|
|
Šetnjica
28.10.2004., četvrtak
Apče update no. 2
Iz izvora bliskih Vladi RM doznali smo da je u stvari tržišna inspekcija zatvorila Apče, a oni su kao fintu preko plombe napisali na papir da se preuređuju!!! Živ senzacionalizam. A palo mi je napamet da kad je umro stari dida Apče po kojem je objekt dobio ime i koji je u stvari bio pravi boza majstor i znao je tajne recepte pripravljanja tog božanskog napitka, onda je barem jedan ugledni dnevni list, ako ne i više njih, objavio tu vijest na naslovnoj stranici i u naslovu izrazio zabrinutost za produženje obiteljske tradicije. Apče je zbilja legenda...
|
Nešto mi palo na pamet...
Pa da, barem nekoliko dana neću bit na blogu (bar tako mislim) jer:
Danas, kao i jučer sam čitav dan na "Job Searching Techniques" tečaju kojeg drže vrhunski stručnjaci koji su radili osobno i sa Hillary Clinton za vrijeme njene kongreswomanske kampanje, s predsjednicima, predsjedničkim kandidatima i ministrima u Makedoniji, na njihovoj mimici, gestikulaciji, body languageu itd. Tečaj je super i, iako mi ne treba osobno, barem ne u idućih nekoliko godina, mogu prenijeti ta znanja najbližim prijateljima koji ili još nemaju posao ili ne vole ono što rade ili rade, a ne primaju plaću već mjesecima. U stvari, ja mogu primjenjivati isto znanje kao onaj koji intervjuira nove kandidate, što mi se uvijek dešava tamo negdje in the bush. Nakon tečaja je na redu velika priprema kuće jer večeras organiziramo party - čajanku povodom useljenja u novu kuću, pozvano je brdo ljudi (i moja profesorica francuskog, he he :-))), obično ih bude 50-ak, a sutra ujutro je već na redu let za Zagreb. U Zagrebu - hm, ne znam, ako bude previše hladno idem u neki internet cafe, u stvari onaj odmah ispod Cvjetnog trga, Iskonov, zaboravio sam kako se zove, u prizemlju ima videoteka, a nad njim kafić... whatever... Evo, otvoreni poziv, petak i utorak sam skroz free preko dana, u Zagrebu, pa tko voli nek izvoli. Broj telefona ostavljam po narudžbi :-)))
|
27.10.2004., srijeda
Kako sam postao Zen-majstor? :-)))
Moja draga cimerica je položila svoj poslijednji ispit na fakultetu sa 10-kom, tako da joj je cjelokupni prosjek sve 4 godine 9.48, sve u roku!!! Heh, ne družim se ja bilo s kime :-)) I tako ja nju popodne vozim s jednog kraja grada na drugi, doma. U sebi već odavno imam jasan i vrlo jak osjećaj kako je pred njom toliko bogat, uspješan, ispunjen i lijep period u životu, i to na svim poljima; to me jako raduje i inspirira; a ona meni u autu priča o njenim nesigurnostima vezanim za njenu budućnost. Meni ne stoji to što ona priča, no puštam je da govori i onda je pitam, s puno ljubavi i razumijevanja: Želiš li da ti pomognem jednom zen-metodom? - A što je to zen?, pita ona. I počnem joj ukratko objašnjavati ono što znam o zenu, a spomenem i usput neke ekstremne učitelje koji su svoje učenike znali mlatnuti bambusovim štapom po glavi ili leđima kada bi primjetili da vrte neke svoje misli, t.j. da nisu u stanju čistog uma. Tim šokantinim postupcima bi izbacili dušu iz svojih uobičajenih kalupa i tokova misli i u tako nastaloj prazninii dogodio bi se prelazak u višu svijest i u stanje bez misli. Meni je došlo, čisto iz zajebancije, kako bi je i ja mogao malo odalamiti po glavi ne bi li prestala vrtiti te svoje zabrinutosti i ne bi li postala svjesna dubljih slojeva svoje duše i konačno svjesno počela uživati u sebi samoj. Ona se sasvim uozbiljila i zadubila slušajući moje priče o zenu, tako da nije primjetila moju ruku kako se spustila iza njenog sjedala pred kraj priče. U jednom trenu sam završio sa pričom i pitao: može? Pogledala me s povjerenjem očekujući da ću joj sada reći nešto vrlo duboko i pametno, ja sam gledao pred sebe jer sam vozio, ona je isto vratila pogled naprijed, a moja ruka je pola sekunde poslije već drmnula njenu glavu. S puno pažnje i ljubavi, bez boli, ali ipak energično. Ona se slijedećih 15 minuta, koliko nam je ostalo vožnje do kuće nije prestala smijati. Iznova su joj (nam) dolazili novi valovi smijeha, nevjerice pa opet smijeha, iščuđavanja pa opet smijeha... Žena se, izgleda, otkačila od tih misli jer se tako slatko, dugo i duboko smijala, da se meni sve čini da je ovaj "zen-metod" uspio!!!
Btw, prije par dana pisao sam o legendarnoj slastičarnici "Apče" koja se nije renovirala već nekih 40-ak godina. Večeras sam, nakon sata francuskog, otišao kupiti bocu boze za doma i zatekao nemoguću scenu pred očima: "Objektot se renovira", piše penkalom na komadu papira!!! "Lijepa (blogovska) riječ i neznamkakva vrata otvara", zar ne? :-))
|
26.10.2004., utorak
Imam samo sekundu!
Ta je moja profesorica iz francuskog jednostavno prelijepa. Manekenskog izgleda. Metar i osamdeset. Sarm. Neodoljivi osmijeh i smijeh. Vedra. Jasna. Nepune 23 godine. Predaje spanjolski i francuski, zna engleski, uci njemacki. U-b-a-v-i-n-a! Ljepota!
Evo sad, 1 ujutro je, usred seanse lijepih emocija na prozoru sobe pojavljuje se iz tame Goti koji ima izlaz na isti balkon i podjebava me pantomimom da izgasim kompjuter. Tako ti je to kad zivis vec godinama u Big Brother okruzenju - samo je ovo nase daleko ludje od TV-a i traje vec godinama... Zeza me jer sam ga "potjerao" iz sobe prije pola sata "kako bih spavao", ali nisam odolio podijeliti ovo s profesoricom s vama. A jos i pored profesorice, medju nama ucenicima ima jedna vrlo fina i draga mlada cura, lijepih manira i izgleda, tek je upisala povijest umjetnosti ovdje u Skopju, zivi relativno blizu moje kuce i vec se dvaput vozimo zajedno doma, razmjenjujemo prve informacije, postaje lijepo i s njom. La vita e bella, vec sigurno cetvrti put na ovom blogu...
|
25.10.2004., ponedjeljak
A suivre...
