Šetnjica
01.06.2005., srijeda
From everything little
|
Šta je ovo, pustinja, nitko se ne javlja, ne komentira, ha? E pa i ja ću vas onda zakinuti za slike, iako privremeno. Evo teksta: Nakon par dana provedenih ovdje, preselili smo se ovamo. U međuvremenu se desio vikend kakav sam odavno želio: istraživanje Švicarske. Dogovor je pao s jednom, hm, mljac, i našli smo se u Neuchatelu. Dva smo dana "tulumarili" u brdima iznad Neuchatela, uživajući u izvanrednoj prirodi i prekrasnom vremenu. Tako je subota bila WOW dan, jer se sve dogažalo pomalo neočekivano: prvo, dakako, već spomenuta priroda. Drugo, neuobičajeno susretljivi i srdačni ljudi koji su nam nudili pomoć svaki put kada bismo trebali informaciju. To je izgleda toliko dojmilo moju suputnicu, koja je inače iz Zuricha, da se ičuđavala i vikala: ovo je nemoguće, ovo nije Švicarska u kojoj ja živim, ovo je neka druga zemlja, ovo je raj! Svi nam hoće pomoći, svi nam se nude, sve je lijepo i mirno, kuće su u lijepim bojama, ovo je kao u snu! Nakon toga smo se spustili nazad u Neuchatel i uskočili u jezero, ja, riskirajući svoj mladi život u hladnom jezeru koje možda i nije toliko hladno, koliko je velika promjena od vrelog Indijskog oceana... I tako doživljavajući jednu ljepotu za drugom, konačno smo stigli do već dogovorenog prenoćišta - kuće mog kolege s kojim smo zajedno radili u Šri Lanci. A to nije kuća. To je prastari mlin, koji je već 1277 bio darovan lokalnim svećenicima da ga koriste. A u stvari je to ogroman objekt, oko kojega postoji vodeni obruč sa svježom izvorskom vodom iz planine, koja radi toga čitave godine ima temperaturu od samo 9 stupnjeva, tako da u stvari više nalikuje na srednjevjekovni mini dvorac, nego li bilo što drugo. Iznutra ga moj prijatelj polako svojeručno uređuje, što radi gušta, što radi ogromnih cijena za majstore i to traje već par godina. Ono što je sređeno je vrlo, vrlo lijepo: kvalitetno drvo i ostali materijal, zatim originalni tepisi iz Afganistana i još mnoge druge lijepe stvari iz svih krajeva svijeta u kojima je radio i putovao. Nadam se da ću uskoro postaviti i slike, jer je zbilja savršeno. Do sada nešto ovakvo nisam vidio. I on i njegova cura su bili izrazito gostoprimljivi i ljubazni i tu se meni npravio problem. Budući da se meni moja pratilja jako sviđa, a budući da je moj prijatelj dosta bio koncentriran na nju tijekom čitave večeri, kao i radi toga što je ona prihvatila tu razigranu komunikaciju s njime - mene je totalno pomela ljubomora i strah. Umirao sam i propadao u sebi od straha da me ne zaboravi, napusti, da se ne zaljubi u njega. Molio sam se u sebi da promijene temu na nešto neutralno, da ona prestane biti toliko oduševljena njegovim pričama. Mama mia, kako je to bila teška večer. Zaspao sam tužan i umoran, a ujutro se probudio još gori. No, uskoro je u meditaciji sve sjelo na svoje mjesto: postao sam radostan jer sam po prvi put na ovaj način, jasno, vidio ljubomoru kao dio mene, vidio sam kako funkcionira i šta radi u meni, kakve sve to nejasne osjećaje i misli producira, što znače svi ti strahovi i tuge. Bilo je uistinu oslobađajuće iskustvo. Mislim, još sam ja čitav dan žvakao svakakvu tugu i težinu u sebi, ali se nisam više zavaravo kao i ranije jer sam sada znao točno o čemu se radi. Bilo je dobro jer smo nastavili opet cijeli dan hodati sami po drugim brdima, tako da je bilo lakše nositi se s duševnim bremenom. I bilo je dobro što nisam sebi dozvoljavao da iskamčim potvrdu od nje da me još voli i da je sve u redu, već sam se namjerno i dalje dobrovoljno pekao na laganoj vatri, kako bi duh ostao pribran, kako bi svijest mogla pratiti sve mehanizme zataškavanja boli. Nakon rastanka, gdje sam je malo predugo grlio, vratio sam se u Zenevu i vecerao s jednom drugom hm, mljac, s kojom smo rasčistili neke vrlo bitne i osobne stvari. I s njom je bila vrlo plodna i dobra večer, tako da sam legao zadovoljan. Evo već dva dana sjedim na seminaru. Jučer sam se cijeli dan pitao što uopće radim ovdje i kakave ovo veze ima s mojim poslom, dok sam u današnjim predavanjima već pronašao neke veze. Upravo sam se vratio opet iz grada, gdje sam večerao s novim "klijenticama" koje odavno nisam vidio. I sad je vrijeme za spavanje, seminar nemilosrdno pići svojim tempom i treba sve pohvatati. Laku noć... p.s. Vozeći se prema Yverdonu, moj kolega nas je mrtav hladan izvjestio da u jednom selu pored kojeg smo prolazili autoputem živi unikatna vrsta leptira i da su radi očuvanja te vrste leptira, Švicarske vlasti potrošile dodatnih 20 milijuna švicarskih franaka kako bi iskopali tunel kojim prolazi autocesta pored tog sela i tako zaštitili okoliš u kojem žive leptiri!?!?! |
- 01:20 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||