gazda moje štacije na plaži, simpatični starac koji nekim čudom privlači sve strance na njegov štand, ovih dana završava sezona. More postaje grubo, počinje sezona monsuna i nije baš lijepo tamo negdje do listopada kada se opet proljepšava. Temperatura zraka i mora ostaje ista, ali nekako nema ni šušta ni gušta za sunčanje i kupanje. Danas je more bilo vrlo grubo i prepuno svakakvog smeća, tako da ovo poslijednje kupanje treba što prije zaboraviti. Tim više što su me valovi izubijali i ispleskali ko malog Muju, po čitavoj plaži. A taj starac, to je nešto posebno. Iako sve štacije na kojima se može sunčati ili sakriti u hlad, popiti i pojesti nešto, izgledaju više manje isto, ovaj se čovjek jako i iskreno trudi biti dobar i popričati sa svima, biti uslužan, brine se oko kvalitete usluge, kvalitete hrane i pića i sve to radi savršeno nenametljivo. Točno zna kad se treba pojaviti, a kada ne, nikada nije umjetno ili pretjerano ljubazan, ne skriva umor, kada pita kako si, onda stvarno i sluša odgovor sa zanimanjem. Svaka mu čast.
Danas je ne znam koja obljetnica od osnivanja firme i slavi se u cijelom svijetu. Srećom po nas, neradno :-))
Činjenica da odlazim me odjednom čini jako živčan, nikako se ne mogu smiriti, samo mi lete misli ka doma: pa ću ovo napraviti, pa ću ono napraviti... A trebam se u stvari dobro odmoriti prije Afrike. I smiriti. Huh!
Dopuna, par sati kasnije:
Zaboravio sam spomenuti, dok sam drijemao na plaži, probudilo me nekakvo zveckanje. Otvorim oči i imam što vidjeti: desetak metara dalje, čovjek ubacuje jedan, a potom i dva mača odjednom u grlo i tako zarađuje novac! Dobio je dolar od publike...
|
07.05.2005., subota
Molitva
Večeras se molim da nestanem
Večeras se molim da moje misli iščeznu
Večeras se molim za tišinu
Večeras se molim da moje želje utihnu
Večeras se molim da me nema
Večeras se molim da Ja ne stoji na putu Radosti
Večeras se molim da Ja ne stoji na putu Svijesti
Makaja je tako puno u pravu kada piše negdje u njegovim knjigama, otprilike ovako: kada nema mene, tada je radost života, kada nema mene, tada ima sveg izobilja.
Kako je sve lako kada nema našeg malog prevelikog Ja sa svim svojim beskonačnim potrebama i željama, kako je lako kada ostane na sceni samo Svijest koja neumorno obavlja samo ono što uistinu treba biti obavljeno. Kako je tada lako raditi bez sna, kako je tada lako biti u Ljubavi, kako je tada lako svjedočiti najvišu Istinu po bilo koju cijenu, kako je tada savršeno lako odvojiti bitno od nebitnoga, kako je tada lako aktivirati briljantni dio našeg intelekta.
Kako je ovo teško ostvariti!!!
|
06.05.2005., petak
Samo posao
Danas je sve u znaku posla. Nakupilo se svega i svačega tijekom mog izbivanja, i kako stvari stoje, ono što je ostavljeno da se završi je nađeno upravo na istom mjestu kao i prije odlaska. A ja sam računao da će se završiti. I zato danas trčanje na sve strane, pa odjednom neočekivani sastanak na najvišoj razini poslije kojeg sam razumio manje nego li prije njega, pa sam zaboravio jesti i piti, pa sam radi toga baljezgario svakakve gluposti pred ljudima. Nije da nije bilo smiješno, ali ja nisam znao tko mi glavu nosi. E, i onda sam se malo razočarao jer moji Asterix uradci nisu bili objavljeni u našem časopisu, kao što mi je obećala glavna urednica. Baš me zanima što će mi reći kada se vidimo idući tjedan u Ženevi. Nadam se da moje ideje nisu previše slobodne za uređivačku politiku časopisa. U vezi s odlaskom za Ženevu, moj se dragi kolega i takozvani šef vraća u zemlju samo 3 i pol sata prije mog odlaska, tako da ćemo imati važan jednosatni susret u aerodromskom hotelu od ponoći do 1 ujutro u srijedu! Show must go on...
|
05.05.2005., četvrtak
TAXI!!!