Nije me bilo, mislio sam da cu uhvatiti neku povoljnu priliku za pisanje, ali je nije bilo - samo sve gore i gore. U stvari, ne znam jeli gore ili bolje, ali bar mi je dobro procitati vase komentare. Poslijednji post je bio u srijedu popodne, pa je sad red da se napise sta se desavalo u poslijednjih par dana. Daklem, u srijedu poslije francuskog sam zelio ici na spavanje, jer je cetvrtak bio predvidjen za extremene napore. Naravno, nista od toga, nakon polnocnog punjenja tonera na printeru koji je zavrsio s neuspjehom i katastrofom jer se sva tinta razlila unutar printera, izasao sam vani s kolegom cimerom koji je sudjelovao u toj operaciji, kasnije nazvanoj "Tintanik". Vratili smo se oko 1,30 ha ha ha, ho ho ho, i nista - opet 3 ujutro. U cetvrtak sam otisao sa sefom u Kumanovo, gradic na sjeveru Makedonije koji je juzna granica vrlo specificnog govornog podrucja koji na sjeveru pocinje tamo negdje u Nisu. Obavezno preporucam "Zonu Zamfirovu" rezisera Zdravka Sotre, jedan od onih filmova koji lijece dusu, gdje se upravo govori tim narjecjem. Opet sam zavrsio na krovu, ovog puta iznimno strmom i opasnom, da bih nakon iscrpljujucih cetverosatnih vratolomija na najvecem suncu, kao sto je balansiranje na rubu krova (4. kat!) sa 20 kg teskom opremom koju sam trebao pazljivo spustati konopom na zemlju pazeci da pritom i sam ne poletim s njom nadolje, vratio sam se u Skopje na rucak. No to je bio tek pocetak radnog dana. Nakon sto su svi otisli iz skopskog ureda, sef i ja smo zapoceli "kompletnu operaciju komunikacijskog mozga". Napravili smo pauzu za veceru izmedju 7 i 8, a onda produzili s radom sve do 1 ujutro. Bilo je strahovito naporno, fizicki i mentalno, ali sam istovremeno dozivio veliko oslobodjenje i mogucnost uzivanja za vrijeme posla. To je prvi put da nisam bio opterecen vaznoscu posla, da sam uzivao u dobroj atmosferi i pricanju viceva kako za vrijeme rada tako i tijekom vecere - obicno sam ranije vise - manje sutke jeo ruckove i vecere sa sefovima jer nismo imali nista zanimljivo ni zajednicko za pricati. Ovaj put smo se ubili od prica i zezancija, a nismo dotakli posao. Jedna, dakle, za mene velika promjena. I veliko samopovjerenje za daljnje zadace. U petak smo ujutro bili, nakon duuugo vremena prvi na poslu, ocekujuci vrisku, paniku i krestanje od strane ostalih kolega/ica, sto je sasvim normalna i uobicajena pojava svugdje u svijetu nakon takvih "dubinskih zahvata" u sistemu i na sto smo vec navikli s godinama. Ali, Makedonci su nadmasili sami sebe! Ni a ni be. Ni aman be! :-) "Aha, da dobro..." su bili otprilike ustaljeni komentari. Oko podne je sve bilo nastimano i dotjerano, fully operational, kako se to lijepo na engleskom kaze. Sef je otisao mrtav umoran spavati, a ja sam hrabro ostao na braniku firme svojom voljom. Taj dan je bio isto tako dan nevjerovatnih susreta - svi ljudi (zene) iz moje daleke, prasnjave i paucinaste prapovijesti su se pojavili pred mojim ocima taj dan. Uglavnom one s kojima sam se nekada davno druzio pa se vec dugo vidimo dva tri puta godisnje, uglavnom slucajno, jer su nam se zivotni putevi razdvojili. Cak sam sreo i jednu moju bivsu koju nisam vidio vec 2 godine! Vecina njih se pojavila tu vecer kod nas doma i to je izgledao kao pravi vjesticji bal - 3 crnokose, 2 smedjokose i jedna crvenokosa, vecina mrsava, visoka, duge kose. Vecer za pamcenje. I po cudnoj atmosferi isto tako. Oko 11 navecer sam izasao vani na limunadu u najlegendarniju skopsku slasticarnicu koja se zove "Apce", sto u prevodu znaci tableta. Otvorena je pocetkom 60-tih i od tada nije renovirana. Izgleda rustikalno, ali zato proizvodi daleko najbolju i nadaleko poznatu bozu. Radi toga mnoge slasticarnice kupuju od njih bozu "na veliko" i prodaju po svojim radnjama, a s druge strane sasvim je uobicajeno ponekad sresti Vlatka Stefanovskog i ljude iz tog ranga MK jet seta kako sjede u tom neuglednom objektu. No, zbog svog sarma i tradicije, nitko se i ne usudi prokomentirati nesto. Osim sto se te veceri jako osjecala tekucina za pranje sudja u limunadi... bljak. Srecom, to su rijetke iznimke. Subota i prvi dan normalne satnice spavanja, probudio sam se kao da su me pregazili i voz i vlak zajedno. Otisli smo na nogomet i ustanovili da su nam lopte probusene ili ih ne mozemo napuhati, pa sam se vratio po nove lopte kuci dok su drugi zapoceli lagano igrati. Nakon nekih sat vremena sam se vratio, usao u igru i zapoceo takvu seriju efektnih akcija i golova, u kombinaciji sa apsolventicom medicine iz Tirane, da smo ih zabili 3 komada u roku nekoliko minuta. Svi su u cudu (i smijehu) vikali "uhuhu, vidi prinove iz Hajduka...", akcije su tekle i dalje, ja sam letio po terenu. Deset minuta nakon toga, isti taj visoki, inspirirani letac i golgeter se drzao za ledja, pokusavajuci se nositi sa uzasnim bolovima koji su sijevali kao munje niz bubrege, cvileci i sepajuci ka golu na kojem je proveo ostatak utakmice. No, tih par minuta su bili savrseni, hlebi ga... :-))) I tako lijepo istrcani i naenergizirani, otisli smo cijelo drustvo prvo na bozu u Apce koje nam je obredno mjesto, a poslije tusiranja i u grad na veceru. Nakon vecere smo se, ne bas lako, dogovorili da cemo prosetati i ostati malo na mondenim mjestima "gdje svi izlaze" i gdje se "visi" navecer. Neki su vidjeli svoje poznate, a ja sam treperio od uzbudjenja zamisljajuci kako bi se moja profesorica francuskog mogla odnekud pojaviti - to mi lici na mjesta na kojima bi se ona mogla kretati. Nije se pojavila, ali to iscekivanje je bilo toliko uzbudljivo da sam sa odusevljenjem "vozio" svoju ekipu iz jedne sale u drugu. Nedjelja ujutro - opet vlak presao preko mene, ovaj put od prekomjerne hrane, ali nakon nekih razgovora s cimeri(ca)ma, sve se to promijenilo u snagu i volju za neki dobar rad. Navecer, nakon savrseno pripremljene domace pizze od integralnog brasna - na pocetku pecenja je nestalo plina pa sam jurio na benzinsku po novu bocu - dragi su ukucani ostali gledati lijepi film sa Robinom Williamsom, a ja sam morao ici vani i odraditi obecano prevodjenje strucne literature s engleskog na makedonski jednom prijatelju. Sjedili smo u dobrom kaficu, ja sam prevodio i citao s laptopa, on je zapisivao najvaznije i nakon 3 sata nam je uskuhao mozak pa smo zavrsili. Iako je bilo puno zanimljivih faca, posao i prokleta zadimljenost su nas dotukli. Vrijeme je za spavanje.
Za ovaj post zahvalite kumasinu Rokici koji je, izlazeci prije sat vremena iz moje sobe, samo usput spomenuo kako nista ne pisem vec danima. Nesto me dotaklo, otvorila se dizna i evo sto je iscurilo iz nje. Laka vam noc.
