Šetnjica
30.11.2004., utorak
Ne, ne, ne i ne!
|
Ovako moja draga prijateljica Kami uvijek opisuje svoju percepciju nečega što jednostavno ne funkcionira. Danas sam i ja ponavljao te riječi u sebi u poslijednja 2 sata provedena na poslu, ne mogavši se načuditi kako netko od gore uvijek tako sredi kockice sa mnom. Ma zamisli, poslijednji dan posla, uživancija, opuštenost, lagana zajebancija s kolegama, sređivanje sitnih detalja. Kako da ne. Nikad, ali baš nikad u svojoj karijeri nisam otišao na niti jedan godišnji odmor, a da poslijednji dan ili dva pred odlazak nisam dobijao herpes na ustima od stresa i nervoze. Jednostavno ne ide to kod mene - na miru završiti poslove i ući u avion s osmjehom. Uvijek je sve trčanje, panika, ludilo. ako ne za mene, onda obavezno za druge. Znači: NE, NE, NE I NE! Ni poslijednji radni dan ne može biti miran i polagan. NE, NE, NE I NE! Počelo je odmah ujutro kada sam u pekari morao čekati dodatnih 20 minuta za pecivo koje sam naručio dan prije i tako zakasnio na sastanak koji je tradicionalno mjesto patetičnih izjava zahvale za protekle godine rada itd. itd. kada netko odlazi. Nakon toga sam ipak poslužio jelo na vrijeme i dok su svi zadovljno mljackali ja sam umirao od dosade čekajući da se završi predstava. Osjećao sam se kao medo pod reflektorima i bilo mi je užasno neugodno. Nije mi nitko ništa posebno obraćao pažnju, ali me ipak remetilo. Malo po malo, sredi ovo, završi ono, napiši poslijednje mailove, nisam ni mogao napraviti pauzu za ručak. I onda krešendo - taman pomislim: gotovo je, gasim kompjuter i bježim odavde, kada počeše stizati telefonski pozivi koje sam čekao mjesecima. Jurnuo sam u auto, pokušavajući na brzinu savladati prolazak kroz centar Skopja, kako bih stigao završiti sve obaveze koje su odjednom izašle. To, naravno, nije moguće. Nakon jednosatnog gužvanja u kolonama, iscrpljen sam se vratio u ured, gdje su me čekale nove porcije neočekivanih specijaliziranih zadataka u koje sam samo ja upućen. Nekako, u 15.58 ipak sam uspio predati sve ključeve, kartice i iskaznice i nervozno izjuriti van u 15.59. Bio sam na pragu slobode... Ma vraga slobode, jutros sam legao u 5 i digao se u 7, tako da mi je raspoloženje bilo moš si mislit... Večeras sam bio agresivan sa svojima, ispalio sam par topovskih projektila u prostor ni ne trepnuvši okom. Kao, baš me briga, to je moje mišljenje, sve je u redu... Stoka bezobrazna, trebam se sramiti. Laku noć. |
- 23:50 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
29.11.2004., ponedjeljak
Matrijarhat
|
Od prekosutra bi se moglo reći da će u našoj kući doslovno zavladati matrijarhat. Naime, sutra je poslijednji radni dan preostale dvojice zaposlenih muškaraca u kući, tako da od srijede nadalje: žene idu na posao, privređuju, zarađuju, ostvaruju karijere, dok muškarci sjede doma, bave se kućanskim poslovima, NE gledaju sapunice, dočekuju cimerice s toplim ručkom, brinu se o urednosti njihovih soba i ostatka kuće. Hm, tko bi rekao da se ovo događa u srcu Balkana? Madre familias... Osobno, jedva čekam da se obučem u bade-mantil (kako ga je samo smiješno moj stari zvao), to jest jednu od nošnji koje sam donio sa svojih šetnjica arapskim svijetom, i šetam tako po kući čitav dan :-)). A onda možemo kasnije organizirati i jedan blesavi photo session "Četiri muškarca i usisivač" ili tako nešto. Dobro, sada da se vratimo malo u zbilju, iako će ovo biti zasigurno dobar izvor