Šetnjica
24.01.2005., ponedjeljak
Priče o Ulici, jedan
|
"Umro je deda Alija", kazaše mi prije neki dan moji banditi iz Ulice, ozbiljnih faca, ali gušeći se od smijeha u sebi. Deda Alija je u stvari zezancija na dida Iliju, jednog od mnoštva zanimljivih karaktera Ulice, kao i predvodnika jedne od triju generacija koje su dugo godina bile vrlo relevantni faktor u životu Ulice: starci, njihova odrasla djeca i mulci. Sama Ulica je smještena na samom uglu jednog od uglednijih splitskih kvartova, ali pošto je po duhu i još koječemu drugome odskakala od samoga kvarta, ona se uvijek spominjala odvojeno od kvarta u kvartovskim razgovorima. Dakle, "kvart i Ulica"... Ulica se sastojala od 3 nebodera i ostatka jedne polusrušene stare kuće, kućni brojevi su bili raspoređeni na slijedeći način: 2a, 2b, 13 i 13, to jest jedan od nebodera i stara kuća su imale isti broj, što je nebrojeno puta zadavalo glavobolje vozilima Hitne pomoći. Početak i kraj ulice, dakle, ostatak brojeva nije postojao, prema ljudima od struke – nikada. Sredinom devedesetih, u tijeku preimenovanja ulica, Grad Split se htio pobrinuti da ispravi tu smiješnu zabunu (ime ulice nije bilo problematično, ostala je kakva jest) i želio nam je pripojiti niz zgrada iz neposredne blizine, kako bi zajedno s nama tvorile cjelinu. Sve bi to bilo u redu i ispravno, da nismo čuli od samih stanara tih novih zgrada kako glasno razmišljaju: ma gdje ćeš s njima, pa to je luda ulica, njih svi znaju po otkačenom glasu. Navodno je čak pokrenuta peticija kako bi se spriječio ulazak u ime naše ulice. To nismo nikad provjerili, sada su dio nas, svima su nam brojevi promijenjeni i izgledamo kao prava normalna ulica, od 1 do neznamkoliko. Kako to valjda biva, svako želi biti poseban barem u nečemu u pubertetu, pa smo mi dijelom i radi toga pokrenuli sve naše zajedničke snage da se smijeh i bjesomučne maratonske zezancije razglase što dalje u svijetu. Dakle, dijelom radi hormona, a dijelom i radi bistrih mladih očiju koje su intuitivno nepogriješivo "njušile" da se iza maski sređenih obitelji više srednje klase uglavnom visoko obrazovanih roditelja i njegovane djece, naziru probljesci "ludila", ne baš čistih likova, međusobnih odnosa itd. Na kraju se ovo pokazalo točnim jer, budući smješteni ispred vojne luke Lora, bili smo primorani provesti veći dio početka rata u zajedničkom skloništu, gdje su skriveni dijelovi susjedovih karaktera izlazili na površinu. Smijeha nikada dosta, izvor je bio nepresušan. Najveća satisfakcija je bila što smo mi kao grupa još sredinom osamdesetih krali ključeve od podruma i istraživali njegove skrivene mračne labirinte, uredili si jednu sobicu u kojoj smo prezimljavali i, uz smijeh, muziku i karte, maštali o tome da "zamisli, počne rat i svi se ovi luđaci iz zgrade spuste ovdje kod nas u podrum, buahahaha..." Za par godina uistinu je tako i bilo – buahahaha... Policajci koji su nas čuvali se nisu mogli načuditi gdje su došli: zgrada je već izrešetana rafalima teških mitraljeza iz Lore, svira uzbuna za zračnu opasnost, a ljudi umjesto da uđu u podrum izlaze ispred zgrade, na brisani prostor i na puškomet JNA rezervistima, kako bi pogledom tražili avione... Policajci su ubrzano "zarađivali" sijede dlake na glavi, ne