|
20.10.2004., srijeda
5
je sati bilo kada sam konačno ugasio svjetlo kako bih spavao. 5 ujutro. Imali smo sastanak od 8 do 11 navečer. Iza 11 sam izšao vani, imao sam potrebu napraviti malo dužu šetnjicu jer me popodnevni susret s jednom osobom dosta poremetio. Nije mi se uništilo to lijepo što sam nosio u sebi, ali se dosta zagadilo grubošću i frustracijama te druge osobe kojoj sam duševno ostao otvoren tjiekom razgovora, tako da je postalo vrlo naporno (skoro bolno) za održati dobru vibraciju. Zato mi je šetnja bila pravo rješenje. No šetnjica se prekinula pozivom u goste ka 3 cure koje žive baš na tom potezu prema centru. Ostao sam tamo do 3 ujutro, bilo je lijepo pričati nakon pola godine, imalo je dosta zanimljivih tema. U 3 sam opet bio na cesti, bila je prelijepa, topla večer pa sam bio u nedoumici da li da se prošetam nazad do doma ili da ipak odem do centra. Pošto sam bio vrlo dobro raspoložen i budan, krenuo sam ka centru. Nisam imao pojma koliko je sati, jer su razgovori u gostima bili toliko zanimljivi da sam izgubio osjećaj koliko je prošlo vremena. Zastajkivao sam pored svake prodavaonice, salona, bilo čega, samo da pokušam vidjeti koliko je sati. Zanimljivo kako nitko nije imao zidni sat u radnji. Pored hrvatske ambasade (joj, veleposlanstva!) je stajao ulični sat - jedan od onih koji su postavljeni na skopske ulice prije puno puno mjeseci, ali gradsko poglavarstvo nije moglo dugo vremena naći nekoga tko će biti odgovoran za njihovo funkcioniranje i održavanje - na kojem sam izdaleka pročitao da je 1.15. Ha, pomislim u sebi, pa nije ni toliko kasno. Kada sam mu se približio, vidio sam da sam zamijenio kazaljke, da je u stvari 3.05. No, radi navedenih razloga vjerodostojnosti satova, nisam mu baš povjerovao, tim više što je s druge strane isti sat pokazivoa 9.55!!! No, dolaskom u centar, uspio sam provjeriti i uvjeriti se da je stvarno već 3.30. Prošetao sam glavnim trgom, bilo je toliko ugodno doživjeti taj trg bez žive duše, potpuno mirnu noć, čisto nebo sa zvijezdama. Dobro, zvijezde nisu baš toliko upečatljive kada ih gledaš iz centra velegrada, ali me radovalo vedro nebo. Sjeo sam u taxi i stigao doma u 4. Bio sam još uvijek dobro raspoložen i odmoran, tako da sam do 5 čitao printout famoznih transkripata sa Brijuna u vezi planiranja akcije Oluja. Kako je završio sastanak, tako sam i ja "otišao" s generalima na počinak. Probudio sam se sam od sebe u 7.50, pogodite kakve sam snove imao - planiranje, strategija, koncepti itd. itd. Uskoro je kraj radnog vremena, hvala bogu. Bio sam dovoljno bezobrazan da napravim pauzu od 11.45 do 14.15, iako imamo samo pola sata slobodno za pauzu za ručak. Ipak je ovo Makedonija i ovakve stvari se naširoko toleriraju :-)))
Inače, u vezi sa najavljenim psinama, nešto smo se zezali na račun nekih cimera kako se ponašaju kao penzioneri jer u zadnje vrijeme jako malo izlaze vani, rijetko se druže izvan kuće i većinu slobodnog vremena provedu u kući gledajući fimove, čitajući ili spavajući u sobi. Zato smo se zezali da su kao penzioneri ili bolnički pacijenti. Nije trebalo dugo, već idući dan, da im se pojave zakačene imitacije povijesti bolesti na krevetima, sa grafikonima, na metalnim podlogama. Umirali smo od smijeha dok smo ih stavljali, oni su bili zbunjeni kad su se vratili s posla. Nisu se ljutili, naravno. Stara smo mi ekipa...
|
19.10.2004., utorak
My brain is dying...
Nastavlja se cirkus sa zaboravljanjem i nespavanjem. Probudio sam se u 7.50, čudeći se zašto alarm na mobitelu nije zvonio. Onda sam ustanovio da ga uopće nema u sobi. Što znači da sam ga negdje ostavio, iako se sjećam da sam sinoć kada sam išao spavati, namjestio alarm. Cimer je našao mobitel u kupaonici, na podu, gdje je dospio nakon opetovanih vibracija prilikom alarma. Onda sam čuo od svoje nove cimerske ljubavi kako "ima nečiji alarm u kući, toliko jak, da ubija u pojam svojom zvonjavom već čitavo jutro!" Heh, c'est moi :-)) Ova "nezgoda" se savršeno uklapa u jednu staru priču kada smo prije puno godina nas šestoro spavali u jednoj velikoj sobi kako bi nam bilo toplije jer smo imali ogromne račune za grijanje a bili smo smrznuti. Svatko je imao različito vrijeme dizanja i kao po pravilu, svi su se budili na zvono nečije budilice, osim samog vlasnika/ce! Princip je radio savršeno kao švicarski sat! Ili sir, whatever... Na izlaznim vratima kuće sam našao knjigu i bilježnicu iz francuskog koje sam sinoć zaboravio tamo, pod vedrim nebom. Sreća što nije padala kiša preko noći... Inače, nešto se "čudno" događa, pogotovo u danima kad imam francuski. Jučer navečer sam jako uživao na satu francuskog, što radi osobno dobrog raspoloženja, što radi prekrasne profesorice koja nam predaje. Ne znam koliko ima godina, izgleda kao 27-8, ali je možda još mlađa (još uvijek je nisam pitao) i nosi u sebi nešto toliko inspirativno za mene da doslovno letim nakon satova. Ako sam loše raspoložen, oraspoložim se, a ako sam dobro raspoložen, ta večer i jutro nakon su posebno inspirativni, imam taj osjećaj neba u grudima, otvorene, bistre glave, i prije svega puno radosti. Tako sam sinoć poslije francuskog šetao centrom grada s tim lijepim osjećajem i nije mi se dalo ići doma. Sretan sam. I još sam imao priliku prošetati s profesoricom nekoliko minuta nakon sata i popričati van te uobičajene učenik - predavač forme i bilo je jako ljepo. Živa je, zdrava je, radosna je. Zato se danas i ne bunim, iako sam opet legao u 2 ujutro. Do 1 sam pričao sa mojom ljubljenom cimericom, a usput smo se zajedno mučili s Internetom. Ona je otišla, a nakon par minuta pojavio se Rokica da pita za Internet, jer se brujanje kompjutera čuje i iza zatvorenih vrata. Ostali smo pričati do 2 ujutro. Pale su nam napamet neke jako smiješne ideje u vezi pravljenja zezancija oko drugih cimera pa sam ostao bez zraka na kratko od smijanja. Hehehe, nadam se da ćemo uskoro "u akciju". Inače, pored cimerice i profesorice, imam i treću žensku osobu s kojom me druženje i priča jako inspirira, tako da ponekad imam osjećaj kao da se nalazim pod strujom, pod naponom, ali vrlo ugodnim, zdravim naponom. Jasno mi je da si ne smijem sada dopuštati previše nekih "down" ili sivkastih raspoloženja, već zadržati i boriti se stalno za još više radosti, iskrenosti i ljepote, kako bi se naši odnosi mogli i dalje razvijati i produbljivati. Jer, očigledno je svima lijepo za vrijeme i nakon susreta.
|
18.10.2004., ponedjeljak
Grizzly Adams
Joj ljudi kako mi se spava. Tako je uvijek pri povratku iz planine i ponovnom udisanju zagađenog gradskog zraka. Damned! Jutros sam vozio čitavo jutro po gradu kupujući neke sitnice i završavajući neke manje poslove, ali sam bio toliko smotan i nesabran od pospanosti da sam se od srca i naglas smijao sam sebi nasred ulice. Na primjer, nosim jedan laptop na servis i umjesto laptopa, iz auta izvadim - log book (bilježnicu u koju upisujemo kilometre vožnje). Sve je u redu, mislim se ja noseći je ka servisu, pljosnato je, tanko, nosi se pod rukom - to je to. Ipak, nakon par koraka nešto mi ipak postane čudno, mislim da je jednostavno bilo prelagano. Kad sam shvatio, umro sam od smijeha. Kasnije, pri kupnji peciva (u super novootvorenom pekara - restoranu u samom centru) sam uspio žestoko izgoriti prst na ruci dotaknuvši reflektor iznad glave, koji je postavljen iznad kase, jer sam se htio počešati po glavi - lijepo mi došlo uz zijevanje. Nadam se da će ova pospanost uskoro proći.