smijeha po kući. Dogodilo se da u kratkom vremenskom periodu više ljudi odluči, nezavisno jedan od drugoga, dati otkaze u svojim sadašnjim firmama, što radi neprimanja plaće, što radi preniskih primanja (samo 150 EUR mjesečno!!!) i(li) pak, radi odlaska u nove avanture. A, budimo iskreni, među nama ima i takvih čarobnjaka koji iako ne rade već nekoliko godina, uvijek na vrijeme i redovno podmiruju sve kućne troškove. C'est magique, zar ne!? Zjevam i pospremam ured, čistim sve ladice, pospremam fileove, šrediram nepotrebno, ostavljam "oporučno pismo" kolegi iz Prištine koji će me naslijediti "na daljinu", pozdravljam se s poslovnim partnerima, smišljam s čime da počastim kolegice i kolege sutra popodne. Ishrana nam se bitno razlikuje tako da nema baš smisla pretjerano ulagati u pripremanje svakojakih vegetarijanskih delicija jer ih neće znati cijeniti pošto nemaju dovoljno jakih začina a la luk i slično. Mislim da je bolje nešto jednostavno, narodno, za svačiji ukus - a opet bezmesno. Srećom, Makedonija nudi ogroman izbor takve hrane na svakom koraku, tako da sam sretan s mogućnošću jednostavnog i jeftinog rješenja. He, u Hrvatsko je vjerovatno još uvijek običaj poslužiti fine sireve, pa masline, pa fritule pa ovo pa ono. Ovdje čovjek kupi prženi kruh na jajima, brdo ukusnog bijelog sira za 5-6 eura i svi skaču od sreće i radosti. Uh, ogladnio sam... |
- 09:49 - Stvarno? (6) - Isprintaj - #
26.11.2004., petak
Puknuti osnovci
|
Ovo sam našao na makedonskom webu, evo prijevoda. Sve je napisano u osnovim školama. "Muslimanska biblija se zove Kodak" "Papa živi u Vakuumu" "U Francuskoj su nekada kriminalce usmrćivali želatinom" "Kod nas se muškarci mogu ženiti samo jednom. To se zove monotonija" "Kod nas u kući svatko ima svoju sobu. Samo tata ne, on mora spavati kod mame" "Ribe se množe tako da nose iskru" "Muško se ne može oženiti za muško zato jer onda nema tko odjenuti vjenčanu haljinu" "Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slučaj" "Moji roditelji kupuju samo reciklirani toaletni papir zato jer je taj već bio upotrebljen i ne šteti okolini" "Usvajanje je dobro jer tako roditelji mogu odabrati dijete, a ne da uzimaju ono što su dobili" "Krave ne smiju brzo trčati kako ne bi prolile mlijeko" "Breskva je kao jabuka s tepihom" "Ako jedemo bolesne krave, dobiti ćemo ISDN" "Srdele su mrtve i ne mogu više plivati" "Nisam kršten, ali sam zato cijepljen" "Kad su ljudi prestali biti majmuni, postali su Egipćani" "Proljeće je prvo godišnje doba. Tada kokoši nose jaja, a seljaci krumpir" "Moja teta je imala bolove u zglobovima i nije mogla dići ruke iznad glave. Iste je probleme imala i s nogama" "Klizačica je izvela piruetu, pri čemu su joj njezini vlastiti vjetrovi zadigli suknju" "Krug je okrugli kvadrat" "Zemlja se vrti 365 dana svake godine. Zato i treba jedan dan više svake godine pa se to računa u veljači. Zašto je tako - ne znam. Možda zato jer je u veljači hladno, onako, na tvrdo" "Svinja je najkorisnija životinja. Od nje možemo sve iskoristiti: meso od sprijeda i straga, kožu za cipele, dlaku za četke i ime za psovanje" "Psi vole vodu. Neki je toliko vole da i žive u njoj. To su morski psi" "Sve ribe nose jaja, a ruske ribe nose kavijar" "Zoološki vrtovi su super. Tamo žive životinje koje i ne postoje" Eto ga, nadam se da ste uživali... |
- 09:12 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
24.11.2004., srijeda
Agent 006,5
|
