|
|
Šetnjica
28.12.2004., utorak
Bozic i ostalo, drugi pokusaj
Evo me opet u Njemackoj, kod Bodenseea. Jucer sam nesto lijepo piskarao on line, ADSL, bas sve super i onda - page expired i ciao djaci, nema nista od posta... Da, skoro da se nema kome pisati kada su skoro svi tu. Opet se skupilo drustvo iz svih krajeva Europe kako bi bili svi zajedno, kako bi culi koju pametnu od ucitelja i kako bi uzeli zamaha za predstojecu godinu. To se uvijek desi jer smo u stvari usli u nuklearni reaktor. 80 ljudi zivi, jede i spava u istoj kuci i sve funkcionira savrseno besprijekorno. Nikoga ne dira nedostatak privatnosti jer se vidimo svega nekoliko puta godisnje i ovo je veliki festival radosti jer imas priliku vidjeti sve na broju. A onda "treba" vidjeti svakoga, posvetiti malo vremena i paznje kroz zagovor, pogled, zagrljaj. Tjedan dana je tehnicki premalo za sve to ali se uvijek desi da odlazis sa osjecajem da si sve bitno izmjenio sa svima i da smo opet svi bili zajedno. Taj se osjecaj bliskosti i uzbudjenja od ponovnog sussreta moze nozem rezati kroz prostoriju, pogotovo dok ucitelj opet govori o najbitnijem. Ah, svi ti divni ljudi...
|
22.12.2004., srijeda
Ljudi, pa ja se bojim!
Eeee, jutros mi je tek sinulo zašto sve nešto izbjegavam pisati, kao nešto nema volje, pa ništa se specijalno ne događa, pa ovo pa ono. Kad ono – strah. Iako mi je sve jasno kao dan što i kako u idućih par godina i dalje, ipak me uhvatio strah od novog, nepoznatog, napuštanja starih i sigurnih ljudi, mjesta i događaja. I tako me lijepo 'gospodin' drži u sebi već duže vrijeme, a ja se sve čudim što mi je. I naravno da me sad obuzela velika radost kada sam saznao konačno što je sve bilo zarobljeno oko mene i u meni. E sad više nije.
Krenimo redom, od poslijednjeg posta naovamo, u anti-blog redu.
Petak sam sasvim slučajno 'odradio' opet 8 sati u bivšem uredu, spremajući na hard disk nekih 100-tinjak DIVX filmova koje sam kupio za razbijanje dosade tamo negdje daleko. Cijena: prava sitnica, 2.5 kune po filmu, hehehe... Navečer sam otišao na Christmas party kojeg radimo u firmi svake godine i pobjegao sam nakon sat vremena: muzika je bila preglasna za moje bubnjiće koji su je bolno podnosili, dima je bilo na sve strane, a skoro jedina priča je bila ona o poslu. Ja sam sada na odmoru, a na odmoru me uopće ne zanimaju priče iz Angole '94 niti pak iz Rwande '95 itd. Vratio sam se doma na vrijeme da još malo pjevam nešto lijepo sa svojim ljudima.
Subota je bio dan, pak, mog oproštajnog partyja koji teče ovdje u slikama. Bilo je svega: od trancea, housea preko popa i rocka pa sve do ciganskih pjesama i meni jako dragih makedonskih narodnih kola.
|
Nažalost, po prvi puta nakon tromjesečnog skladnog suživota sa susjedom pijanisticom, ona je intervenirala bjesomučno lupajući žlicom u radijatorske cijevi, točno u ponoć. I to baš u trenutku kad su se svi raspojasali plešući kolo.
|
Smanjili smo muziku i nastavili pričati, zezati se i opraštati još puna 2 sata. Da ne bi opet dobio po repu, preskočiti ću cure i detalje vezane uz njih, ali ću reći da su se, već ovdje poznati kum Rokica i još neki ljudi oko njega, otvoreno žalili na preveliki broj jako lijepih cura i gdje ih ja samo to nađem.
|
A vidite i sami na slikama da nije nešto posebno veliki broj. Kako to već biva, bio sam okružen velikm pažnjom i ljubavlju svih onih koje sam oduvijek želio i volio, a posebno jednom već ranije spomenutom... uh, opet ja o pikanterijama...