Vratio sam se sa četverodnevnog puta na jugoistoku zemlje. Ovaj put sam isprobao novu uslugu: Air Taxi. Super stvar – nema čekanja, šaltera, gužve. Samo te diskretno sprovedu kroz prolaz za posadu, uz ljute poglede onih koji se pate u redu za pregled putovnica.
|
Potom te sjednu u minibus i za minutu si ispred hangara s majušnim avionom koji čeka nas par sretnika. Ovako to izgleda unutra: tri reda sjedala, iza nas mali prostor za prtljagu, kokpit i to je to. Naravno da se ne može uspravno stajati unutra, a i sam ulaz u kabinu zahtjeva određenu gipkost tijela, da ne kažem poznavanje hatha joge.
|
Uskoro smo poletjeli. Upravo je nevjerovatno koliko mu malo treba za da se odvoji od zemlje. Inače, ovo je iznimka da moja firma dopušta da letimo jednomotorcima s jednim pilotom. Radi sigurnosti, minimum je svugdje u svijetu: dva pilota i dva motora.
|
Dosta dugo smo letjeli na savršenoj visini, savršenoj za promatranje stvari na zemlji, a to je, barem meni, oko 1000 metara. Počeli smo se ipak polako dizati jer pred nama je bio planinski masiv.
|
Dobivajući na visini, polako smo ušli u središnji dio zemlje u kojoj je predominantni Budizam jedna od vrlo bitnih komponenti svakodnevnog života. Zato se na skoro svakom koraku nalaze kipovi gospodina Buddhe u svakoj veličini. Hramovi i kipovi su posvuda, evo jednog hrama koji se nalazi na vrhu planine.
|
Putujući sam prošao pored nevjerovatno velikih Buddhinih kipova, ali igrom nesretnih slučaja i sporošću mojeg aparata niti jednog odnjih nisam uspio fotografirati. Tome je značajno doprinjela lažna informacija prilikom dolaska u Šri Lanku da je fotografiranje zabranjeno, to jest samo uz dozvolu. A mi smo jurili kroz zemlju kroz nemoguć promet i stajanje nije dolazilo u obzir.
|
No, vratimo se na let. Istinski uživajući u razgledavanju zemlje zahvaljujući niskom letu, vidio sam prekrasnu prirodu i mislio se kako bi planinarenje bilo ovdje prava stvar. Da nema zmija i sličnih gmazova. Btw, čuvar kuće u kojoj sam spavao ovih dana na putu mi je jutros mrtav hladan rekao da u dvoru kuće živi 5 zmija, i to 3 s jedne strane kuće a dvije s druge strane kuće! Srećom, ovo je bilo jutro odlaska…
|
Konačno prelazeći planinski masiv počeli smo spust ka izrazito močvarnom predjelu zemlje gdje nas je čekao posao.
|
U originialnom stilu Mr. No-a i nejgovog Pajpera, sletjeli smo na sićišni aerodrom pored tog gradića. Bilo je uglavnom dosadno što se tiče posla, jer je već prvi dan skoro sve bilo gotovo. Ali bilo je vrijedno opet vidjeti neke stare face.
|
Kao i neke nove, hm, hmm…
|
Danas na povratku, isti mikro avion, ali sa skijama za vodu. Ponadao sam se spektakulanom slijetanju na vodu, ali ništa od toga. Ipak, avionska bočna stakla su napravljena kao udubine, tako da se može gledati i ispred sebe i ispod sebe.
|
To je bilo lijepo, za razliku od jedno i pol satne vožnje od aerodroma do grada, koji je udaljen samo 20 km. I u gužvi se svašta vidi. Evo, ja sam odabrao za vas vozačko sjedalo u ovdašnjem standardnom kamionu. Drvo, bez vrata ili bilo kakve zaštite…
|
04.05.2005., srijeda
O Splitu iz Slobodne Dalmacije
I gradovi su kao ljudi, jer ih i čine ljudi, pa neki djeluju umorno, bezvoljno, potrošeno i gotovo umirući; kao da im ni do čega više nije. A neki drugi vedri su i veseli, i naprosto osjećaš kako u njima život struji. Samo zato što su sačuvali onaj plamičak mladenačkog duha koji ne dopušta da se vatra života ugasi. Doista, kažem vam, važno je ostati duhom mlad; poput Splita. I možda jedino ovaj ludi, dragi, lijepi, naopaki, veseli, lijeni, grintavi, nezaboravni, smišni, naporni, od Boga izmišljeni, duhoviti, neodlučni, lajavi, pilonaopaki, zaljubljivi, dišpetožasti, svemoćni, voljeni, talentirani, kurjoži, zapušteni, sveznajući, injorantski, ponosni, kontradiktorni, nikad zadovoljni i svim Splićanima jedini grad na svijetu može biti vječno mlad, makar broji već tisućljeća svog trajanja. Njegov duh ne gasne nikad, možda se tek koji put malo primiri, a onda kao tornado uzvitla prašinu do nakraj svijeta. Split je pun kolorita, ali ponekad se sve doživljava ipak samo crno-bijelo. U Splitu su krvnik i žrtva jednako slavni, iako im kriteriji slave nisu isti. Nema toga što Split nije ili ne može biti ako ga dobro ubodeš na pravo mjesto. Ćud mu je vrlo jednostavna, ali za tuđina ipak komplicirana jer mu se u jednoj slici krije stotinu lica, a u jednom dojmu sva moguća raspoloženja.