Hajdemo zato na vikend-događaje u planini. Dakle, mjesto događanja isto kao i prije 2 vikenda, samo sam sada išao sam. Trebalo mi je malo mira kako bih završio jedan projekt kojeg sam počeo pisati krajem veljače, ali ga nisam uspio završiti radi odlaska u Afriku. Pisanje tog teksta zahtjeva moju punu koncentriranost i, ne znam zašto, dok sam prije radio na tom tekstu užasno lako bih postajao previše razdražljiv. I zato je ova opcija sa radom u planini bila savršena. Krenuo sam na put sa već legendarnim žutim Ferrarijem. Svratio sam kod tetke po hranu koju mi je spremila za put (makednoski bijeli grah, mljac!), sjeo sam u auto i - trt! Ne želi upaliti, opet prazna baterija! A radio je savršeno do malo prije!? Pozovem u pomoć cimera koji mi je prodao auto i kojemu se vjerovatno već mrači kod samog očitavanja mog broja na njegovom telefonu. Došao je poslije pola sata, dok sam ja već od nervoze počeo tamaniti hranu "za gore". Zapalili smo preko kablova i odvezli se kod mene na posao gdje je on promijenio i temeljito očistio sve problematične spojeve u autu. U backgroundu samo mogli slušati beskonačne priče o oružju našeg security guarda koji je iz Kumanova, grada sa beskajno smiješnim govorom, tako da se bilo koja tema pretvori u salve smijeha. Nakon 2 sata rada, auto je bio spreman na put. Bilo je već oko 21 h. Krenuo sam, uživajući po prvi put sam u otvorenoj vožnji u mom limenom mezimcu, diveći se njegovoj snazi i okretnosti unatoč poodmaklim godinama. Počeo je uspon na planinu, loš asfalt, zabačena sela po putu. Nakon 20-ak minuta, automobil se gasi, pokušavam ga ponovno upaliti dok je još u zaletu i na nizbrdici, ali bezuspješno. Srećom, nizbrdica me dovela ravno u selo pred mali dućan u kojem su pivo pila 4 momka pa sam ih, nakon kraće i bezuspješne solo ekspertize motora, zamolio da me poguraju kako bi upalili. Nije nam uspjelo. Onda su oni ponudili traktor pa da opet pokušamo s kablovima. Bilo je bezuspješno, kao i vuča auta traktorom. Bivalo je sve hladnije i hladnije, planina je. Jedan od momaka je otišao po lokalnog mehaničara iz sela, ali se nije vratio. Već kada sam odlučio naći prijevoz za Skopje, pojavljuje se u razdrndanom fići neki drugi lokalni mehaničar koji se upravo vraća s puta. Momci ga zaustavljaju i traže pomoć. Nakon 15-ak minuta provedenih pod haubom, čovjek diže glavu i kaže: gotovo je! Imaš moju garanciju da možeš nastaviti uspon u planinu. Činilo mi se OK to što govori, platio sam mu po principu "daj što daš" - 200 denara (25 kuna) je ispalo OK. Pozdravljamo se, momci odbijaju da ih počastim još jednim pivom, ponosni su jer su se nekome našli u nevolji. Selo je inače nastanjeno tzv. Torbešima - Makedoncima islamske vjeroispovjedi, koji su, kako priče kažu, prešli na islam za vrijeme Turske vladavine za torbu hrane. Od tuda i naziv Torbeši, od torbe. (molim korekcije ako su podaci netočni!) Nastavljam vožnju već dobrano umoran i zabrinut što li će još donijeti ova večer, budući da me očekuje još dosta voženje kroz noću vrlo negostoljubivi kraj, kao i 6 poslijednjih kilometara kroz blato, koje može biti opasno jer je čitav tjedan padala kiša. Srećom, legendarni naziv za Renault 4 je "Mali div", što se i ovog puta pokazalo točnim, prolazeći s lakoćom sve zeznute točke na putu. Stigavši u kuću oko ponoći, posao je bio tek pred menom: trebalo je zapaliti vatru i zagrijati kuću kako bi se dalo živjeti ovih par dana. Bilo je dosta smijeha jer zamalo nisam uspio upaliti vatru sa suhim granama pa sam se mislio kako bi to izgledalo da jedan, u nečijim očima svjetski putnik i avanturist, nije sposoban upaliti običnu vatru. No, uspjelo je, "sramota" je izbjegnuta :-)) Bdio sam nad vatrom do 2 i pol ujutro, pokušavajući postići barem nekakav minimum podnošljive temperature za spavanje. Kada se napravio žar, zatvorio sam odvod dimnjaka i slatko zaspao. Sutradan ujutro probudio sam se s kišom koja je skoro neprekidno padala do prvih večernjih sati. Naložio sam opet vatru, ovaj put puno spretnije, i otišao po još drva kako bi se osušila uz peć. Većina drva je bila previše debela pa sam ih morao sjekirom sjeći na 4 dijela. Odatle i zezancija s Grizzly Adamsom. U pauzi kiše sam promatrao vjevericu sa obližnjeg stabla kako dolazi na stablo pred kućom i "krade" orahe za zimu. Prolazila je na metar od mene, ali je niti jednom nisam uspješno snimio - ili aparat jednostavno ne bi reagirao na moj prst, ili je na slici bila samo grana, a vjeverica već daleko. Cimeri su za to vrijeme bili u Bugarskoj u "shoppingu" pa smo se malo zezali s SMS-ima, dobio sam i dva - tri poziva, bilo je super. Predvečer je konačno zavšilo vrijeme privikavanja i počeo sam sa pisanjem. Bio sam gotov oko ponoći, dok je u međuvremenu temperatura u sobi dostigla istinske afričke dnevne visine, tako da sam na kraju radio u donjem rublju i morao se tuširati od pustog znoja :-)) Kraj rada na tekstu je donio fascinantan podatak: 200 sati rada na dokumentu! Visoka koncentracija, 200 sati! Ne mogu vjerovati... Gotovo je - do idućeg projekta. No, sada više nema te čudne nervoze, sve je u redu, mogu pisati takve stvari u potpunom miru. Čitao sam do 3 ujutro i opet na spavanje. Nedjeljno jutro je osvanulo prekrasno i vedro, ako da sam jedva dočekao da rastvorim prozore da uđe svježi zrak u kuću. Odgledao sam na kompjuteru 2 epizode "K-15", daleko najsmiješnije makedonske komičare koji svojim skečevima tako dobro i precizno pogađaju u "žicu", u samu srž ovdašnje svakodnevice pa su samim time i bez konkurencije. Dok sam polako pospremao kuću, vidio sam moju malu vjevericu kako je strašno uznemirena, kako se čitava trese, kako joj udovi poskakuju podrhtavajući. Malo smo popričali pa se smirila ;-)) Silazak u grad pod vedrim nebom kasnija šetnja gradskim parkom sa priajteljima upotpunila je ovaj lijepi vikend. Samo, umjesto u 23, otićao sam spavati u 2 pa saaadaaaaaaa aaaaahh, zjev...
I kao nagrada za sve one koji su stigli do ovdje u čitanju, a nisu zaspali: radosno sam zaljubljen u svoju novu cimericu. Detalji - šipak!
|
15.10.2004., petak
Opasno...
Naš mailing sistem na poslu je vrlo vrlo različit od ostatka svijeta, a također i fizički odvojen od njega. Inter - Njet!, nepisano je pravilo firme. Uz to, pravila korespodencije su u principu vrlo rigidna, iako se sitni grijehovi opraštaju po defaultu. Meni je sve to malo dosadilo, pa sam prekjučer popodne kolegi Saši, koji vrši nabavu, poslao poruku službenog sadržaja sa naslovom "Bata Sale, kupi mi penkale" (poznati stih Rokera s Moravu iz njihovih nenadmašnih "Želje, čestitke, pozdravi, EPP i maaali oglasi"), a ostatak maila je bio ozbiljan. Sutradan ujutro, tek što sam stigao u ured, zvoni telefon. S druge strane visoko pozicionirana kolegica koja ima pristup svim mailovima i kaze: "Zovem te u vezi ove poruke koju si poslao." Mislim se već u sebi kakvo ću sada pozivanje na profesionalnu etiku morati odslušati, kad ženska odjednom provali: "Umrla sam od smijeha, ti nisi normalan, uljepšao si mi dan!!!" Uuuuups, kako sam se prevario! Tnx God...
Popodne skoro identična situacija. Naime, (obožavam ovo "naime" i uvijek umirem od smijeha kada ga trebam koristiti), moja kuća je udaljena od ureda nekih 800 - 1000 metara, koje hrabro savladam za nekih 10-ak minuta, no jučer sam ujutro stigao tek u 9.03 na posao - trebam u 8.00. Naš ured je smješten u dvije privatne kuće, jedna do druge, ali svi ostali djelatnici su smješteni u jednoj kući, a ja sam sam u drugoj kući. Inače nas je troje u toj drugoj kući, ali sam najčešće sam, jer ostala dvojica pokrivaju čitavu Europu, tako da su u Skopju jedva 20 posto vremena. Dobro, i čistačica nas posjeti ponekad... Dakle, poslije podne ulazi naš glavni i odgovorni veliki šef (ima čovjek stvarno 2 metra!) u moj ured i kaže: "Have you been on the meeting about the working hours?" Joooj, propadnem ja već u zemlju, misleći kako on primjećuje moje konstantno kašnjenje na posao (danas 08.46), budući da me lako može kontrolirati s prozora njegovog ureda i da mu je već dosta toga. "No, but I have red your message about it", procijedim kroz zube u strahu. I čovjek mi stavi na stol neke dokumente i počne pričati o tome kako želi postaviti uređaj koji će kompjuterski registrirati vremena naših zaposlenika preko elektronskih kartica koje ionako koristimo za ulaz u ured i kako za to želi čuti MOJE mišljenje! Ljudi, kako je meni laknulo!!! Kako sam se opet žestoko prevario! Buuuhhhh, osjetio sam se 200 kila lakšim... I da ironija bude još veća od pitanja upravo najvećeg "lopova" za savjet o sigurnosti, rekao je da uređaj želi postaviti samo na drugu zgradu jer mi ionako nismo previše tu, a i nekako IMA POVJERENJE da tu štima...
