Šetnjica
12.11.2004., petak
Zbogom oružje
|
Ne želim nikoga vidjeti, ne želim se s nikim družiti, razgovarati. Odsklizao sam u depresiju. Odavno mi nije bilo ovako. Ljut sam na život, ljut sam na sebe, ljut sam na sve svoje, a pogotovo najbliže. Ljutim se jer je život bio toliko nepravedan prema meni u nekim stvarima, ljutim se jer mi nikada nije istinski dao da odahnem i uživam u miru. Od 13-te godine ja sam "s puškom u ruci", napet, čekam, provjeravam, kontroliram, ispitujem sve i svakoga. Nikada mi ništa bitno nije išlo s lakoćom i od ruke, sve je uvijek praćeno stresom, naporom, napetošću, često i strahom od neuspjeha. Od prije par dana počeli su mi pucati šavovi po tom pitanju, počeli su me preplavljivati valovi tuge, samosažaljenja, gorčine, bijesa, ljutnje, netrpeljivosti. Postao sam opsjednut samo svojim vrlo osobnim interesima, bilo što drugo mi izaziva odbojnost i neugodu, pogotovo ako trebam žrtvovati neki svoj osobni interes. Dakako, ovih dana ništa izvan mog osobnog djelokruga ne dolazi u obzir, čak se ni doma ne vraćam sve do navečer jer mi komunikacija s bliskim ljudima izaziva agresiju. Vrlo sam razdražljiv, sve me dira i boli, kako duševno, tako i fizički. Vozim auto, plačem i bijesnim. Kao što rekoh, odavno - sigurno već nekih 10-ak godina, nisam imao ovakve "fenomene". I, smiješno, pojavi se neka lijepa i draga ženska osoba u blizini i odmah se sve promijeni u meni, živnem, pokrenem se, ali čim ostanem opet sam, za par minuta opet jurim ka dnu. Jučer sam jednostavno položio oružje i pustio neka me nosi vjetar u (samo)destruktivne filmove. Jutros sam se probudio malo pribraniji, ali čim sam krenuo na posao, opet je počeo stari film. Znam odakle sve ovo i koji je izlaz iz svega ovoga, ali me plaši nedostatak interesa i fatalizam u glavi i srcu. Nemam snage pobijediti svoj prepametni analitički mental i ego koji ima potrebu diktirati i kontrolirati sve događaje, nemam snage pustiti se opet Životu da me vodi, nemam mu snage opet povjerovati da me vodi k cilju, ali njegovim načinom, putem i brzinom, a ne mojim malim, manipulativnim igricama. Baš me zanima kako će i gdje završiti ova "tamna strana" tog divnog afičkog iskustva, gdje soe konačno počelo nešto više događati sa mnom. I tko zna da li sam trebao pisati ovaj post, možda nije pametno u ovakvim trenutcima dobiti još puno tuđih misli. No, hajde da vidimo. |
- 14:23 - Stvarno? (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||