|
Mislim da se ljudima svidio party jer nije bio koncentriran na mene kao glavnu zvijezdu večeri, već je bilo slobodno i opušteno, as usual. Mali detalj je mogao pokvariti savršenu večer – nakon 5 i pol godina perfektnog služenja savršenih kolača na čiji okus nitko, ali baš nitko nije ostajao ravnodušan, moja se pekarica preračunala i htjela spremiti kolače jedan dan kasnije. Zato sam morao u poslijednji tren trčati u supermarket i kupiti nešto ad hik (hoc), no to se srećom pretvorilo u potpuno nebitni dio večeri.
|
Bilo je puno druženja, mislim da sam bio dobar domaćin koji je svakome posvetio dovoljno vremena, pažnje i ljubavi. Žalbe se primaju do petka u 12 sati ako ovo nije točno...
|
Ah, da, pred kraj večeri smo prikazali na PC-ju kratke video klipove slikane kamerom po kući, od kojih je najviše urnebesnog smijeha izazvalo kreveljenje i isprobavanje grimasa ispred kuglastog lustera koji daje odsjaj kao u ogledalu. E to treba vidjeti...
|
Nedjelju i ponedjeljak je obilježilo meni nesvojstveno motanje po kući i kontempliranje u vezi internog mini predavanja koje sam održao u utorak navečer. Utorak je donio dobre vijesti: postao sam barba maloj Sari, koju je moja sestra hrabro iznašala na svijet punih 11 sati i, hvala Bogu, dobro su oboje. Sad još trebam pustiti brkove i biti pravi barba Šime from dijaspora... Druga dobra, ali tužna vijest jest da sam prodao legendarnog žutog Porschea, žao mi je, morao sam. Da sam ga ostavio ovim mojim barabama ovdje, oni bi ga obećali i prodali pet – šest puta različitim kupcima. Ionako sam ga i ja kupio od cimera, a sada im je plan bio prodati ga roditeljima od trećeg cimera, ali da ga oni plate, a on vozi. I tako bi opet ostao u kući. No ipak, to se nije dogodilo i igrom slučaja se našao ubrzo raspoloženi kupac, inače rođak od majstora koji se inače brinuo o ovoj vrsnoj mašini. Naša ergela ionako broji još 3 automobila, tako da ovaj gubitak nije nenadoknadiv.
|
Još jedan od bisera našeg ranije spominjanog četverostrukog muškog nerada je predložena naljepnica na mojim vratima: 'zabranjen ulaz za zaposlene', kao antipod onoj klasici na mnogim mjestima i firmama. Moje večernje predavanje se pretvorilo, sasvim namjerno, u seciranje i detaljno analiziranje moje malenkosti (hahaha, da me čovjek vidi, nasmijao bi se na 'malenkost'), uključujući sasvim otvoreno i otkrivanje onih dijelova mojeg karaktera koji nisu baš ružičasti... Hm, večer je završila sa nekim čudnim osjećajem, nekako na vjetrometini, bez mogućnosti ulaženja u ili sakrivanja iza ovih ili onih načina ponašanja. Nisam mogao praviti gucili bucili i fino se smješkati, nekako mi je bilo muka od toga. Mislim da je to što se desilo, sve te dobre i loše, verbalizirane i neverbalizirane psihičke slike o meni od tih 20-ak ljudi, mahom dugogodišnjih najbližih prijatelja, koji su bili tu, kao i ono što će se događati – prije svega mislim na njihove reakcije, svjesne i podsvjesne – čini mi se da će sve to proizvesti jedan veliki val introspekcije koja najvjerovatnije i neće biti ugodna za gledanje i suočavanje, ali će definitivno donijeti novi poticaj i zamah u mom životu. Idealan farewell, zar ne?
|
I evo jutros, srijeda, 22. prosinac 2004, poslijednji dan u Skopju, nakon skoro 6 dugih godina koje su proletjele u trenu. Smijeh bi trebalo kamionima prevoziti, ljubav tankerima, duh – njega ne treba prevoziti, ionako je svugdje prisutan. U čestim razgovorima do kasno u noć, iskapali smo duge kilometre tunela podsvijesti i donosili svjetlost svojim demonima, strahovima, požudama, borbama za moć, kao i nebrojenim drugim, lijepim i ružnim stvarima koji su se krili u svakom od nas. Posao nije završen, uvijek ima još toga za izreći, za otkriti, za osvojiti, kao u sebi, tako i u drugome. I sasvim je svejedno hoćemo li biti odvojeni preko pola svijeta ili ćemo se gužvati ujutro u istom WC-u – ova veza je zapečačena zlatnim žigom.
