Izgleda da ove naše blogove čita i netko "od gore". Inače, kako onda objasniti da se već vrlo redovno dešavaju reakcije na sve napisano, bilo to "pozitivno" ili "negativno". Eto, čim sam "tresnuo" u tekstu kako mi je dan bio skoro perfektan, sunovratio sam se u vrlo tešku depresiju. Kad sam i to podijelio s vama, netko "od gore" mi pošalje 2 anđela vrhunske kvalitete da me oraspolože i izvuku iz govana. Dan kada sam pisao prošli post, vratio sam se doma oko 10 navečer sa facom "oprosti mi pape", to jest sa tmurnim oblacima i tugom nad glavom. Moja najdraža cimerica je nekako suptilno inzistirala da čuje što mi je. Uputio sam je konačno na blog da pročita. Nakon nekog vremena je to i učinila, a pošto je kompjutor u mojoj sobi, bio sam i ja tamo. Kad je završila s čitanjem, okrenula se k meni polusuznih očiju i pružila mi jedno od najljepših i naj(su)osjećajnijih grljenja u poslijednje vrijeme. Stvarno je dala u taj zagrljaj svu svoju dušu, dugo je trajalo, osjećao sam da se topi to "ludilo" u meni i da ozdravljujem u duši. Jutro nakon sam se probudio u stanju bitno različitom od dan prije, već je bilo sve dobrano u redu, dobra meditacija, raspoloženje, vicevi. Nakon 2 sata sam otkrio da je i ona u kući (!?!), opet grljenje, priča, otvorenost, nutarnji spoj, teče kroz oboje, hrani, ispunjava. Kao nastavak na tu inspiraciju, stiže SMS sa pozivnicom za druženje od nekoga koga vjerovatno imam malo problem opisati. Možda je dovoljno reći da me redovno, već godinama, svi po redu žestoko zezaju kada se vidim s njom. Uvijek se toliko razniježim, toliko rastopim pored nje i to onda dugo traje, da se već sa kilometra i pol gleda tko tu koga voli. Znamo se nekih 5 godina, viđamo se svega par puta godišnje i to samo u prolazu ili u vrlo kratkim razgovorima, poneki mail. No i to je bilo dovoljno da se stvori jedan vrlo poseban i duboko dirajući odnos između nas. Btw, ona je u dugogodišnjoj vezi sa svojim dečkom, čisto da vas ne bi misao pokrenula u previše krivom smjeru. Večeras smo, po prvi put izašli vani, samo nas dvoje i - ne znam što reći. Toliko blizine, razumijevanja, smijeha, prisnosti i, moram spomenuti, uistinu maratonsko grljenje na cesti nakon ruže koju sam joj dao pred kraj susreta. Ne mogu baš opisati koliko mi je to značilo, činilo mi se da se sva ona neiskazana ljubav i nježnost između nas utkala u tu ružu i da je prelaskom u njene ruke emocija ugledala svijetlo dana, a time izazvala i takvu reakciju. Ni izlazak iz auta na rastanku se nije odvijao brzo. Iako je imala važan poslovni sastanak, produžila je naše druženje za čitavih sat vremena. Oprostite na slabosti, ali moram reći da je ona i fizički toliko lijepa da je bila prva ili druga pratilja Miss, da je glumica, da je ima po reklamama i spotovima, da je vodila emisije na nacionalnoj TV. A daleko je od našminkane praznoglavke, upravo završava organizaciju petodnevnog međunarodnog umjetničkog festivala u Skopju i to kao glavni organizator i koordinator projekta. Sic!
Post je objavljen 14.11.2004. u 02:30 sati.