Sreća moja što avion za Budimpeštu polijeće za 15 minuta. Inače sam trebao biti u njemu. I ostati samo jedan dan. Zato ja na posao uvijek idem s putovnicom, jer je dosta puta bilo "a četkica za zube? - Ne može!"... Javili su mi se u 1 da nesto nije u redu. Do 1.30 nismo uspjeli telefonski riješiti stvar. U 2 je trebalo već krenuti na aerodrom i pokupiti kartu usput. Tek nakon mog inzistiranja, ostavili smo sebi vremena da pokušamo još malo telefonski rješavati stvar. Još nije gotovo, telefon treba zazvoniti svaki trenutak. Hm, već drugi dan obnašam funkciju šefa mojih poslova za čitavu Europu (pošto sam otpratio svog šefa u Sudan) i odmah je krenulo sa cirkusima. Srećom, ova "laskava titula" prestaje u utorak, kada odlazim na 2-mjesečni neplaćeni odmor, prije odlaska na nove interkontinetalne avanture. Isto se desilo prije točno 5 godina kada sam ipak otišao u Budimpeštu. Sad sam barem neštio naučio o ponašanju... |
- 15:10 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
Bez naslova
|
Odmaram mozak. To je jedan od rijetkih trenutaka poslijednjih destak dana. Nakon Budimpešte sam otišao u Koln i tamo se družio sa prijateljima i to intenzivno. Vrlo intenzivno. Imam osjećaj da smo dan i noć neprekidno pričali. Koliko je bilo u velikoj mjeri lijepo s jedne strane, čini mi se da sam ipak dosegao "system overload" od količine prikupljenih informacija i duševnih impresija, tako da sam se u nedjelju vratio u Skopje mrtav umoran. No, Skopje nije čekalo moj odmor, već je radilo punom parom svojim tempom. Uskočio sam u "mašinu" koliko sam mogao, sve do jučer, kada sam zaradio debelu glavobolju, strašan umor u očima i emotivni breakdown. Doma je bilo previše živo i bučno, pa sam jednostavno otišao šetati gradom kako bih promijenio misli, kako bih se centrirao, oslobodio glavobolje. Nakon 2 sata šetnje centriranje je uspjelo, iako nije bilo lako na +3 stupnja u laganim ljetnim hlačama toliko dugo šetati. Nisam se smrzao, koncentracija mi je bila usmjerena na nešto bitnije u duševnom području pa sam ovo s lakoćom ignorirao. Polako, do kraja večeri (2 ujutro) glavobolja se smirila. Jutros sam se digao "ni na nebu ni na zemlji", glavobolja čeka iza ugla ali još ne napada, sve mi još bruji u glavi od energije. Inače, sinoć me ostavio Porsche na drugom kraju grada, samo 10-ak kilometara od doma. I to zbog najglupljeg mogućeg razloga - nisam mogao staviti ključ u bravu motora!!! Zato sam morao otići opet tamo u 1 ujutro s cimerom s drugim autom kako bi rješili taj "problemčić". Čovjek se osjeća skoz šašavo kada mu se desi tako nešto banalno. Sanjao sam da su mi se konačno javili iz Ženeve sa informacijom gdje će me poslati u veljači raditi. I tako smo stajali pred kartom svijeta i kolega mi je pokazivao jedan otok sjeverno od Beringovog prolaza (između Sibira i Aljaske, za one koji ne znaju). Tamo je navodno već 4 mojih kolega, lokalci su vrlo agresivni i situacija je dosta zeznuta. Druga mogućnost je bila neka teritorija sjeverno od Norveške, daleko u ledu, blizu Sjevernog pola, gdje isto imamo navodno ured. Ova dva mjesta su naznačena kao "adrenalin places" i samo napaljena ekipa ide tamo raditi. Onda sam se probudio. I bilo mi je drago da ne trebam tamo ići. Draga moja Afriko, često te imam u mislima ovih ledenih dana i radujem se skorom ponovnom susretu. |
- 10:10 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
18.11.2004., četvrtak
Ima i ludjih od mene...