znajući kako nam dokazati da to NIJE zdravo. I, naravno, kako bi odsvirao kraj uzbune, svi bi se vratili izvana i otišli u – sklonište, kako bi prokomentirali najnovija događanja i popili kavu... Jedna od legendarnijih sličica je bila miješanje betona za popravak stepenica koje su vodile u podrum pod reflektorima ispred vojarne, dok je čitava Hrvatska bila u mraku i pod zračnom opasnošću. Jer – bili smo lijeni prekidati posao sada, kad smo se jedva nagovorili da počnemo. Policajci su žvakali svoje kape od muke... Dalje, prilikom jednog žešćeg puškaranja u neposrednoj blizini, jedan je dobro poznat lik srednjih godina, Jere JelTako, pripit krenuo van iz skloništa. Njegova je žena trčala za njim i očajno vikala: Di ćeš, jesi lud?, na što je on hrabro odgovorio: Vidiš li da iđu naši s tenkoviman! pokazujući u smjeru slučajno parkiranog građevinskog kamiona koji je bio okrenut u smjeru Lore. Unutar skloništa je također bilo živo i veselo, počevši od predsjednika Kućnog savjeta koji je, kao bivše Dijete cvijeća, predložio svojim usporenim i pretjerano blagim glasićem da djeca "opituraju hodnike ulaza do u visini ramena sa crtežima cvijeća kako bi nam bilo ljepše"; preko plašenja staraca koji su zamotani u deke slušali radio na način da bi se mi obukli u JNA šinjele i partizanske kape i iskakali pred njih u polutami sa noževima, pjevajući četničke pjesme. Napravila bi se strka i vika, mi bi odmah isčeznuli u neki neosvijetljeni dio podruma, brzo skinuli to sa sebe i dotrčali pitati baku je li sve u redu... U prvim danima rata u podrumu, naređeno je čišćenje svog odloženog materijala iz podruma, kako bi bilo mjesta za sve ljude da se sklone. Uigranom akcijom, zajebancijom i spletom (ne)sretnih okolnosti, u smeću je završio i novi, neotpakirani stroj za pranje rublja!!! Vlasnik je bio užasno bijesan na sve nas, no nije smio ništa reći jer jednostavno nije odnio vrijedne stvari iz podruma do zadanog roka. A bio je tu, u pitanju je samo bila njegova arogancija. I tako, uz realne događaje, naša je specijalnost bila i ostala pretjerivanje, tako da su se priče uvećavale na N-tu potenciju i tako ostajale memorirane u glavama ljudi iz udaljenih kvartova od kojih su neki čak dolazili provoditi čitavo ljeto s nama, od jutra do večeri, svakog dana, puna 3 mjeseca ljetnih praznika. Izgleda da smo bili zanimljivi. A suivre... |
- 16:16 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
19.01.2005., srijeda
Ctrl Alt Del
|
Eh, to mrzim kad ne pišem dugo pa onda sve ispozaboravljam to sam htio pisati, to sam sve doživio, što sam trebao doživjeti :-))) Možda je razlog tome što sam se zaljubio u Exyz i što je ovaj put to pustilo dublje korjene u meni i konačno potaklo ozbiljnije misli u vezi sa ljubavnim odnosima. I odgovornošću. I slušanju usporedbi s leptirom koji samo skače s cvijeta na cvijet, napije se njegovog nektara i krene dalje. E pa dragi gledaoci: Leptir sletio, prijem! I zaljubljen je u taj cvijet i jako uživa u njemu, divi mu se, obožava ga, želi ga svim srcem, trudi se oko njega da bude još ljepši, mirisniji i rascvjetaniji, obasipa ga pažnjom i ljubavlju, šalje mu snagu, energiju i podršku, daje mu ono najlijepše iz sebe. I onda mu to malo makne fokus iz pisanja dnevnika i pamćenja