Vi blagodaram, Makedonki i Makedonci, za vremeto pominato zaedno. Nikogaš nema do gi zaboravam ovie 6 godini što gi imavme zaedno. Toa se najubavi godini vo mojot život. Ve saka Vaš Šanti
|
16.12.2004., četvrtak
Rođendanska zbivanja, bis
Evo odgovora u slici, kad ste već toliko znatiželjni. Kratko i jasno: dobili smo batine...
|
Parlez-vous français? Jok, ju ar...
Sreća prati hrabre. I lude. Nakon melodramatičnih priprema za ispit, vaš je dragi Šanti, naravno, pukao po šavu. Pa normalno, nakon 12 godina izbjegavanja bilo kakve značajnije mentalne aktivnosti, ponovo sjesti i ozbiljno učiti izaziva prave stresove i šokove za nepripremljeni nervni sustav. Jučer sam bio totalno u stresu, noć prije nisam mogao spavati, a moć pamćenja je svedena na nulu jer sam primjetio da između mojih očiju i teksta u knjizi leti mali milion muha koji ometaju da informacija iz knjige dođe k meni. Ajd sad bez komentara, znam da je ludo, ali stvarno je bilo tako jučer. I sam sam se smijao tome. Ipak, nekako, na samom ispitu, uz odvratan osjećaj mučnine i temperature, mučio sam se sa najosnovnijom francuskom gramatikom. Bilo me je užasno sram radi toga što sam potpuno izgubljen u pitanjima. Već sam mislio odustati ili bar otići povraćati u WC, ili pasti u nesvijest, ne znam. I onda se u tom trenutku uključi ona mala lampica u glavi, koja me inače spašava cijeloga života od mojih ne baš najpametnijih odluka, i šapne mi kako u samom testu u drugim odjeljcima postoje već napisane forme koje mi ovdje nedostaju. Mic po mic, vijak po vijak, klupko se počelo odmotavati, moje manipulativne sposobnosti su ovaj put, konačno, iskorištene u pozitivne svrhe. Iz svega toga se rodila nevjerovatna četvorka kao konačna ocjena! Nisam mogao vjerovati, očekivao sam puno kritike s profesoričine strane i neku slabu tricu, ako ne i gore od toga. Heh, bilo mi je drago. Počastio sam razred, koji je u međuvremenu pristigao na sat, Bajaderama (izmorno hrvatsko :-)) i jednom afričkom razglednicom, a ma chere professeur je dobila jednu lijepu hand-made čestitku s malom intimnom porukicom. Eto, igrao sam pošteno, nisam joj kupovao osjećaje prije nego li me ocjenila i napisala diplomu. Sada zna.
Na povratku doma sam pokupio svoju najdražu cimericu koja već dugo nije sa nama. Doma smo gledali odličan film Office space - preporučam svima koji ne vole svoj posao - a poslije smo vodili nikad lijepše razgovore do kasno u noć. Kako to već biva: romantika, blizina, toplina i - "mokrina"! Nakon završetka filma ja sam ostao naslonjen na radijator i razvezao priču. S vremenom mi je na leđima postajalo sve hladnije i hladnije. Eh, opet su rano ugasili grijanje, mislim se u sebi. Nakon 2 sata, oko 1 ujutro, slučajno spustim ruku na leđa da ih ugrijem, kad ono - mokro. Sasvim mokro, natopljeno. I leđa i trenerka i sve. Madre mia. Radijator je curio i iscurio sve lijepo u moja leđa, dok sam se ja zaljubljeno i pristojno smješkao cimerici... Tc tc tc... A usput su neprekidno zvonili telefoni iz Njemačke, to je zbilja nevjerovatno kako je ove godine teško i komplicirano dobiti Makedoncima/kama vizu. Sve što je moglo krenuti naopako je krenulo. Ali baš doslovno sve. Evo i jutros su se vratili smrznuti i isprašeni nazad iz ambasade - opet nešto ne valja... Tko zna, nek pomaže.
|
13.12.2004., ponedjeljak
Želi li netko kupiti ovakav auto?