I šta sad, koja bi naša "mudra" narodna uzrečica na ovo sjela? "Bog čuva lude"? "Tko je lud ne budi mu drug"?...
Upravo zvoni telefon i kolege mi kažu da je moja izjava izašla u tjedniku Start. Odoh da se čitam :-)))
|
14.10.2004., četvrtak
Priča o Ho-Tiju
Nemam baš previše točne informacije jer sam odavno čitao o njemu, no priča ide otprilike ovako: u davno doba u Japanu je živio sveti čovjek po imenu Ho-Ti. Iako je bio nedvojbeno prosvijetljen, nije imao učenike niti svoju školu niti je pričao mudrosti. Jednostavno je desetljećima išao od sela do sela, sjeo bi na trg u središtu sela i počeo se smijati. Njegov smijeh je bio toliko zarazan i oslobađajući, da su se ljudi počeli okupljati oko njega i smijati se zajedno s njim. Navodno je to znalo potrajati i po nekoliko dana. To nije bilo samo glupo cerekanje od kojih bi nam uskoro puklo srce, već je bilo toliko duboko pročišćujuće da su ljudi zaboravljali na svoje brige, probleme, međusobne svađe i sve ostale nedaće, a mnogi bi prelazili i u višu svijest, barem na kratko. Zato bi odlazili od njega katarzički rasterećeni, a on bi išao dalje u drugo selo i opet se smijao. Zbog moje prirodne opaljenosti, nekada, kada sam jako u elementu, pa onda svakakve šale pršte na sve strane jedna za drugom i zna se desiti da neki ljudi "otkače" prema gore, neki me moji prijatelji koji su čitali o Ho-Tiju, znaju usporediti s njime. I radi fizičkih osobina, također :-))) Tako sam sinoć primjetio u svojoj sobi, vjerovatno nakon 2 dana što se nalazio tamo, maleni kip Ho-Tija kako je postavljen među moje ukrase na dnu prozora. Ne znam tko ga je stavio, ali mi se svidjela gesta.
|
12.10.2004., utorak
Upozorenje: ovaj post je beskonačno dug i radi toga vjerovatno dosadan. Čak i meni. Uzeo sam si za pravo da ga napišem, jer blog je ipak moj dnevnik. Čitanje je tek na dobrovoljnoj osnovi.
Jučer smo se vratili smo iz Ohrida u kojem smo, tehnički gledano, proveli dugi i lijepi vikend. Kako za koga. Ja, recimo, pamtim samo bljeskove različitih dogadjanja, a ono što mi je urezano u sjećanje jest cesta pred očima i volan u rukama. Uhvatio sam se vožnje jer izbor vozača i automobila nije bio baš velik, tako da sam u stvari čitav vikend vozio kao manijak oko ohridskog jezera, kao i cjelonoćna voznja do Skopskog aerodroma i opet nazad u Ohrid, dok su drugi umilno spavali u svojim krevetićima. Na kraju niti sam se okupao u jezeru, niti u suncu uživao niti se uistinu družio s ljudima. Jedino sam otkačio na partiju koji se spontano desio u sitnim satima ponedjeljka pa se toga sjećam malo duže. No dobro, dosta kukanja, krenimo redom:
Dakle, dugi vikend u Ohridu je bio dobar spoj partizanskog ustanka i rođendana komajinih organizacija: 07.10 je bio 26 rođendan Komaje kao zajednice, na međunarodnom nivou, dok je 05.10 prvi rođendan ohridskog Komaja društva. Zato smo odlučili prigodno proslaviti te dvije obljetnice vikendom u Ohridu koji je uključivao javno predavanje, zajedničko druženje kroz pjevanje, sport, sastanke. Nas 15-ak je došlo iz Skopja što autima, što autobusom kako bi nam bilo što lijepše. U petak navečer smo se zezali malo s lijepljenjem plakata i dijeljenjem letaka po ohridskoj čaršiji za predavanje, što se pokazalo kao pravo osvježenje nakon skoro trosatnog sjedenja u autu na putu iz Skopja. Mislim, ni put nije bio toliko loš – svi su spavali osim vozača… Znači malo kretanja na ugodnom zraku, malo razgibavanja kroz plakatiranje, dosta usputne zezancije i krenuli smo na spavanje. Jedan dio ljudi je otišao u Elen kamen, vikend naselje bivše komunističke elite, za mene jedno od najlijepših i najtiših dijelova Ohridskog jezera, dok je drugi dio otišao u Strugu, drugi grad pored Ohrida koji je smješten na Ohridskom jezeru. Ja sam bio u Strugi sa "vrlo nestetnom" kombinacijom ljudi – nesretnom po susjede. Naime, nas četvorica se dobro poznajemo već 8 godina i obično nas prati gromoglasni smijeh jer se uvijek nekako sve namještaju urnebesne situacije oko nas i postaju izvor maratonskih zezancija. Tako smo, na žalost naših susjeda, došli kući tek u 1.30, vrlo dobro raspoloženi, u elementu za nove smijehove. Sama zgrada u kojoj smo odsjeli je nakošena kao toranj u Pizi radi nekih propusta prilikom gradnje, i zaista, ako se zaustaviš na mjestu, osjeti se nakrivljenost. To je samo po sebi dovoljno materijala za sve moguće cirkuse tipa predviđanja čija će ti se noga ujutro naći u nosu jer je čovjek tijekom spavanja otklizao u tvoj kut, zatim neizbježna hihotanja oko plana za evakuaciju i/li preventivnih mjera ako ja budem opet previše hrkao itd itd. Oko 2.30 i dovoljno smijeha, prisilno smo se primirili jer prvi susjedi imaju malu djecu, da bi se dobacivanje i cerekanje ipak nastavilo u tami pod pokrivačima negdje do 3 ujutro. Začuđujuće svježi i dobro naspavani, oko 9 ujutro je počela uobičajena gužva u WC-u, trebalo se srediti za predavanje koje je uslijedilo iste večeri. Oko 11 prva tura je već bila ostavljena u Ohridu kako bi doručkovali i nastavili s dijeljenjem letaka, a ja sam otišao u Elen kamen po predavače koji su imali zakazano snimanje interviewa na lokalnoj TV. Dok su oni snimali, otišao sam pokupiti CD sa interviewom na Radio Ohridu, koji je bio sniman dan ranije. Nakon toga smo se našli i krenuli natrag u Elen kamen, kako bi predavači bili odmorni i koncentrirani prije predavanja. Vratio sam se po još jednu turu kako bi ih odvezao u Strugu i nakon toga sam imao PUNIH SAT I POL vremena odmora!!! Naravno da sam odspavao sat vremena, čekala me duga noć.
|
Predavanje je bilo vrlo lijepo, meni osobno jedno od onih na kojima sam najviše uživao slušajući. Iako je to bio Komajino prvo javno predavanje u Ohridu, sakupilo se nekih 50-ak ljudi i publika je u velikoj većini bila vrlo otvorena, prijemčiva i pozitivno je reagirala na sadržaje. Obično su ljudi sumnjičavi prema nečem novom, alternativnom, mali je grad, zatvorena sredina, ali ipak - desilo se.