svih finti, pa pomiješano sa još uvijek trajućim kašljanjem, malo se zaboravi i malo se manje ljepote doživi. Ali nema veze, krenimo sa Amsterdamom, još tamo početkom mjeseca, na dan kada se održavao koncert za Aziju ispred njihove gradske vijećnice ili parlamenta, nemam pojma više. Bio je lijep sunčan dan i nakon izlaska iz vlaka sjeo sam odmah u brod i napravio jednosatni turistički obilazak kako bih mogao sakupiti dovoljno materijala za šetnju. Naravno, u brodu sam sjedio na strani suprotnoj od svih atrakcija koje su nam pokazivali, a pošto je prebacivanje s jedne na drugu stranu broda bilo dosta komplicirano, uzdao sam se u Murphyjev zakon i pretpostavku da bi se u slučaju mojeg prebacivanja sve počelo dešavati na onoj strani od koje sam pobjegao. Da ne dužim, ipak su sve znamenitosti ostale na suprotnoj strani, što je na kraju ispalo super jer sam imao itekako razloga da prošetam i opet vidim sve izbliza. Jedino što je bilo smiješno i ubilo me u pojam je to da sam na kraju vožnje, prilikom izlaska iz broda ustanovio da je krma bila otvorena i prazna i da sam slobodno mogao od tamo uživati u obje strane kanala. Krenuo sam u šetnjicu gradom, oboružan kartom i Jogininim uputama o tome što treba posjetiti i gdje treba ići. Ubrzo mi je pukao film od tog "moram" što sam si stvorio u glavi, tako da sam jednostavno zatvorio kartu, gurnuo je u džep i prepustio se ulicama Amsterdama. Šetnjica me dovela na sva očekivana i neočekivana mjesta, doživio sam divnu slobodu neopterećenog kretanja i istinsko i duboko uživanje u spontanom upoznavanju novih ulica i skrivenih predjela. Kada mi se tako duša napunila, otišao sam napokon u dugo željeni muzej voštanih figura Madame Tussaud i dobro se zabavio. Nažalost sam bio sam pa nisam mogao napraviti dobre fotografije sa uistinu izvanredno napravljenim figurama poznatih i slavnih osoba. Nešto je ispalo poludobro, staviti ću jednom na blog. Nakon toga sam otišao, prateći kartu, u četvrt crvenih svjetiljki i - nisam je našao?!?! Pala je noć i postalo je hladnjikavo pa sam odlučio krenuti natrag u hašku ćeliju, no na pola puta (mosta) sam se okrenuo za 180 stupnjeva i rekao sebi: Shaq, ne se zanesuvaj, okreni se i idi u Red Light district. Otišao sam i nisam zažalio. Bilo je zanimljivo doživjeti svijet prostitutki na taj način. Uglavnom azijatke i crnkinje, malo deblje. No, bilo je i par nevjerovatnih iznenađenja u tim izlozima, tako da bih produžio hodati duboko zamišljen. Nešto me je dirnulo... ali to nije za blog. U okolici Red light districta, već polako hvatajući kurs ka željezničkoj stanici, naišao sam na nekoliko vrlo ugodno i atraktivno uređenih lounge barova, koje bih posjetio da se nije pušilo sve u šesnaest u njima. I cigarete i trava... Idućeg dana sam se vratio u Koln i nakratko svratio kod svojih prijatelja koji su, slučajno ili ne, ali svakako začuđujuće, usred bijela radnog dana svi bili u kući. A Njemačka! A svi zaposleni!?! Kako sam imao nešto vremena, otišli smo zajedno u Starbucks na tekuće slatke delicije. Pokupio sam ruksak i pravac aerodrom. Na check-in šalteru imam što čuti: nema me na listi putnika, iako mi je karta uredno kupljena preko interneta. Odem se žaliti, kad ono ispada da mi je moj dragi @ndrej of the Kupus