|
Date: Wed, 17 Nov 2004 19:59:04 +0100 From: xyz To: shanti Subject: wellcome Hi Shanti you just entered the Ashram in Köln and i whant to wellcome you. Have a nice stay, be good and geischtig... I will go to the kitchen now where you are, and i will give you a lovely hug. Gute Zeit A.R. Ovo gore je samo copy-paste od maila kojeg sam upravo procitao, samo sam izbrisao osobne podatke... I stvarno je bilo tako... Umro sam od smijeha. |
- 12:54 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
17.11.2004., srijeda
Servus, Budaapeešt
|
Zjev, zjev... Evo me u uredu u Budimpešti, dan treći. Iako je posao bio minimalan, otprilike 4 minute, ipak je za sve to zajedno potrebno puna 3 dana: jedan dan putuješ (sat vremena avionom), jedan dan "radiš", i onda još jedan dan (sat) putuješ nazad. No, ipak sam imao dobar i vrlo valjan razlog za posjetu. Naime, jako sam se želio pozdraviti i vidjeti prije odlaska u Bijeli svijet sa gospođicom S., mojom valjda najbližom Splićankom s kojom već devet godina pokušavamo prokrčiti put kroz prašume vlastitih svijesti i podsvijesti. U vrijeme kada smo se upoznali, tamo negdje ne kraju olujnog ljeta 95, odmah sam se zaljubio u puno toga u njoj. To oduševljenje njome traje i dan danas i pošto se vidimo možda jednom godišnje, uvijek imamo puno toga za reći jedno drugome. I uistinu kažemo sve. Osim najvažnijeg. Sinoć, druge uzastopne večeri "zasjedanja" i dugih, intimnih razgovora do kasno u noć, ustanovili smo da najvjerovatnije držimo osobni rekord u držanju nerašćišćenih odnosa i to baš jedno s drugim. I nismo imali sile i hrabrosti iskočiti iz dvorca Ega i Straha i ući u svijet Istine i Duha, nismo imali hrabrosti staviti vlastite osmjehe na kocku i vidjeti da li je naše prijateljstvo utemeljeno u Ljubavi ili u sentimentalnosti. Smijali smo se vlastitoj nemoći da odbacimo sve što "znamo", sve šablone ponašanja, sva očekivanja okoline i kompromise koje pravimo. Ipak, pred sam kraj druženja, iako daleko od "real thinga", dodirnuli smo nešto značajnije u razgovoru. Iako će se to opet utopiti u masi prosječne svakodnevice za nekoliko dana, meni je dalo barem malo nade da bi idući susret mogao nešto promijeniti. Zato smo ga zakazali za otprilike godinu i po od danas i obećali si neke stvari za promijeniti do tada. Da ne ostane sve samo na insightovima, želio bih reći da sam nakon svih mojih proputovanja po baloti konačno našao idelan restoran, i to ovdje u Budimpešti. Mislim da se zove Vagi Šagi, ili tako nešto smiješno, ali je za moj ukus savršeno uređen, ima savršenu atmosferu, rasvjetu i muziku, t.j. glazbu. Menu je uglavnom vegetarijanski, vrlo ukusno pripremljen. Za većinu sjedećih mjesta treba (može) se skinuti cipele i biti sasvim opušten. Intima je zagarantirana, a ima i 15-ak poluležećih vrlo udobnih mjesta za sitne razgovore. Cijena je sasvim pristojna, večera za dvoje, sa više pića i desertima je bila nekih 18 EUR, plativo u obje valute. Jedini nedostatak je Menu samo na mađarskom i nepoznavanje engleskog od strane jednog konobara, iako nekih 60 - 70 posto gostiju čine stranci, što je riješeno dolaskom već izmučenog konobara br. 2 koji pokušava prevesti stvari na engleski i to izgleda vrlo simpatično, s osjećajem da će mu jezik već ispasti