|
Zajedniko druženje poslije predavanja je bilo vrlo lijepo i ugodno, otišli smo na zajedničku večeru, zadavajući glavobolje vlasnici restorana Cosa Nostra radi tako velikog broja ljudi. Nakon toga, oko 22 sata, bilo je vrijeme za polazak za Skopje – naša se draga gošća iz Švicarske trebala vratiti kući s ranojutarnjim letom iz Skopja. Bilo nam je svima žao što odlazi jer nam se u nepunih 2 tjedna sasvim tiho i nenametljivo potpuno uvukla pod kožu i osvojila naša srca svojom ljubavlju, razigranošću, silnom uloženom energijom i radosnim smijehom koji je neprestano odzvanjao oko nje, gdje god se nalazila, s kim god se družila. Bilo je uistinu posebno lijepo boraviti s njom. Auto je bilo puno, nas petoro, "divljajući" na techno ritmove sa radija, sve dok nismo ućli u planinski dio gdje nema više prijema radio stanica. Bili smo osuđeni na 90 minutno pjevanje do ponovnog izlaska u signalom pokrivene predjele. Pjevali smo zajedno s kazetama, neprekidno svo vrijeme. Izgleda da je to bila tolika dernjava, da nam je prvobitni plan odlaska u disko klub u Skopju sve do polaska na aerodrom odjednom postao teško ostvariv plan – bili smo mrtvi umorni. Volan sam predao u (sigurne) ruke, novopečena vozačica, prije autoputa, koji nas je vodio sve do Skopja. Prilikom približavanja naplatnim kučicama, udavili smo je istvremenim instrukcijama o smanjivanju brzine, približavanju više ulijevo radi lakše naplate i otvaranja prozora. Bilo joj je previše: kučica joj se približava, prostor za prolazak auta je sve uži, a kao vrh svega ručica za podizanje prozora joj u jednom trenutku ostaje u ruci! Mi smo se naravno kesili od smijeha, dok je ona hrabro manevrirala i plaćala cestarinu. Stigli smo u Skopje u 1.30, legli oko 2.30, i opet ustali u 4.30. Ogledalce, ogledalce, tko je to u tvom odsjaju? Vještim manevrom i okom sokolovim uspjeli smo predati prtljagu na check-inu u relatvno kratkom roku, iako je avion bio prekrcan ljudima. Pozdrav i odlazak nazad u krevet – preopasno je za povratak u Ohrid ovako nenaspavan. Odspavao sam još 3 sata i oko 10 krenuo ponovo na put. Jako brza vožnja. Stigao sam pred kraj godišnje sjednice Komaja društva – Ohrid i odslušao o planu i programu za iduću godinu. Šteta što nisam uspio sve čuti što se dešavalo u poslijednjih godinu dana, baš me zanimalo…
|
Navečer smo pjevali (uz neizbježnih par popodnevnih vožnji do Ohrida i nazad) duhovne pjesme iz cijeloga svijeta, imali malu svečanu proslavu rođendana sa tortom i cedevitom, a nakon što smo ispratili goste, netko je "greškom" uključio radio na kojemu se vrtila odlična plesna muzika.
|
U svega nekoliko minuta, prostor se pretvorio u dance floor sa ljudi-nećete-mi-vjerovati-kakvim beskrajno smiješnim plesnim "izvedbama" i povremenim otkačivanjima. To je trajalo do oko 1 ujutro. Oznojeni, umorni, raspoloženi – vrijeme je za spavanje… Meni crv nije dao mira, već sam 3 dana ovdje, niti sam osjetio jezero, ni Ohrid, ništa – samo trčanje i obaveze. Čuo sam gitaru i sviranje klasike gore na katu i otišao na terasu. Uživao sam u zvucima gitare jedne Ivane, šumu valova, zvjezdanom nebu, miru. Ah, konačno! Nakon gitare su uslijedili mali ugodni noćni razgovori, ali nisu predugo trajali.
|
Jutro nakon, odlazak, velika akcija pospremanja kuće, vraćanja stvari na svoje mjesto. Nije problem, 9 ljudi, brzo to ide. Ali, neki su se probudili s "posljedicama" sinoćnjeg plesa – muskulfiber, glavobolja, bol u križima… Ja sam glumio medicinsku sestru i pružao masažu žrtvama plesa. Najveći pacijent, Dunga, 1.95 m, je bio i najproblematičniji. Par sati kasnije saznao sam da je svo moje mučenje oko njegovih mišića I glavobolje bilo skoro potpuno beskorisno u usporedbi sa kasnije pojedenim burekom od sira… Grrrmljh… Nakon spremanja kuće, tovarenja auta (tko kaže da samo češki turisti izgledaju smiješno? vidi sliku!), otišli smo po video zapis interviewa na jednoj drugoj lokalnoj televiziji koja se nalazi u privatnoj kući u brdu, do koje se dolazi makadamskim putem, čiji je vlasnik upravo sjekao drva za zimu pred kućom kad smo mu se javljali da dolazimo, koji inače sam čita vijesti itd itd. Nakon toga je uslijedio – nogomet!
|
Muškarci, žene, sve trči po terenu, vrišti, hvata lopte, klizi, neki od nas bosi radi zaboravljanja patika u SKopju (i ja sam bio jedan od njih pa me ubola osa u nožni prst). Usred igre počinje kiša, ali smo mi već naviknuti igrati po svim vremenskim uvjetima tako da se baš i ne obaziremo previše na to.
|
Pred kraj se ipak razvedrava, utakmica završava pobjedom mog tima i gaženjem prstiju od strane nepažljivog protivničkog napadača, stiže svježa boza s kojom se zaboravljaju sve bolke, a nakon 15-ak minuta stiže i Vlado koji je apstinirao od sporta kako bi pripremio 30-ak ukusnih sendviča za sve nas.
|
Ćakule, ozbiljni razgovori i dogovori, želja za što skorijim ponavljanjem ovakvog susreta. Rastajemo se, krećemo na put, spava mi se već nakon petog kilometra, nekako stižemo u Skopje, radujem se mirnoj večeri u sobi. Čini mi se da sam dosta toga lijepoga propusto u Ohridu, bar da se odmorim kako treba…
|
08.10.2004., petak
Piperki, patliđani, domati
Skopje je grad koji se nalazi u širokoj i prostranoj kotlini, ali ipak nedovoljno otvorenoj kako bi se u nju spuštali vjetrovi. Zato Skopje dosta smrdi. Najviše po ispušnim plinovima automobila. Kada se popnete na Vodno, samo malo iznad grada, u jutarnjim satima jasno se vidi kako se širi dim iz tvornica i kako stvara poluprozirni sloj smoga iznad grada. No, svake godine u otprilike ovo doba, na nekoliko tjedana, gradskoj se paleti uobičajenih smradova pojavljuje jedan vrlo specifičan, dodatan miris. To je miris pripremanja Njegovog/Njezinog Veličanstva, Okusa Nad Okusima - AJVARA! Ajvar se priprema svugdje i svakoj "radno sposobnoj" kući, od Predsjedničke rezidencije (ovo nije samo da zadovolji formu (Poli, fali mi izraz, pomagaj!), bili smo uistinu prvi susjedi 2 godine), preko najurbanijih kvartova gdje se veliki kotlovi za prženje paprika jednostavno iznesu ispod prvog stabla, ponekad i uz rub velikih avenija (bulevara), pa sve do, naravno, prigradskih mjesta, sela i vikendica. Prije neke 3 godine jedno jutro sam kretao džipom za Ohrid i prolazio kroz grad kako bih pokupio društvo za put. Bilo je još rano za tvorničke dimnjake i automobile, a gradom je kružila izmaglica. Ja sam mislio da je opet jutarnja izmaglica, dok nisam otvorio prozor nakon nekih 10-ak minuta vožnje i udahnuo tu "izmaglicu". Mirisala je na oljuštene paprike! Tako i ove godine, gdje god da kreneš, ćuti se miris paprika, svi pričaju o pripremi ajvara kao i o raspodjeli zadataka, jer je u stvari dosta naporno oguliti ogromne količine paprika, pa zatim ih ispeći, pa samljeti, pa... recept dalje ne znam :-(( Ali jesti znam! :-)) No, uglavnom je i dobra zabava, pogotovo za mlađe i/li dobro funkcionalne obitelji koji sve to paralelno pretvore i u hrpu zezanja, viceva, podbadanja itd. Stariji više brundaju dok ga pripremaju, uglavnom želeći se na napor i svoje zdravlje općenito, ali nitko i ne pomišlja da se ostavi posla. Nitko tko drži do sebe. Jer, ajvar iz naše kuće je najbolji! I ja sam odrastao na redovitim pošiljkama domaćeg, tetkinog ajvara iz Makedonije do početka rata, tako da je moje nepce već poprimilo vlastiti stav o tome kakav ajvar treba biti, koliko ljut, koliko ovih ili onih sastojaka. Za vrijeme rata, u poluočaju sam isprobavao slovenske i Podravkine pokušaje pravljenja tvorničkog ajvara, "ali sam duboko u sebi ostajao nesretan..." ;-)) Možda je i to jedan od nesvijesnih razloga zašto sam se preselio u ovu divnu zemlju... Ovaj vikend je trodnevni jer je ponedjeljak neki praznik, mislim da je početak ustanka WW II u Makedoniji, tako da će mnogi ići na selo/vikendice i odraditi svoj ajvar-vikend!