kupio kartu za taj let ali - sutra!!!!!!! A ja moram stići te večeri na jug Njemačke. Hm, ajde onda brzo na željezničku stanicu i u ICE, vlakom prema jugu. Stigao sam kasno navečer, baš u trenutku kada se jedna meni vrlo bliska i draga osoba ukrcavala na taj isti vlak na mojoj izlaznoj stanici jer je bila u posjeti kod istih prijatelja. Čudom, vlak nije htio voziti dalje, tako da sam mogao uživati u druženju s njom još nekih 40-ak minuta. Iskreno, uživanje nije baš primjeren izraz jer sam bio totalno pod stresom jer sam se morao tek početi pakirati za put na Tenerife + izmrcvaren od cjelodnevnog putovanja. No pošto smo prije tjedan dana uistinu proveli predivno popodne u Zurichu, ona je imala dovoljno ljubavi, razumijevanja i humora za moju paniku i stres. Rano ujutro idućeg dana smo krenuli autom ka Stuttgartu, kako bi ga ostavili kod prijatelja i kako bi nas prijatelj odveo na aerodrom. Nakon početnih peripetija sa par kapi goriva u spremniku i zatvorenih najbližih pumpi u okolici, konačno smo našli jednu otvorenu i krenuli sa zakašnjenjem. Srećom, stigli smo na vrijeme, checkirali stvari, prošli rentgene i ukrcali se u avion, destinacija: Kanarski otoci. U avionu svi Nijemci i nas četvoro Balkanaca, kao da smo slučajno upali unutra. Put se odužio, 4 i pol sata nije malo, a pogotovo što nakon početne uzbuđenosti prelijetanja suncem obasjanih Basela, Ženeve i Alpi, tlo je postalo slabo vidljivo i monotno. Nad Atlantikom su bili uglavnom oblaci, a kad je bilo barem malo vidljivo, ja sam, gledajući ka zapadu zezao ostale kako vidim Sjevernu Ameriku. Sletanje je bilo malo turbulentno i malo stresno za jednoga člana naše ekipe koji nije letio od najranijeg djetinjstva pa mu ovako dug i turbulentan let nije baš trebao biti početni "come back" u svijet letenja. Mene, naravno, nije smetalo ni malo - moram se praviti važan sada, lalalala... Iza li smo iz aerodromske zgrade oboružani džemperima i jaknama, promrzli do kostiju igrajući nogomet na minus temperaturama prijašnjih dana. Tamo su nas dočekali relaksirani i veseli Tenerifćani u kratkim rukavima, veselo cvrkučući imena agencija koje zastupaju, dočekujući goste iz promrzle Europe - uglavnom Britance, Nijemce i Skandinavce. Naš se agent nije pojavio zahvaljujući maloj internoj zbrci, pa smo taksijem otišli do hotela. Nakon smještanja u apartmanu, društvo je otišlo u osvajanje grada, a ja sam "odmarao". Huh, trebalo nam je vremena, kao i tijekom idućeg dana, da opustimo ruke iz prekriženo-pa-ispod-pazuha stava i da se počnemo privikavati da je uistinu toplo i ugodno, to jest "blagoprijatno", kako bi to rekao Gotama. Iduća tri dana smo proveli u dnevnoj rutini kupanja na pješčanoj plaži, surfanju tijelom na velikim valovima ugodno zagrijanog mora, kontaktima na plaži, promatranju turizma u jednom sasvim novom obliku, a prije svega beskrajnom uživanju u izuzetno ugodnoj klimi, blagom suncu i dugim šetnjama besprijekorno uređenim šetnicama uz more. Ovi na i HR "Raj na zemlji" imaju uistinu puno toga naučiti od Tenerifćana u vezi turizma. Stijene, more i sunce nisu dovoljni, to jest miljama su daleko od onoga to se može još napraviti da svatko s lakoćom poželi doći ponovo. Savršena čistoća, brižno održavane zelene površine s biranim