Moj kum Rokica se u slobodno vrijeme bavi prodajom skupih automobila, čisto da si skrati vrijeme između gladovanja :-)) Kako bih ja i ostali članovi naše bande dokazali svoju odanost i ljubav prema njemu, mi smo mu lijepo danas, na njegov rođendan, sprejem ukakili auto kojeg priprema za prodaju. Čisto, eto, da ima dodatne troškove za skidanje boje i, ako Bog da da mu se izgrebu stakla za vrijeme skidanja boje, za nova vjetrobranska stakla i slično. A mislim da baš danas ili sutra namjerava otići registrirati auto. Postoji i mogućnost da on ovaj post pročita prije nego li vidi auto, jer još nije došao doma. Javim vam se iz bolnice ako me stavi u top. Inače, ideja je bila
|
Zagrepčanke, zagrepčani, otkriti ću vam jednu tajnu
Na slikama možete vidjeti što se u stvari dešava iznad vašeg grada. Kad sam ovo ugledao, srce mi je sjelo konačno na mjesto. 4 dana sam proveo šetajući po Zagrebu bez jakne, bivajući time prisiljen isprobavati sve moguće psihičke moći kako bih odagnao hladnoću iz kostiju. Nije puno pomoglo ni to što sam uživao kao beba srećući se sa svim dragim ljudima M, Ž i X spola (evo Roki, nisu samo cure...), (X je za Slovenke i kompjuteraše), beskonačno hihotanje sa plavušama i plavušima, pa čak ni posebno lijep i značajan susret s Keopsovom.
|
No to je bila samo temperatura. Srce je radilo sto na sat, glede i unatoč. Žena je... I think this is the beginning of a beautiful friendship. Iako su bogovi i božice s Olimpa dobrano upleli svoje prste u taj suret, opet. Kako inače objasniti da baš kada smo se trebali naći, ona mora voditi nekoga na hitnu pomoć s jedne strane, a s druge strane da se ipak za susreta vrijeme boravka nenadano produži za još neko vrijeme. I kako da se baš taj dan kada smo se uspjeli vidjeti, moj inače skoro ispravni mozak, nenajavljeno probudi u nekoj dalekoj galaksiji, nepovratno daleko od materijalnog plana planete Zemlje. Zato sam i bio mutav skoro čitavo vrijeme koje smo proveli zajedno. No, slušao sam ipak kako nam duše lijepo i jasno pjevaju svoju pjesmu, tako da me nije zamarala smotanost.
|
10.12.2004., petak
Peri - (ž)deri
Evo jednog posta po narudžbi, za skopsku ekipu "rublje peri - shantijevu paštetu žderi"; kao cilj opravdava sredstvo, ruka ruku pere i slično. A ja ne volim rokove, aber ič! Kao, samo pišem lijepe i ružne stvari, nema običnih postova... jao kume Rokice, kad te nađem u Skopju (u tvojoj sobi) pa kad te primim u šake, pa sjednem u auto, pa odvedem u DalMetFu na slatke palačinke... jao tebi, ni ne slutiš kakva te odmazda čeka. Osjetio sam ja već prije nekoliko dana kako mi kuckate po vratima i zapitkujete što se događa, što ima novo itd. No, što radi višejutarnje jurnjave kroz općinske i policijske urede Splita i Zagreba, evakuacije makedonskih plavuša iz dežele u Zagreb, dobre CineStarove ponude filmova u Zagrebu, nisam, eto, imao inspiraciju za opisivati svoje hrvatske dane. A i radi učenja za examination français isto tako. Možda, osim inspiracije skoro ljetnim vremenom u Splitu i bježanja od sunca preko dana, kao i neviđenog smrzavanja ova dva dana u Zagrebu jer sam, tukac, zaboravio ponijeti bilo kakvu jaknu iz Skopja - možda je vrijedno spomenuti kako su splitski mladići dodali flomasterom nastavak na plakat filma o Aleksandru Makedonskom, pa tako sada u dnu Pjace stoji: Aleksandar Veliki Peder. I onda "dosada": šetanje sa lijepim curama u oba grada, pa me rasplakala jedna I., prva posjeta NSB-u, izraelske veze, očekivanje burnog vikenda, opet francuski, malo kompjutera bez kojih neizmjerno uživam, pa mail-davljenje iz firme za koju trenutno ne radim sa pitanjima u vezi ovog i onog, a odgovor im je u susjednom uredu, pa razmjena DIVX-ova na relaciji Beograd - Skopje pa pa pa... Pa-paaa
|
06.12.2004., ponedjeljak
Spalatum
Nije dobro, nije dobro... Već sam punih 16 sati u Splitu i još mi se sviđa. Još nisam počeo kritizirati, buniti se, padati "u kompresiju", što bi rekao moj kolega Fejzullahu. Čak mi je i ugodno, iako je kiša. Ipak, svjestan sam da je ovo hod po minskom polju i dovoljna je jedna greška da slijedeći post bude protkan kukumavčenjem i prigovorima. Ključ je u obavezama, u zauzetosti konkretnim zadacima. E, ajde da vidimo koliko ću izdržati, držite mi fige. A stvarno je lijep grad...