iz usta od umora. Nikada nije gužva, nas dvoje grlatih dalmatinaca smo trebali dobrano modificirati naše glasne žice kako nas ne bi izbacili. Prostor je dobro ventiliran, nikakvi mirisi ne dolaze iz kuhinje niti od drugih stolova. Svi zaposleni su mladi momci, teško preko 30, tako da izgleda kao da je neka lokalna ekipa otvorila restoran, ali nema govora o manjku profesionalnosti radi toga. Izgleda da vrlo dobro znaju svoj posao. Igrom sudbine, restoran se nalazi u istoj zgradi kao i hotel u kojem obično odsjedam, ali svo ovo vrijeme nisam imao pojma za njegovo postojanje, već sam se smrzavao jedući pizze ili junk food po gradu... Ovaj put sam smješten u hotelu u tvrđavi Buda, odmah iza crkve svetog Martina, one koja dominira nad gradom. Hotel je malo žblj, ali pogled s prozora na čitav grad briše sve zamjerke u roku odmah. Užasno je hladno, ali ovaj put hladnoća je imala puno topline. Hvala ti S. |
- 12:00 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
14.11.2004., nedjelja
Viša sila
|
Izgleda da ove naše blogove čita i netko "od gore". Inače, kako onda objasniti da se već vrlo redovno dešavaju reakcije na sve napisano, bilo to "pozitivno" ili "negativno". Eto, čim sam "tresnuo" u tekstu kako mi je dan bio skoro perfektan, sunovratio sam se u vrlo tešku depresiju. Kad sam i to podijelio s vama, netko "od gore" mi pošalje 2 anđela vrhunske kvalitete da me oraspolože i izvuku iz govana. Dan kada sam pisao prošli post, vratio sam se doma oko 10 navečer sa facom "oprosti mi pape", to jest sa tmurnim oblacima i tugom nad glavom. Moja najdraža cimerica je nekako suptilno inzistirala da čuje što mi je. Uputio sam je konačno na blog da pročita. Nakon nekog vremena je to i učinila, a pošto je kompjutor u mojoj sobi, bio sam i ja tamo. Kad je završila s čitanjem, okrenula se k meni polusuznih očiju i pružila mi jedno od najljepših i naj(su)osjećajnijih grljenja u poslijednje vrijeme. Stvarno je dala u taj zagrljaj svu svoju dušu, dugo je trajalo, osjećao sam da se topi to "ludilo" u meni i da ozdravljujem u duši. Jutro nakon sam se probudio u stanju bitno različitom od dan prije, već je bilo sve dobrano u redu, dobra meditacija, raspoloženje, vicevi. Nakon 2 sata sam otkrio da je i ona u kući (!?!), opet grljenje, priča, otvorenost, nutarnji spoj, teče kroz oboje, hrani, ispunjava. Kao nastavak na tu inspiraciju, stiže SMS sa pozivnicom za druženje od nekoga koga vjerovatno imam malo problem opisati. Možda je dovoljno reći da me redovno, već godinama, svi po redu žestoko zezaju kada se vidim s njom. Uvijek se toliko razniježim, toliko rastopim pored nje i to onda dugo traje, da se već sa kilometra i pol gleda tko tu koga voli. Znamo se nekih 5 godina, viđamo se svega par puta godišnje i to samo u prolazu ili u vrlo kratkim razgovorima, poneki mail. No i to je bilo dovoljno da se stvori jedan vrlo poseban i duboko dirajući odnos između nas. Btw, ona je u dugogodišnjoj vezi sa svojim dečkom, čisto da vas ne bi misao pokrenula u previše krivom smjeru. Večeras smo, po prvi put izašli vani, samo nas dvoje i - ne znam što reći. Toliko blizine, razumijevanja, smijeha, prisnosti i, moram spomenuti, uistinu maratonsko grljenje na cesti nakon ruže koju sam joj dao pred kraj susreta. Ne