raslinjem, izbor nijansi i tonova boja kojima su bojani hoteli itd itd - sve je podređeno održavanju i pravljenju ugodne i opuštajuće atmosfere koja je prijeko potrebna svakom stresom uništenom zapadnjaku iz bilo koje Europske metropole. Zato i mnogi tamo imaju godinama unaprijed zakupljene apartmane... Uglavnom smo spavali slatko i dugo, a mene je najviše oduševljavao pogled na pučinu kada bih ujutro otvorio oči nakon sna. Prostranstvo i modre boje mora i neba su mi se nekako duboko uvukli pod kožu, u meso i kosti i još me drže. Peti dan smo iznajmili rent-a-car za smiješno male novce, a budući da na Kanarskim otocima vlada poseban (bes)carinski režim, tako je i gorivo nekih 40% jeftinije nego li bilo gdje u Europi. U dan i pol smo uspjeli prokrstariti gotovo čitav otok i vidjeti većinu njegovih fascinantnih prirodnih znamenitosti, od više stotina metara visokih stijena Los Gigantes (samo ime je dovoljno za detaljni opis) koje se okomito zabijaju u nemirno more, preko guste zimzelene šume kao usred Like na samo sat vremena od plaže, zatim mjesečevog krajolika napravljenog ohlađenom lavom u podnožju ugaslog(hmmm?) vulkana posutog snijegom, koji je ujedno i Španjolski najveći vrh, Mount Teide i fotografiranja impresivnih ostataka poslijednje velike erupcije, preko samog penjanja na Teide sa žičarom koja putuje "brže od svjetla" pa putnici u kabini vrište, a na izlasku na vrhu bole uši od nagle promjene tlaka. No, sve vrijedi izdržati radi pogleda koji seže do svih otoka Kanarskog otočja, upozoravajućeg mirisa sumpora, nevjerovatnih oblika kamenja i okolice vrha, kao i gledanja kao na dlanu čitavog otoka Tenerife. Na silasku, opet žičara daje osjećaje slobodnog pada nakon prolaska preko stupova, vriskajući se polako vraćamo u istinski svijet. Produžavamo autom ka Santa Cruzu, glavnom gradu Tenerifa i putem ka njemu doživljavamo nebrojene poglede od kojih zastaje dah, na prosječnoj visini od 2000 metara iznad mora, samo nekoliko kilometara pored mora. Spuštajući se ka gradu, prolazimo kroz gustu šumu mediteranskog tipa, kroz koju sam put doživio kao beskonačno veliki Marjan, što znači i beskonačno dugo uživanje kroz vožnju tom šumom. Santa Cruz je pravi, veliki moderni grad sa svime što jedan takav grad sadrži, uključujući nažalost i rafineriju nafte... Prošavši kroz grad dokopali smo se slavne plaže San Andrea, poznate po tome što je napravljena nasipanjem ogromne količine finog saharskog pijeska dovezenog iz Afrike. Put umara pa sam s guštom odspavao pola sata ili više na tom mekanom i nevjerovatno finom pijesku, evocirajući lijepe uspomene sa tog istog užarenog pijeska iz srca Afrike prošlog ljeta. Nakon sunca i malo kupanja, krenuli smo u osvajanje poslijednjeg dijela otoka, brdovitog predjela Los Mercedes. Uspinjući se uskim i strmim serpentinama, uskoro smo se našli u okruženju koje nalikuje na vlažne šume tropskog dijela Južne i Srednje Amerike. Nismo se mogli načuditi kako je moguće da toliko puno različitih klimatskih područja postoji na samo jednom jedinom otoku, dužine nekih stotinjak kilometara... Umorni i puni dojmova vratili smo se u Las Americas, našu "bazu". Sutradan smo posjetili na u plažu još jednom i krenuli taksijem ka aerodromu. Taksist je bio istočni Njemac