Inače, letio sam iz Skopja za Zagreb sa kolegom iz Mongolije (!?!). U Zagrebu sam čekao 2 sata i sjeo u avion za Split. Pri ulasku u avion sam ugledao iste stjuardese, sjeo skoro na isto mjesto, slušao istog kapetana - nisam ni trebao izlaziti, mogao sam lijepo odspavati 2 sata u sjedalu. Avion za Split je kasnio u polasku pola sata, isti razlog kao i u rujnu, jer u roku od 10 minuta trebaju poletjeti 3 aviona, za Split, za Dubrovnik i za Zadar i Pulu, a samo su 3 policajca na jednom rentgenu, tako da prolazak kroz sigurnosnu provjeru traje čitavu vječnost. U gužvi sam primjetio djevojku koja jako liči na jednu moju srednjoškolsku veliku ljubav koju nisam vidio već 12 godina, a poslijednjih dana sam često mislio na nju, poslije dugo vremena. Protresla mi se duša pri pomisli da bi to mogla biti ona. Eto, penjala se u avion točno ispred mene, sasvim slučajno, pa sam je upitao kako se zove. Nije bila "ona moja", ali je vrlo lijepo reagirala. Zaboravio sam se predstaviti, mogao sam je pozvati na kavu, zasramio sam se. Malo. ;-)) Nema veze, ako treba, "ke bide". Lijepa je. Fijuuu
|
05.12.2004., nedjelja
Žikina dinastija
Za 2 sata će me pokupiti vozač da me odveze na aerodrom. Nisam se još počeo spremati, a kako stvari stoje i neću. Danima nisam stigao kupiti prašak i oprati rublje, tako da ću sestru večeras u Splitu iznenaditi sa ruksakom punim stvari za pranje... I što je najtragičnije, kada me netko pita: pa što ti toliko trčiš i obavljaš po gradu - ja ne znam što reći, nemam odgovor, nije mi jasno. Možda mi se u Splitu razbistri. Ok, s jedne strane smo svi zauzeti prisustvom na sajmu nevladinih organizacija, na kojem, btw, ima puuuno lijepih cura, ali to ne opravdava utrošeno vrijeme, zbrku, čak i sinoćnji overdose od stresa. A lijepo sam mogao ostati na "poslu" još mjesec dana. No hajde, dosta sa nebulozama na koje nemam odgovor. Jutros je moj kum Rokica, onako ujutro, "taze" ("svježe"), na prazan stomak, održao izvrsno predavanje , na tom istom NVO sajmu, na temu nepostojanja i nužnosti uvođenja ljubavno-erotske edukacije u obrazovni sustav u Makedoniji. Predavanje je bilo intrigantno, zanimljivo i razoružavajuće iskreno. Zanimljivo je bilo da je pred kraj predavanja u salu ušetao čitav razred djevojčica, prvi, drugi srednje, očito pogriješivši predavanje. No sjeli su, po percepciji od više nas, a i po njihovom ponašanju i reakcijama, koncentraciji na sadržaj itd., vidjelo se da ih tema jako dira, da su im upravo ta pitanja i nedoumice aktuelni u glavi. Nažalost, njihove 50-godišnje profesorice to nisu mogle izdržati, postalo im je jako neugodno pa su onda istjerale čitav razred vani s predavanja. Smiješno, to je samo otišlo direktno u prilog upravo onome o čemu se govorilo tamo. Šteta što nije bio nitko iz nadležnih institucija...
