Nakon toga smo se vozili gradom. Imajući 3 šefice u autu koje komentiraju vožnju i daju upute za kretanje, izgledalo je nemoguće da ćemo završiti na ikakvom normalnom mjestu. A destinacija je bila radnja s koferima, jer mi treba jedan. Kada smo konačno našli što nam odgovara, radi postizanja što bolje cijene, ja sam ostao sjediti u autu s jednom od njih, dok su druge dvije otišle preko ulice u radnju i svako malo izlazile s novim prijedlozima. Ja sam palcem okrenutim prema gore ili dolje davao znakove ne/sviđanja. Nakon 5 minuta smo imali lijepi mali kofer u prtljažniku. I naravno, urnebesno se zabavljali i dalje. Uslijedila je razmjena poklona, pisamaca, oproštaja i slatkih riječi. I pogleda. I meni je to bilo dovoljno. Počeli su leptirići u grudima, suptilno negodovanje zašto moram ići itd. itd. Zbilja su mi zapaprile, i hranu i srce...
Post je objavljen 10.05.2005. u 16:06 sati.