Eike koji se ovdje preselio daleke 1974 jer se zaljubio u jednu domaću Španjolku, svidjelo mu se tu, oženio se njome i do dan danas je tu. Nije ni on baš lud, zar ne... Na aerodromu zona sumraka: našeg leta nema na listi, ne postoji. Hm, od jednog do drugog do trećeg šaltera, konačno smo skužili da je let premješten za dva sata kasnije, pod sasvim drugim brojem, ali smo srećom na listi putnika. Eh, da smo znali, mogli smo ostati još na plaži i stvarno se nauživati sunca i mora. Izašli smo izvan aerodromske zgrade i polako nas je počela obuzimati ljepota neba obasjanog poslijepodnevnim suncem, dok smo gledali kako svake minute sleće ili uzleće po jedna čelična grdosija, donoseći i vraćajući nove ture ljudi željnih sunca i mora. Konačno, sa 3 sata zakašnjenja smo poletjeli prekrcanim avionom ka Stuttgartu. Posada je bila izvanredno dobro raspoložena, tome su bitno prodonijeli jedan stjuard, njemački Turčin, i izgleda u njega radosno zaljubljena kolegica stjuardesa, koji su svoje raspoloženje i smijeh širili po cijelom avionu tijekom leta, počevši od smijehom i prekidima ispunjene dobrodošlice u avion prije polijetanja pa onda dalje za vrijeme posluživanja hrane i pića, sve do zezanja nas Balkanaca: is one čaj enough for you? Sletjeli smo oko pono$i u Stuttgart, bilo je negdje - (ovo je oznaka za minus, a ne za crticu) 8 stupnjeva. Pošto je svaki komentar na ovo suvišan, 30 stupnjeva razlike između polijetanja i slijetanja, uskoro smo se vozili u prijateljevom autu k njegovoj kući gdje nas je tek čekao napor: petoro ljudi sa previše prtljage, doslovno do vrata, oko 1.30 krenuli su kroz smrznutu Njemačku. Destinacija: Skopje, negdje 1700 km južnije. Prije tunela Karavanki, negdje u Austriji, napravili smo 45-minutnu "schlafen pauzu" i krenuli dalje. Inače, pauza je već bila planirana iza Munchena, ali čekaj još Munchen, čekaj još Salzburg, čekaj još gorivo, čekaj još tunel i eto nas kod Villacha. Na ulazu u Sloveniju carinik se očito dosađivao pa nam je postavio set nevjerovatnih pitanja a la: Petero vas je autu? Da li ste zajedno bili u ambasadi po vizu? itd. No srećom, pregršt naših genijalnih dosjetki (čekajte da se prebrojimo; ne znam, ja sam stajao prvi u redu, ne znam za njih itd.) smo, hvala bogu, zadržali s unutrašnje strane naših zubiju kako ne bi proveli nedjeljno jutro u Alpama, "prosam lepo, parkirajte tu desno"... Putem kroz Sloveniju, inspirirani od nekog slovenskog radija kojeg smo slušali uz jutarnje zubato sunce, izgovorili smo sve poznate i nepoznate zezancije na slovenskom u maniri Top liste nadrealista i fino se zabavljali. Oko podne smo bili u Zagrebu, gdje je auto olakšan za moju veliku malenkost i beskonačan prtljag. Nakon sat i pol odmora, družina je krenula dalje i sretno stigla na odredište tijekom večeri. Jako sam sretan što sam u Zagrebu, što ću konačno provesti puno više od sedam dana u njemu, konačno pogledati sve kazališne predstave koje godinama čekam, biti s prijateljima puno duže nego li uobičajeno, u strci, u prolazu. Jutros sam sletio u Split, ostajem nekoliko dana, ali se uskoro vraćam u Zagreb. A onda se nadam da će biti i slika uz sve ovo napisano. |
- 16:17 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
12.01.2005., srijeda
Hola!