mogu baš opisati koliko mi je to značilo, činilo mi se da se sva ona neiskazana ljubav i nježnost između nas utkala u tu ružu i da je prelaskom u njene ruke emocija ugledala svijetlo dana, a time izazvala i takvu reakciju. Ni izlazak iz auta na rastanku se nije odvijao brzo. Iako je imala važan poslovni sastanak, produžila je naše druženje za čitavih sat vremena. Oprostite na slabosti, ali moram reći da je ona i fizički toliko lijepa da je bila prva ili druga pratilja Miss, da je glumica, da je ima po reklamama i spotovima, da je vodila emisije na nacionalnoj TV. A daleko je od našminkane praznoglavke, upravo završava organizaciju petodnevnog međunarodnog umjetničkog festivala u Skopju i to kao glavni organizator i koordinator projekta. Sic! |
- 02:30 - Stvarno? (6) - Isprintaj - #
12.11.2004., petak
Zbogom oružje
|
Ne želim nikoga vidjeti, ne želim se s nikim družiti, razgovarati. Odsklizao sam u depresiju. Odavno mi nije bilo ovako. Ljut sam na život, ljut sam na sebe, ljut sam na sve svoje, a pogotovo najbliže. Ljutim se jer je život bio toliko nepravedan prema meni u nekim stvarima, ljutim se jer mi nikada nije istinski dao da odahnem i uživam u miru. Od 13-te godine ja sam "s puškom u ruci", napet, čekam, provjeravam, kontroliram, ispitujem sve i svakoga. Nikada mi ništa bitno nije išlo s lakoćom i od ruke, sve je uvijek praćeno stresom, naporom, napetošću, često i strahom od neuspjeha. Od prije par dana počeli su mi pucati šavovi po tom pitanju, počeli su me preplavljivati valovi tuge, samosažaljenja, gorčine, bijesa, ljutnje, netrpeljivosti. Postao sam opsjednut samo svojim vrlo osobnim interesima, bilo što drugo mi izaziva odbojnost i neugodu, pogotovo ako trebam žrtvovati neki svoj osobni interes. Dakako, ovih dana ništa izvan mog osobnog djelokruga ne dolazi u obzir, čak se ni doma ne vraćam sve do navečer jer mi komunikacija s bliskim ljudima izaziva agresiju. Vrlo sam razdražljiv, sve me dira i boli, kako duševno, tako i fizički. Vozim auto, plačem i bijesnim. Kao što rekoh, odavno - sigurno već nekih 10-ak godina, nisam imao ovakve "fenomene". I, smiješno, pojavi se neka lijepa i draga ženska osoba u blizini i odmah se sve promijeni u meni, živnem, pokrenem se, ali čim ostanem opet sam, za par minuta opet jurim ka dnu. Jučer sam jednostavno položio oružje i pustio neka me nosi vjetar u (samo)destruktivne filmove. Jutros sam se probudio malo pribraniji, ali čim sam krenuo na posao, opet je počeo stari film. Znam odakle sve ovo i koji je izlaz iz svega ovoga, ali me plaši nedostatak interesa i fatalizam u glavi i srcu. Nemam snage pobijediti svoj prepametni analitički mental i ego koji ima potrebu diktirati i kontrolirati sve događaje, nemam snage pustiti se opet Životu da me vodi, nemam mu snage opet povjerovati da me vodi k cilju, ali njegovim načinom, putem i brzinom, a ne mojim malim, manipulativnim igricama. Baš me zanima kako će i gdje završiti ova "tamna strana" tog divnog afičkog iskustva, gdje soe konačno počelo nešto više događati sa mnom. I tko zna da li sam trebao pisati ovaj post, možda nije pametno u ovakvim trenutcima dobiti još puno tuđih misli. No, hajde da vidimo. |
- 14:23 - Stvarno? (5) - Isprintaj - #
09.11.2004., utorak
Prošla opasnost...
