Joj ljudi kako mi se spava. Tako je uvijek pri povratku iz planine i ponovnom udisanju zagađenog gradskog zraka. Damned! Jutros sam vozio čitavo jutro po gradu kupujući neke sitnice i završavajući neke manje poslove, ali sam bio toliko smotan i nesabran od pospanosti da sam se od srca i naglas smijao sam sebi nasred ulice. Na primjer, nosim jedan laptop na servis i umjesto laptopa, iz auta izvadim - log book (bilježnicu u koju upisujemo kilometre vožnje). Sve je u redu, mislim se ja noseći je ka servisu, pljosnato je, tanko, nosi se pod rukom - to je to. Ipak, nakon par koraka nešto mi ipak postane čudno, mislim da je jednostavno bilo prelagano. Kad sam shvatio, umro sam od smijeha. Kasnije, pri kupnji peciva (u super novootvorenom pekara - restoranu u samom centru) sam uspio žestoko izgoriti prst na ruci dotaknuvši reflektor iznad glave, koji je postavljen iznad kase, jer sam se htio počešati po glavi - lijepo mi došlo uz zijevanje. Nadam se da će ova pospanost uskoro proći.
Hajdemo zato na vikend-događaje u planini. Dakle, mjesto događanja isto kao i prije 2 vikenda, samo sam sada išao sam. Trebalo mi je malo mira kako bih završio jedan projekt kojeg sam počeo pisati krajem veljače, ali ga nisam uspio završiti radi odlaska u Afriku. Pisanje tog teksta zahtjeva moju punu koncentriranost i, ne znam zašto, dok sam prije radio na tom tekstu užasno lako bih postajao previše razdražljiv. I zato je ova opcija sa radom u planini bila savršena. Krenuo sam na put sa već legendarnim žutim Ferrarijem. Svratio sam kod tetke po hranu koju mi je spremila za put (makednoski bijeli grah, mljac!), sjeo sam u auto i - trt! Ne želi upaliti, opet prazna baterija! A radio je savršeno do malo prije!? Pozovem u pomoć cimera koji mi je prodao auto i kojemu se vjerovatno već mrači kod samog očitavanja mog broja na njegovom telefonu. Došao je poslije pola sata, dok sam ja već od nervoze počeo tamaniti hranu "za gore". Zapalili smo preko kablova i odvezli se kod mene na posao gdje je on promijenio i temeljito očistio sve problematične spojeve u autu. U backgroundu samo mogli slušati beskonačne priče o oružju našeg security guarda koji je iz Kumanova, grada sa beskajno smiješnim govorom, tako da se bilo koja tema pretvori u salve smijeha. Nakon 2 sata rada, auto je bio spreman na put. Bilo je već oko 21 h. Krenuo sam, uživajući po prvi put sam u otvorenoj vožnji u mom limenom mezimcu, diveći se njegovoj snazi i okretnosti unatoč poodmaklim godinama. Počeo je uspon na planinu, loš asfalt, zabačena sela po putu. Nakon 20-ak minuta, automobil se gasi, pokušavam ga ponovno upaliti dok je još u zaletu i na nizbrdici, ali bezuspješno. Srećom, nizbrdica me dovela ravno u selo pred mali dućan u kojem su pivo pila 4 momka pa sam ih, nakon kraće i bezuspješne solo ekspertize motora, zamolio da me poguraju kako bi upalili. Nije nam uspjelo. Onda su oni ponudili traktor pa da opet pokušamo s kablovima. Bilo je bezuspješno, kao i vuča auta traktorom. Bivalo je sve hladnije i hladnije, planina je. Jedan od momaka je otišao po lokalnog mehaničara iz sela, ali se nije vratio. Već kada sam odlučio naći prijevoz za Skopje, pojavljuje se u razdrndanom fići neki drugi lokalni mehaničar koji se upravo vraća s puta. Momci ga zaustavljaju i traže pomoć. Nakon 15-ak minuta provedenih pod haubom, čovjek diže glavu i kaže: gotovo je! Imaš moju garanciju da možeš nastaviti uspon u planinu. Činilo mi se OK to što govori, platio sam mu po principu "daj što daš" - 200 denara (25 kuna) je ispalo OK. Pozdravljamo