Htio sam pisati još par stvari, onako daily sitnice koje me zasmijavaju, ali žurim u Ohrid pa vam pišem od tamo. Možda samo o jednom starom Citroenu koji zatvara rezervoar za gorivo sa poklopcem od 250 g tegle Thommy majoneze! Ich wunsche euch eine schone Wochenende... (još da je ovo gramatički točno bilo bi super)
|
07.10.2004., četvrtak
Balkan chronicles...
Dosta je bilo škropljenja baškotina u biloj kavi, vrime je da ovi vaš pošćer i "kroničar" našega rebambivenoga planeta i napiše koju. Nije da je bija lin, ali nije mu se ni dalo...
Dakle, u ponedjeljak smo opet bili u planini, ovaj put usred radnog vremena, sa službenih džipom moje firme, kako bi došlepali moj novi Porsche (na slici je snimljen sa zanosnim hostesama na Autosalonu u Ženevi ovog ljeta, radi kojih i nisam odolio da ga kupim...) natrag u Skopje, u servis. Ja sam za to vrijeme, nekih 4 i pol sata, službeno bio u centru grada, na sastanku. Navečer tečaj francuskog, spremao sam se tek 2 sata prije nastave, baš mi je neugodno bilo...
U utorak sam krenuo za Tetovo, glavni albanski grad u Makedoniji, poznat po puno toga. Spomenimo samo neke stvari. Prvo, njegovi stanovnici su razasuti svuda po svijetu i desetljećima je sasvim normalno viđati švicarske, njemačke, talijanske, austrijske, danske, slovenske i hrvatske tablice po ulicama Tetova. Vezano s time, oni su također poznati po izuzetnoj poduzetnosti, snalažljivosti, probojnosti i još puno drugih kvaliteta koje su im omogućile da o(p)stanu tako dugo širom svijeta. Nešto u pravcu hercegovaca, reklo bi se. Teoriju potvrđuje i činjenica da je Tetovo oduvijek bilo rasadnik skoro isključivo njemačkih automobila, spuštene karoserije kako bi izgledali sportski, širokih guma, prerađenih auspuha i silno nabrijanih vozača. Naime, cesta Skopje - Tetovo je apsolutni rekorder po broju automobilskih nesreća u Makedoniji, već dugi niz godina. Mnoge od njih s fatalnim posljedicama, budući da su brzine pri koliziji uglavnom stravične. No, od prije nekih godinu dana imamo i auto cestu na toj dionici, tako da je broj direktnih sudara radi "neš ti mene preticat u ton kadetu"drastično smanjen. Ali, talenti su talenti, tako da ponekad još uvijek pronađu način da ispune stupce crne kronike na najnevjerovatniji način... Da se ne pravim veliki moralni autoritet na području sigurne vožnje, moram vam priznati da kada sam se našao na auto cesti i prešao granicu od 60 km/h, na trenutak me uhvatio strah brzine i presjekao mi se dah. To je poslijedica tromjesečne vožnje kroz pustinju od prosjećno 30 km/h, nikada ne brže od 50 na sat. No taj moli udar je brzo prošao i uskoro sam bio u drugoj krajnosti: vozio sam konstantno 150 km/h, s posebnim užitkom kroz zavojiti dio autoceste gdje je ogranienje samo 100 km/h. Šta ću, balkanac sam, divljak sam :-)) Moj posao u Tetovu me odveo na krov jedne kuće na kojoj sam proveo par sati pod vedrim nebom i toplim suncem. I čini mi se da sam malo otkačio od toga, vratilo se ono afričko nebo u glavu i osjećaj ogromnog, neomeđenog prostranstva u duši... Iduća dva dana sam se morao boriti s tim da se harmonizira, da me ne ometa u svakodnevici.
Srijeda je donijela još jednu pomalo neočekivanu blic avanturu. Ne planirajući, završio sam na Vodnu, brdu iznad Skopja (kao Sljeme za Zagreb, recimo) i tamo morao preskakati žičane ograde, zidove, pentrati se po velikim drvenim ljestvama upitne izdržljivosti, provlačiti se kroz uzane procijepe, balansirati na 5 cm širokoj gredi na 4 metra visine itd. itd. Eto, živ sam, samo malo prašnjav, khm, khm. Popodne smo otišli registrirati već dobro nam znani žuti Porsche sa slijedećom taktikom: pošto nema šanse da prođe tehnički pregled iz prve, hajdemo ga ipak odnijeti tamo pa da nam kažu šta ne valja, kako bismo ga popravili i pokušali ponovo. I odosmo tamo, bez stražnjeg branika, sa polumrtvim akumulatorom i još puno toga (bar smo tako mislili), kad nam čovjek sa pregleda procijedi kroz zube: parkirajte auto tamo daleko, kod kamiona, vratite se ovdje da vam potpišem i da vas više ne gledam!!!! I da ste namontirali taj branik, vidjeti ću vas ja po gradu, zapamtio sam vas!!!!! Smijehu nije bilo kraja, čuđenju još više...
Današnji dan, četvrtak, je zahtjevao opet putovnicu u džep (bravo Keopsova za predviđanja!) i pravac Srbija. Nakon prolaska vječno razniježenih makedonskih policajaca (fala Igorče, sreken pat...!), uslijedio je prvi test. Za mene, kao čovjeka dobrovoljno "zatrovanog" Rokerima s Moravu, Kamoindžijama, Tesnom kožom i još mnogo čime od najranijeg djetinjstva, ulazak u Srbiju, a pogotovo u njen južni dio, uvijek izaziva lagano podrhtavanje trbuha i grudi, grizenje donje usne i pokušavanje dubokog disanja. Policiju još se kako-tako može izdržati, ali već kod carinika postoji ozbiljna šansa za prve provale smijeha. Poluzadignuta šapka, ljeno gleda, reagira samo na mogućnost privatne zarade - "Dobar dan. Gde ste vi krenuli? Jel imate šta da prijavite? A šta vam je ono tamo? Daj da vidim! Odakle vam ovo? Pa ne može bre ovo ovako, mora da prijavite, sad ćemo kaznu da pišemo..." I naravno još mali milion svakakvih scenarija, policijskih zaustavljanja na putu i pregovora za izbjegavanje kazni i slično. Mislim da je jedan od najvećih štoseva izvalio Tigran, jedan od plejade nevjerovatnih likova iz Skopja. Krenuo čovjek iz Skopja u Beograd sa svojom starom Ladom, krntija u najgorem stanju, natrpanom ljudima i stvarima, scena sama po sebi kao iz najsmiješnijih srpskih komedija. Negdje u Srbiji ga zaustave policajci sa službenim stojadinom i pitaju ga gdje ide. Kada su čuli za odredište, podrugljivo ga priupitaše: "S OVIM kolima?", na što im on mrtav - hladan uzvraća: "A vaše da nije bolje...?" Putnici u autu su poumirali od smijeha, a ja se ne sjećam više što je bilo... I tako, put me odnio u Bujanovac, mjesto nedaleko od makedonsko - srpske granice, nekih 20-ak kilometara udaljen. Pošto se nalazi uz sam rub Kosova, mjesto ponekad postaje poprište pucnjave i sukoba, a budući je čitavo to područje ionako pomiješano albanskim i srpskim selima, tenzije znaju biti dosta visoke. Izgleda da je ovih dana u tijeku još jedan takav napeti period, no ja sam nešto očigledno propustio, budući su me kolege blijedo gledale jutros na poslu kada sam im rekao gdje idem. No, dobro sam prošao, ili nisam ništa shvatio (kao Forrest Gump), bilo je barem lijepo opet kušati ukusni burek sa sirom i jogurt... Opet sam jurio kao budala cestom i doma se sreo sa svojim cimerima koji su upravo kretali za Ohrid sa mojim Porscheom, uredno registriranim, s promijenjenom baterijom, a mi ćemo im se pridružiti sutra. Dok ovo pišem, sat i pol nakon polaska, stiže mi SMS iz auta: Javi se kad možeš. Javim se, kad ono, ehem, problemčići s autom. Naime, sada šeta lijevo-desno i po sasvim ravnoj cesti. Noć se spustila, šuma je gusta, cesta neosvijetljena. Braćo i sestre, pomolimo se... :-)))
|
04.10.2004., ponedjeljak
Hajdemo u planine!