|
Konačno sam dobio odgovor. Na sreću negativan. Pojavila se prošli tjedan otvorena pozivnica za povratak u Afriku, u istu zemlju, i to baš u gradić u kojem sam zamalo popušio metak na svoj rođendan. Pristao sam, ovdje prilično gubim vrijeme što se tiče posla, a privatni kontakti i zezancije ionako moraju uskoro prestati, pa sam mislio "što prije, to bolje" kad se ionako mora dogoditi. Srećom, u Ženevi su zaključili da mi je bilo već dovoljno teško tamo dolje, a situacija se nije nimalo poboljšala u međuvremenu, tako da će me ovog puta preskočiti i ostaviti da ljenčarim u Skopju do kraja godine. A nakon toga mi spremaju neku laganicu u veljači, kako sami kažu. Ne bunim se, super je biti doma još malo. Ako ništa drugo, bar radi ljudi. Jučer sam popodne dugo pričao sa najdražom cimericom, odvalio od srca neke intimne stvari u vezi s našim odnosom, a sve je još bilo začinjeno sa puno puno oslobađajućeg smijeha. Nakon toga, razumljivo, na francuskom sam bio najinspiriraniji i najaktivniji učenik iako je bio prvi sat pred kojim nisam ništa ponavljao jer nisam mogao naći knjigu i bilježnicu čitav dan. Prelijepa profesorica je uživala kao mala beba u mojem otkačenom "francuziranju", pokazujući tek na momente sasvim otvoreno kako joj jako godi ta živa i razigrana komunikacija. Onda bi se u trenu pretvorila opet u profesoricu, praveći ozbiljne face i vodeći lekciju ka kraju. Ali kontakt je tekao vrlo snažno ispod površine, usprkos facama. I tako sam sretan legao, probudio se već u 6 ujutro, sat vremena prije budilice. Dan je prekrasan, za razliku od jučerašnjeg, kada je Noa išao po gradu sa barkom kako bi pokupio preživjele. A mi smo baš jučer odlučili otići sa džipom na Kitku, kako bi ispraznili vodovodne cijevi i konzervirali kuću za zimu. Nebo se otvorilo, blato, voda, lokve, 4x4, avantura. Naravno, Toyota Landcruiser nije imao nikakav problem s vremenom, a takvo vrijeme je potaknulo na neke intimne razgovore sa kumom Rokicom za vrijeme vožnje, tako da je sve zajedno dan bio skoro odličan. |
- 13:17 - Stvarno? (7) - Isprintaj - #
07.11.2004., nedjelja
Republika Makedonija
|
Da živim u ludoj zemlji, to odavno znam, ali da će ispasti baš ovako nenormalno, to nisam očekivao ni u najluđim snovima. Dobro, jesam u najluđim, sjećajući se prosrpskih protesta pred američkom ambasadom u Skopju za vrijeme rata na Kosovu. Da ironija bude veća, prvi potez novog-starog američkog predsjednika kojeg je zamrzio više manje čitav svijet, jest priznavanje Makedonije pod njenim ustavnim imenom. Dakle, nema više one lakrdije od BJRM ili FYROM, već jasno i glasno: Republika Makedonija. To je jedna od najdubljih rana svakog/e Makedonca/ke već skoro punih 15 godina, od kada su ludi Grci upali u paranoju o mogućem potraživanju teritorija iznad Soluna pa su, zajedno sa svojim EU prijateljima ponizili ove divne ljude do samog ruba dostojanstva. I sada, kad je konačno došlo do neočekivano brzog i pozitvnog raspleta ove mučne kajgane, i to od strane najmoćnije sile svijeta, umjesto da "umiru" od radosti i sreće, ljudi su potpuno unezvijereni. Radost i oslobođenje su pomiješani sa emocijama straha i neizvjesnosti, promišljanjima što bi moglo stajati iza ovakvog naglog poteza SAD-a, istog onog SAD-a koji im zajedno sa EU i MK vladom sugerira da ne izlaze na današnji referendum i time prihvate buduću raspodjelu, a onda i raspad Makedonije kao države. Nadalje, pitaju se koja je cijena koju će biti prisiljeni plaćati za ovakav potez, da li će u najmanju ruku morati darovati prekrasnu lokaciju pored skopske tvrđave Kale s koje se pruža prekrasan pogled (i kontrola) nad čitavim gradom, za izgradnju buduće američke ambasade, koja bi time postala jedna od najdominantnijih obilježja Skopja, davajući njegovim stanovnicima gorak okus da opet žive pod nečijom vladavinom. I tako, uprkos svemu napisanom, jučer se na glavnom gradskom trgu održao trosatni koncert najpoznatijih makedonskih pjevačkih zvijezda pred smrznutom publikom koja je nosila spojene makedonske i američke zastave kao i bedževe s natpisom "Thank you Mr. President". Većini mojih prijatelja je bilo mučno probavljati sve te pomiješane emocije, bilo im je teško imati taj neočekivani teret na dan ostvarenja dugo sanjanog sna o državi s "normalnim" imenom. Jer, priznajte, ne bi se ni vi osjećali sasvim ugodno ni cjelovito da živite u Bivšoj Austro-Ugarskoj Banovini Hrvatskoj ili nekoj sličnoj majmunariji, zar ne? |
- 15:57 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
05.11.2004., petak
U mom srcu...