se, momci odbijaju da ih počastim još jednim pivom, ponosni su jer su se nekome našli u nevolji. Selo je inače nastanjeno tzv. Torbešima - Makedoncima islamske vjeroispovjedi, koji su, kako priče kažu, prešli na islam za vrijeme Turske vladavine za torbu hrane. Od tuda i naziv Torbeši, od torbe. (molim korekcije ako su podaci netočni!) Nastavljam vožnju već dobrano umoran i zabrinut što li će još donijeti ova večer, budući da me očekuje još dosta voženje kroz noću vrlo negostoljubivi kraj, kao i 6 poslijednjih kilometara kroz blato, koje može biti opasno jer je čitav tjedan padala kiša. Srećom, legendarni naziv za Renault 4 je "Mali div", što se i ovog puta pokazalo točnim, prolazeći s lakoćom sve zeznute točke na putu. Stigavši u kuću oko ponoći, posao je bio tek pred menom: trebalo je zapaliti vatru i zagrijati kuću kako bi se dalo živjeti ovih par dana. Bilo je dosta smijeha jer zamalo nisam uspio upaliti vatru sa suhim granama pa sam se mislio kako bi to izgledalo da jedan, u nečijim očima svjetski putnik i avanturist, nije sposoban upaliti običnu vatru. No, uspjelo je, "sramota" je izbjegnuta :-)) Bdio sam nad vatrom do 2 i pol ujutro, pokušavajući postići barem nekakav minimum podnošljive temperature za spavanje. Kada se napravio žar, zatvorio sam odvod dimnjaka i slatko zaspao. Sutradan ujutro probudio sam se s kišom koja je skoro neprekidno padala do prvih večernjih sati. Naložio sam opet vatru, ovaj put puno spretnije, i otišao po još drva kako bi se osušila uz peć. Većina drva je bila previše debela pa sam ih morao sjekirom sjeći na 4 dijela. Odatle i zezancija s Grizzly Adamsom. U pauzi kiše sam promatrao vjevericu sa obližnjeg stabla kako dolazi na stablo pred kućom i "krade" orahe za zimu. Prolazila je na metar od mene, ali je niti jednom nisam uspješno snimio - ili aparat jednostavno ne bi reagirao na moj prst, ili je na slici bila samo grana, a vjeverica već daleko. Cimeri su za to vrijeme bili u Bugarskoj u "shoppingu" pa smo se malo zezali s SMS-ima, dobio sam i dva - tri poziva, bilo je super. Predvečer je konačno zavšilo vrijeme privikavanja i počeo sam sa pisanjem. Bio sam gotov oko ponoći, dok je u međuvremenu temperatura u sobi dostigla istinske afričke dnevne visine, tako da sam na kraju radio u donjem rublju i morao se tuširati od pustog znoja :-)) Kraj rada na tekstu je donio fascinantan podatak: 200 sati rada na dokumentu! Visoka koncentracija, 200 sati! Ne mogu vjerovati... Gotovo je - do idućeg projekta. No, sada više nema te čudne nervoze, sve je u redu, mogu pisati takve stvari u potpunom miru. Čitao sam do 3 ujutro i opet na spavanje. Nedjeljno jutro je osvanulo prekrasno i vedro, ako da sam jedva dočekao da rastvorim prozore da uđe svježi zrak u kuću. Odgledao sam na kompjuteru 2 epizode "K-15", daleko najsmiješnije makedonske komičare koji svojim skečevima tako dobro i precizno pogađaju u "žicu", u samu srž ovdašnje svakodnevice pa su samim time i bez konkurencije. Dok sam polako pospremao kuću, vidio sam moju malu vjevericu kako je strašno uznemirena, kako se čitava trese, kako joj udovi poskakuju podrhtavajući. Malo smo popričali pa se smirila ;-)) Silazak u grad pod vedrim nebom kasnija šetnja gradskim parkom sa priajteljima upotpunila je ovaj lijepi vikend. Samo, umjesto u 23, otićao sam spavati u 2 pa saaadaaaaaaa aaaaahh, zjev...
I kao nagrada za sve one koji su stigli do ovdje u čitanju, a nisu zaspali: radosno sam zaljubljen u svoju novu cimericu. Detalji - šipak!
Post je objavljen 18.10.2004. u 14:01 sati.