Inače, u kući imamo puno gostiju radi sajma, uglavnom iz Beograda; vrlo, vrlo zanimljive face, tako da ponekad iza zatvorenih vrata čovjek više nije siguran da li se nalazi doma ili na snimanju Žikine dinastije. Spavam malo, radimo puno. Hehe...
|
02.12.2004., četvrtak
Nerad, dan prvi
Izvještaj bi se mogao sažeti i ovako: ogrebana i natučena oba koljena, brdo smijeha, zaljubljen ko budala u profesoricu francuskoga. No, krenimo redom. Tarrrannng!!!!!!!! Probudio sam se sa slatkim osjećajem rasterećenosti. Čak i misao da sam slobodan mi je smetala pa sam se trudio ostati jednostavno - rasterećen. Jest da je bilo 7 i nešto ujutro, no to će se već korigirati s vremenom :-)) Malo tjelovježbe poslije dugo vremena, potom lijepa, mirna, duboka meditacija i - vrijeme je za obaviti 2 miljarde stvari prije odlaska u Split. Izašao sam zato u grad u 10 i vratio se doma u 5 popodne, to jest opet odradio puno radno vrijeme i to sa većim angažmanom nego li kada sam jednostavno zijevao od 8 do 4 na poslu. Krenuo sam u potragu za trapericama sa prijateljem i njegovom sestrom koja, budući da ima manekenske afinitete, dobro poznaje gradske dućane s robom. Nakon nekih sat vremena rastali smo se na kratko, kako bih isprintao neke dokumente u internet cafeu. Na izlasku iz cafea nisam ih našao odmah, već sam krenuo pokretnim stepenicama prema dole. Na pola puta oni su se pojavili od gore i počeli me dozivati. I hajde da napravim šalu malu, krenuh trčati uzbrdo tim pokretnim stepenicama i stigoh na sam vrh. Još me samo korak dijelio od tvrdog terena. Pošto sam već bio u razini s vrhom, krenuh desnom nogom napraviti taj poslijednji korak i to vodoravno, bez dizanja noge. Ali avaj, svih mi doboša Darkvuda - u jednoj sekundi već sam opet bio par centimetara pod vrhom, tako da je ta ista noga udarila u stepenicu i ja sam se složio na oba koljena u roku odmah. Srećom, koljena su pala na nepokretni dio, tako da ipak nisam otklizao kao mali medo, na koljenima bespomoćno klizeći niz pokretne stepenice. I ovo je bilo dovoljno da umremo svi zajedno od smijeha i da nas drži još iduća 2 sata. Iako se ta cura pokušavala praviti pristojna jer se skoro i ne poznajemo, stalno je grizla usne i pravila bu-bup kada bi me pogledala. Krem traperice su dobile dvije crne fleke na koljenima, ruke isto tako. Ostatak dana sam trčkarao u krugu od 500 metara, završavajući sve što treba. To je jedna od dobrih stvari u Skopju ako si pješak (pješohodac, op.a.) - većina stvari se nalazi oko glavnog gradskog trga. Doma sam počeo ponavljati francuski, no umor me savladao pa sam zaspao s knjigom. Ovog puta, za razliku od jučer kada sam morao upaliti svjetlo da se maknem iz manijakalnih snova, bilo je isto vrlo intenzivno ali i ugodno, odmarajuće. Nastavio sam s čitanjem i otišao na sat. Pošto sam u ponedjeljak prvi put propustio sat bez najave, učionicom se ponavljalo jedno te isto pitanje: gdje si bio u ponedjeljak? Nisam znao da se toliko brinu za mene!?! :-)) Nakon nastave, 15-minutna brza šetnja s tom krasoticom od profesorice. Naoko ništa posebno, priče o planovima za poslovnu budućnost, o afinitetima za jezike, strogo na mentalnoj razini, ništa privatno ili emotivno. No, od kad smo se rastali svatko svojim putem (to jest ja sam izmislio mjesto odlaska, postalo mi je malo neugodno jer smo već počeli izlaziti iz centra grada), kako je vrijeme prolazilo tako je raslo moje raspoloženje: otvarala mi se glava, bistrila, punila svježinom i inspiracijom, nakon sat vremena grudi su mi počele silno zračiti same od sebe, još pola sata kasnije sam se već totalno razniježio i počeo cmoljiti u sebi kako ne želim ići odavde, kako mi je dobro i kako volim sve oko sebe i čitav svijet. A lijepo sam se dogovorio sam sa sobom da nema vezivanja...
|
|
|
| < |
prosinac, 2004 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
| 6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
| 13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
| 20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
| 27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-))
"Bez bahornic i liečnika
Tu mi narav zdravlje goji
Izvarsniega ni'e bo lieka
Neg u miru kad duh stoji...
Samoćo u svem blažena si,
I blaženstvo ti sama si."
Jerolim Kavanjin
1640 - 1714
|
|