|
Draga djeco, oprostite sto me nema vec danima. Ne, nismo se utopili u Atlantiku, iako se svakodnevno kupamo u njemu i surfamo njegovim valovima na suncanim i toplim Kanarskim otocima. Razlog zasto ne pisem je uistinu puno putovanja vlakom, cestom i zrakom (14 000 km u 3 tjedna!) i neka cudna bolest koja i nije bolest, ali svakodnevno kasljem tako jako da ponekad izgubim svijest na trenutak ili dva. Internet nije bas dostupan, a i daleko je van svih pjesackih ruta. Kada se vratim u Europu obecavam da cu naci nacin smanjiti slike na prihvatljvu razinu i da cu neumorno pisati. Sad jednostavno nije vrijeme za to. Kolegice i kolege blogeri, stici cu nekako i do vas i vasih umotvorina. Da, i stvarno sam dan poslije zadnjeg posta proveo citav dan u Amsterdamu. Bilo je uistinu lijepo. Eto, odoh se mazati jogurtom po ledjima od prejakog sunca i zajebavati se sa spanjolskim koji je van svake gramatike (vrlo jako sunce - el sol muchos jakos itd. itd...). A drustvo je uistinu burleska sama po sebi: kum Rokica i dvije lude zenske, ludje da ne mogu biti. Sutra iznajmljujemo auto i tri dana cemo jurcati po Tenerifima koje su prepune raznih zanimljivosti, od vulkanskog krajolika pa do svih mogucih komercijalnih zezancija. Njih necemo posjetiti jer ipak dolazimo iz siromasnog dijela svijeta i nemamo love. Inace, budzet za hranu nam je oko 50 centi po danu po glavi. Osim meni :-)) I super nam ide. Debljamo se. |
- 22:25 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
05.01.2005., srijeda
O konjima
|
Konji spavaju stojeći. Tako i ja, evo već treću noć za redom spavam uspravljenih leđa, naslonjen na zid i orgnut pokrivačem, dok na nogama imam debele trenerke i čarape. To je jedini položaj u kojem ne kašljem neprekidno i ne borim se za zrak. U stvari i kada grlim neku dragu curu, kao jučer ujutro u Zurichu – onda isto ne kašljem... I stvarno odspavam par sati u komadu u takvom uspravljenom položaju! Počelo je prije nekih 6 – 7 dana tijekom zimske škole Komaje, koja je ove godine više ličila na summit zemalja članica Arapske Lige nego li na bilo što drugo, budući je dosta ljudi došlo s prehladom ili je pokupilo na samoj školi pa su nosili razne marame preko nosa i ustiju kako svojim kašljanjem ne bi zarazili ostale tijekom zajedničkih predavanja. A njih je bilo uistinu puno sa temama od čije se ozbiljnosti čovjeku smrznu kosti. Pa čak i meni, vječnom hihotiću i onome do čijih je kostiju generalno teško probiti :-)) Dakle, nisam se uspio obraniti od sveprisutne prehlade i polako sam je osjećao kako mi ulazi pod kožu, ali me još nije toliko smetala. To jest, bila je pritajena do kraja nogometnog turnira, na kojem su 3 od 4 tima imala slijedeće nazive: Playful ponys, Red horses i Ordinary horses. Ne znam što su im toliko konji zapeli u glavu ove godine, no bilo je jako zanimljivo i sa puno neočekivanih prevrata. Tako je bilo i na samoj dodjeli pehara i medalja, gdje je tim koji je bio zadnji, dakle nije uzeo pehar i bio je najslabiji, uspio uzesti 3 od 5 medalja koje se dodjeljuju u sklopu natjecanja, i to za naj - Fair play igrača, za najveće iznenađenje turnira i za najboljeg golmana turnira. Taj najbolji golman sam bio ja, iako sam popio najviše golova, što također doprinosi sveopćem cirkusu opisanom ranije. No ipak mislim da je zasluženo, ovo mi je bio turnir života, sve što je moje tijelo i um moglo napraviti na terenu, to je i bilo napravljeno – iako se prve dvije utakmice nisam uopće mogao sabrati na igru i probuditi. A kapiten tima koji je osvojio prvo mjesto se