|
03.05.2005., utorak
Dan kada je sve bilo naopako
Huh, gotovo je... nadam se. Ponoć je uskoro, idem spavati, nadam se da se ovakav dan ne produžava i sutra. Počelo je ujutro kada sam se probudio s blesavim osjećajem da nema nikoga u kući. Bio sam u pravu - večer prije sam se jednostavno srušio u krevet i izgubio svijest do jutra jer sam bio umoran od samo trosatnog spavanje večeri prije. Dakle, probudio sam se i našao samo spremačicu u kući. Vidio sam da je prošlo 8 i da su svi otišli na posao. I sjednem meditirati - kad već kasnim neka pristojno zakasnim. No poslije 5 minuta eto čuvara i mota se nešto oko prozora moje sobe izvana i ne da mi mira. Kad je otišao on, za 15-ak minuta jedna se kolegica vratila i kuca na vrata da vidi da li sam OK. I ajde, sad sam već morao prekinuti ionako bezuspješni pokušaj sređivanja jer sam se dan prije fino "zaklao" sa kolegicom koja me maltretirala svojim stresom i panikom. I onda sam tako zbrčkan otišao na posao gdje su me tijekom dana stigle dvije loše vijesti iz Zagreba, to jest dovoljno neugodne da me poremete još više. I onda navečer, iz određenih razloga sam trebao izaći iz kuće i provesti s čuvarom nekoliko minuta na svaki puni sat do ponoći. Tako izađem u 8, samo u boksericama, misleći kako sam gotov za par minuta. Kad ono, izašavši, vrata od kuće se zalupiše za mnom. A bez ključa se ne ulazi u kuću jer je automatska brava! I onda sam odveslao polugol nekih 45 minuta s čuvarom dok se cimeri nisu vratili s večere i umrli od smijeha kada su shvatili da ne uživam u toploj zvijezdanoj noći i ugodnom čavrljanju s čuvarom, već da sam izgnan iz kuće. I naravno, trebalo mi je 4 i pol sata večeras da se priključim na internet.
|
01.05.2005., nedjelja
Prvi Maj
Ovdašnja proslava praznika rada automatski katapultira nazad u 70-te i 80-te u bivšoj Jugi. Parole, srpovi, čekići, crveno na sve strane – isto kao nekad kod nas. Javi se smijeh pomiješan s nostalgijom za sigurnošću djetinjstva. Ona zemlja nosi službeni naziv socijalistička demokratska republika, pa je to sve ovdje vrlo aktualno. Na povratku s plaže mimoišao sam se s lokomotivom (!?!?!) nataknutom na kamion i sa crvenim barjakom koji vijori iz dimnjaka! Navodno ima više parada u gradu, a najživopisnija je ona koju organizira Marskistička stranka. Nije ni čudo, zar ne? ;-)
|
Au contraire, prije par tjedana mi je palo u oči da moja kuća iznutra nalikuje na pravi hram. Kolega i njegova žena očito imaju afiniteta ka različitim kulturama, pa evo Sive kao Nataraje.
|
Ili je bar muzej različitih religija. Ovo je glava Buddhe "s potvrdom" iz Nepala. Potvrda znači da je izrađivan na propisani način i s propisanom pažnjom. Jedna od stavki je točno određen broj kovrči u njegovoj kosi.
|
Ovo su Krishna i Radha u šumi s flautama. Po kući se još nalaze i pravoslavne ikone, biblije itd.
|
A ovo je Tajlandski zmaj iz Bangkoka. Sve ovo, ali i još dosta drugih stvari su izložene po kući i ja sam ih jednostavno uzeo zdravo za gotovo. Trebalo je malo vremena da mi se otvore oči i da vidim tu raskoš okolo.
|
Ova statua mislioca bez dijela tijela najviše fascinira zapadnjake i masovno je kupuju. I ja sam bio zaintrigiran, nešto mi je ostavilo dojam i jednostavno me tjeralo da danima imam tu sliku pred sobom i da mislim o njoj.
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-))
"Bez bahornic i liečnika
Tu mi narav zdravlje goji
Izvarsniega ni'e bo lieka
Neg u miru kad duh stoji...
Samoćo u svem blažena si,
I blaženstvo ti sama si."
Jerolim Kavanjin
1640 - 1714
|
|
