Naš mailing sistem na poslu je vrlo vrlo različit od ostatka svijeta, a također i fizički odvojen od njega. Inter - Njet!, nepisano je pravilo firme. Uz to, pravila korespodencije su u principu vrlo rigidna, iako se sitni grijehovi opraštaju po defaultu. Meni je sve to malo dosadilo, pa sam prekjučer popodne kolegi Saši, koji vrši nabavu, poslao poruku službenog sadržaja sa naslovom "Bata Sale, kupi mi penkale" (poznati stih Rokera s Moravu iz njihovih nenadmašnih "Želje, čestitke, pozdravi, EPP i maaali oglasi"), a ostatak maila je bio ozbiljan. Sutradan ujutro, tek što sam stigao u ured, zvoni telefon. S druge strane visoko pozicionirana kolegica koja ima pristup svim mailovima i kaze: "Zovem te u vezi ove poruke koju si poslao." Mislim se već u sebi kakvo ću sada pozivanje na profesionalnu etiku morati odslušati, kad ženska odjednom provali: "Umrla sam od smijeha, ti nisi normalan, uljepšao si mi dan!!!" Uuuuups, kako sam se prevario! Tnx God...
Popodne skoro identična situacija. Naime, (obožavam ovo "naime" i uvijek umirem od smijeha kada ga trebam koristiti), moja kuća je udaljena od ureda nekih 800 - 1000 metara, koje hrabro savladam za nekih 10-ak minuta, no jučer sam ujutro stigao tek u 9.03 na posao - trebam u 8.00. Naš ured je smješten u dvije privatne kuće, jedna do druge, ali svi ostali djelatnici su smješteni u jednoj kući, a ja sam sam u drugoj kući. Inače nas je troje u toj drugoj kući, ali sam najčešće sam, jer ostala dvojica pokrivaju čitavu Europu, tako da su u Skopju jedva 20 posto vremena. Dobro, i čistačica nas posjeti ponekad... Dakle, poslije podne ulazi naš glavni i odgovorni veliki šef (ima čovjek stvarno 2 metra!) u moj ured i kaže: "Have you been on the meeting about the working hours?" Joooj, propadnem ja već u zemlju, misleći kako on primjećuje moje konstantno kašnjenje na posao (danas 08.46), budući da me lako može kontrolirati s prozora njegovog ureda i da mu je već dosta toga. "No, but I have red your message about it", procijedim kroz zube u strahu. I čovjek mi stavi na stol neke dokumente i počne pričati o tome kako želi postaviti uređaj koji će kompjuterski registrirati vremena naših zaposlenika preko elektronskih kartica koje ionako koristimo za ulaz u ured i kako za to želi čuti MOJE mišljenje! Ljudi, kako je meni laknulo!!! Kako sam se opet žestoko prevario! Buuuhhhh, osjetio sam se 200 kila lakšim... I da ironija bude još veća od pitanja upravo najvećeg "lopova" za savjet o sigurnosti, rekao je da uređaj želi postaviti samo na drugu zgradu jer mi ionako nismo previše tu, a i nekako IMA POVJERENJE da tu štima...
I šta sad, koja bi naša "mudra" narodna uzrečica na ovo sjela? "Bog čuva lude"? "Tko je lud ne budi mu drug"?...
Upravo zvoni telefon i kolege mi kažu da je moja izjava izašla u tjedniku Start. Odoh da se čitam :-)))
Post je objavljen 15.10.2004. u 09:50 sati.