zove Atman, ili u prevodu s tursko-engleskog: čovjek-konj! Toliko o konjima. U prošlom postu sam napisao da nas je 80-ak, no ispalo je da nas je bilo točno 110 u kući i to je novi rekord i dokaz da stvari nisu nemoguće. Šta se tiče predavanja i gostiju, uz svakodnevno posvećivanje grupne meditacije žrtvama u Jugoistočnoj Aziji, učitelj nam je „obećao“ da će nam biti jaaako „veselo“ na nutarnjem i vanjskom planu u godinama koje slijede, a ja bih dodao da će pričati oni koji prežive. Od gostiju smo imali opet učiteljicu plesova Univerzalnog Mira i iako sam samo kratko mogao prisustvovati njenoj radionici, toliko me digla atmosfera da sam se vratio prati suđe napunjen pozitivnom energijom kao atomska bomba. Onda smo imali jednodnevni workshop i performance klasičnog indijskog plesa Kathaka čiji su pokreti, koreografija i zahtjevnost toliko fascinantni da mi se čini kako samo vrhunski trenirani plesači i plesačice mogu (iz)držati njegov tempo. Nama je bilo lijepo i zabavno upoznati se s osnovnim tehnikama tog plesa, a ja sam u jednom trenutku toliko otkačio od smijeha jer sam dobio silnu inspiraciju za skeč koji bi uključivao i ovaj ples pa sam morao kroz histerični smijeh napustiti dvoranu i ohladiti se negdje vani. U danima nakon, vizija je postala sve jasnija i detaljnija i zajedno s mojim stage – partnerom Debelim Ramom smo je razradili do u tančine. No, nažalost, timing nam nije dozvolio da izađemo na scenu niti sa našim standardnim BBC Sport Reportom, kojim pratimo iz dana u dan sve naše nogometne i vaterpolo turnire već godinama. Nadam se da će se moje slobodno vrijeme idućih nekoliko godina poklopiti sa ovakvim velikim okupljanjima i da će tema ostati još uvijek zanimljiva publici. Ovaj post pišem iz svoje ćelije u Den Haagu, gdje u stvari živim, ali pošto sam se dobrovoljno predao u ruke pravdi i sposoban sam, onda me oni pošalju da im završim neke dirty jobs u svjetskim zabitima, a ja onda kao vama pišem o nečem sasvim trećem i uvjeravam vas kako sam dobar dečko. Ha, zamislite da je ovo istina... Ili nije? Evo, Jogini može reći koju... ako želi. Danas popodne sam bio u Madurodamu, poznatoj atrakciji u kojoj se nalaye vjerne replike dijelova Nizozemske, umanjene za 25 puta. Tako su izloženi aerodrom Schiphol, luka Rotterdam, željeznička stanica Eindhoven itd. itd. sa nebrojeno detalja, pokretnim vlakovima, brodovima, kamionima i autima, mostovima koji se dižu kako bi prošao brod, žičarama, mnoštvom minijaturnih figura i građevina iz najrazličitijih razdoblja Nizozemske. Vrlo je zanimljivo, par sati prođe u trenu, čovjek se lako zaigra i zaboravi. Predvečer se sve osvijetli sa nekih 50 000 svijetiljki i izgleda još čarobnije (da Rokice, čarobnije :-)). Moja je baterija u aparatu crkla baš u predvečerje, a rezervnu nisam mogao naći jutros pri izlasku iz stana... Kad sam već „sve vidio“ u malome, čvrsto sam odlučio da sutra neću ići u razgledavanje Amsterdama jer sam još bolestan. I naravno, čim sam ja to jako čvrsto odlučio, vjerovatno će sutrašnji post biti pisan iz Amsterdama, hahahaha... Još samo za kraj – Jogini me ovdje tetoši sa izvrsnom indonezijskom hranom koju sama vrhunski sprema, danas me vodila na ručak u odličan kineski restoran gdje sam jeo nemam pojma šta ali mi se sve jako svidjelo. I polako sam primjetio da u poslijednjih nekoliko mjeseci, kada god se nalazim u novim ili dalekim zemljama, uvijek završim u nekom dalekoistočnom restoranu. Nije ni tako loš ovaj zatvor. Namaste! |
- 20:16 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||