Mislite da je potrebno ići po svijetu da bi vam život bio zanimljiv, uzbudljiv i prepun avantura? Naravno da ne, slobodno izvolite u Makedoniju, kod Shantija i kompanije… U subotu popodne smo krenuli s mojim novo kupljenim Renaultom 4 (500 EUR) žute boje, starost nepoznata, u planinsku vikendicu mog kuma Rokice, zajedno s dvije naše prijateljice, Makedonka i Švicarka. Dok smo se utovarili u auto, kupili hranu, natočili gorivo, od planiranih 5, krenuli smo u 7 navečer. Stigli smo tamo poslije sat i pol vožnje i nakon paljenja vatre i tople juhe, počeli smo izmišljati što bi mogli igrati navečer da ne idemo previše rano spavati, iako je tamo, usred planine, već oko 8 navečer sasvim OK da se legne i spava.
|
Počeli su prijedlozi za karte sa Balkanskim igrama (tabla I sl.), ali Švicarka i ja ih nismo znali. Onda je domaćin predlozio Risiko, ali je nakon desetak minuta objašnjavanja kroz suze od smijeha shvatio da zna sve osim ključnih pravila. Dakle, nista od toga. Onda nam je Švicarka predložila da igramo igru koja se zove Gamsch! koja se sastoji u tome da se igra u parovima i da jedna osoba treba sakupiti 4 iste karte, bilo koji broj u špilu. Kada ih netko sakupi, treba dati tajni znak svome partneru preko stola kako bi on/a viknuo/la Gamsh! i tada dobivate jedan poen. Isto tako, ako uhvatite protivnike da imaju 4 iste karte, treba viknuti Gamsch!, svi otvaraju karte i ako ste u pravu opet dobijate poen. Dakle, treba istovremeno gledati u karte na stolu koje su slobodne za razmjenu kako bi se prikupile željene karte, treba gledati svog partnera, sebe, protivnike. To postaje s vremenom izuzetno naporno i naravno, izuzetno smiješno, kao kada vam partner već tijekom 5 dijeljenja karata bezuspješno pokušava pokazati da je vrijeme viknuti Gamsch! i onda vas na kraju protivnici prokuže, viknu i odnesu vam bod… Umirali smo od smijeha, a naša draga gošća se držala za glavu – uglavnom od smijeha, ali i od očaja. Naime, ja sam joj bio partner… :-)
|
Nakon uglavnom lijepog sna za većinu (nisam!) ujutro smo se popeli na 15-ak minuta udaljeni proplanak na kojem smo uživali u pogledu, gustoj šumi, rijeci, planinskom suncu i prije svega jakoj energiji i tišini koja nam je "parala" uši. Meditacija je bila izuzetno lijepa i jaka, kao i obično na tom mjestu, to jest planini.
|
Spustili smo se poslije pokraj rijeke i upijali sunce i svu tu lijepu prirodu. Poslije smo se vratili u vikendicu kako bi pripremili ručak, pomeli palo lišće (ta listopad je, pobogu…) i pokušali upaliti auto koji nas nešto nije slušao. Morali smo potraziti pomoć prvog susjeda, koji je tog jutra telefonski razgovarao s Rokicinom starom i koja mu je zabunom rekla da je s Rokicom, umjesto s njegovim bratom (tipična majčinska greška, bar u MK). Zato je čovjek zbrojio 2 i 2, vidjevši auto parkirano ispred vikendice mislio je da je i gospođa majka tu, pa je gentlemanski ostavio stručak svježeg cvijeća kao i čašu punu ogromnih šumskih kupina na balkonu, za dobrodošlicu. Mi smo nakon buđenja u čudu gledali taj neočekivani poklon, ali nam je postalo jasno tek kasnije kad nam je on rekao što je bilo.
|
Pri odlasku smo upalili auto na guranje, ni ne sluteći sto nas očekuje dalje. Odvozili smo privh 6 makadamskih kilometara kroz šumu i svratili u jedno albansko selo kako bi dogovorili jedan mali građevinski zahvat na vikendici. Kako smo isključili motor, tako se više nije htio upaliti. Uskoro nam je skoro čitavo selo priskočilo u pomoć i nekako smo uspjeli upaliti auto (ne zgazivši nikoga…), ali više nas nije mogao vući uzbrdo, pri najmanjem usponu je potpuno usporavao i na jedvite jade savladavao bilo kakvu prepreku. Da skratim, išao je samo nizbrdoooo... Uspjeli smo odvoziti nekih 3 kilometra konstantog spusta da bi onda, baš kao Jamajkanski bob-tim na Olimpijadi, gurali uzbrdo i ponovo uskakali u auto na nizbrdici. Bilo je smiješno, ali bogami i fizički naporno.
|
Pozvali smo telefonski prijatelje da dodju iz Skopja i da nas odšlepaju do grada jer se spuštala noć i postajalo je hladno, imali smo sve manje snage za guranje i za smijanje (“da, bili smo u planini s autom, nas 4 i auto” itd. Itd.), planina i njen uski puteljak nisu bili baš više vidljivi golim okom. Pred samim spuštanjem noći, u očekivanju nečijeg dolaska (treba oko 1 sat vožnje od centra Skopja), sreo nas je jedan stariji Albanac s fićom i počeo popravljati auto želeći nam pomoći (do it yourself majstori), ali nije imao dovoljno svijetla i alata da završi posao. Nakon pola sata mučenja ipak nismo uspjeli i odlučili smo odgurati auto do idućeg sela i pokušati ga tamo ostaviti u nečijem dvorištu kako bi bio na sigurnom dok netko ne dođe po nas. Dogurali smo ga do jedne Albanske kuće u kojoj smo, nakon što su krave spremljene u tor, dobili ponudu da stavimo auto u njihovo dvorište i da nas povedu svojim kombijem do civilizacije jer ionako idu tamo. Ljudi nas prvi put vide i puštaju nas u svoje dvorište. Toliko o tome Albanci ovakvi ili onakvi… Ukrcali smo se u Tamić zajedno sa ne baš mnogobrojnom rodbinom i krenuli. Atmosfera unutra je bila upravo kao iz filma “Za Beograd” ili kako se već zove onaj legendarni srpski film. Umirali smo od smijeha misleći na sve što nam se dogodilo, slušajuci kako sve ovo izgleda iz kuta gledanja jedne Švicarke koja kući samo treba okrenuti telefon i već dođe služba po nju, zezajući se sa svim mogućim upadicama i dosjetkama za vrijeme guranja, mojeg pentranja po strmoj kosini kako bih uhvatio bolji signal za mobitel pa na kraju imao slabiji itd. itd.
|
Prijatelj koji nam je krenuo u suret se također malo pogubio na putu k nama (“ja nemam pojma gdje sam” – "ma ajde samo ravno po asfaltu…"), ali smo se srećom kasnije lako našli. Tako se oko 9 navečer privremeno završila naša avantura došavši doma. Ujutro ostaje da džipom opet odem u planinu i dovučem Renault na servis. A sada laku noć, ako mi dopusti internetska veza, jer smo dio bežične mreže koja nažalost ne radi baš najbolje… Dakle, dobrodošli u planine!
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-))
"Bez bahornic i liečnika
Tu mi narav zdravlje goji
Izvarsniega ni'e bo lieka
Neg u miru kad duh stoji...
Samoćo u svem blažena si,
I blaženstvo ti sama si."
Jerolim Kavanjin
1640 - 1714
|
|