|
Ne, nije ovo neki intimni post već pjesma koju sam čuo izlazeći iz kuće jutros i to - iz cimerovog auta! Ostao je radio uključen čitavu noć, a onda će se opet čuditi zašto ne može upaliti auto. I onda će me opet zvati na telefon da dođem sa Porscheom i sa kablovima da upalimo. A to će biti već treći put u dan i pol. A još je smiješnije da je Porsche upravo takve žute boje, baš kao "987" pomoć na cesti. Tako da ja svoju zadaću doživljavam full ozbiljno. Samo mi fale rotacijska svijetla. I priskačem odmah u akciju, makar poziv bio usred radnog vremena. No, to nije ništa prema "izvanrednom stanju" koje od jučer vlada u kući. Ne radi Bushove pobjede, već zato što nam je nestalo vode u kući. Tako da sam sinoć, prolazeći kroz dnevnu sobu, vidio 4 cimera/ica kako se oko 10 navečer oblače u jakne, uzimaju četkice za zube, kante i boce s vodom. Pravac: crkva pored teološkog fakulteta ispred koje ima špina s vodom. Mogu si samo misliti kako je izgledalo tamo, a pogotovo nekom slučajnom prolazniku. Pranje zuba i umivanje nasred ulice u 10 navečer, u jaknama. Ciganska posla, nema što. A sve djeca sa završenim fakultetima, dizajneri, inžinjeri, asistenti na fakultetu itd. itd. |
- 08:46 - Stvarno? (13) - Isprintaj - #
04.11.2004., četvrtak
"Teroristički napad"
|
Postoje oni dani kada je sve naopako ili samo prividno naopako. Na primjer, kada te pogodi nešto (i zaboli) pa onda svu svoju pažnju, sve svoje "trupe" pošalješ na to "bojište" da zaliječe stvar što je brže moguće. Ali, što kada "pukne" gotovo istovremeno nekoliko "bombi" na više različitih mjesta pa ne znaš kud bi prije poslao "vojsku", na koje "bojište koga poslati? Onda se izgleda "okreće ploča" i čovjek postaje sve snažniji, budniji i spremniji za "borbu". Samo se ne smije zakačiti posebno za nijedan "front", već hladnokrvo raspoređivati sve raspoložive sile na najefikasniji mogući način. Danas se to meni desilo i već se ne mogu načuditi kako se to sve jučer i danas uspjelo desiti, mislim da se radi za 5 ili 6 vrlo bitnih stvari u mom životu, a sve su se uspjele poremetiti u ova dva dana. I eto, "javljamo se iz XYZ gdje se vode žestoke borbe na više frontova istovremeno, ali zapovjedništvo obrane XYZ je sigurno u svoj potpuni uspjeh na svim ratištima". Možda zato izostane češće pisanje bloga, iako nisam ni sad bog zna kako redovan. |
- 17:27 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
01.11.2004., ponedjeljak
Đe smo to mi?!?
|
Kako je to ugodan osjećaj sjesti u avion za Zagreb i sletjeti u Sarajevo! A još kad znaš da cimer koji te dovezao autom na aerodrom produžava nakon toga još 20 km do granice sa Srbijom kako bi ostavio dvoje prijatelja koji isto tako putuju za Zagreb, ali - autostopom... I to sve u 5 ujutro! Da ne dužim, sletismo tako u Sarajevo jer je bilo premalo putnika iz Skopja, pa su jednostavno spojili letove. Sletanje u Sarajevo, nakon višekratnog dosadnog kruženja nad gradom je donijelo uživanje u izlasku sunca na samoj pisti. Dok se avion približavao terminalu, prije poslijednjeg skretanja udesno ka samoj zgradi, vidio sam "Follow me" čovjeka kako daje pilotu znakove za kretanje i glavi čuo glas: de, de, de, ajde, de, de... umro sam od smijeha, raspoložio mi je dan nakon samo 2 sata spavanja. Nastavak slijedi... |
- 10:26 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||