Eh, to mrzim kad ne pišem dugo pa onda sve ispozaboravljam to sam htio pisati, to sam sve
doživio, što sam trebao doživjeti :-))) Možda je razlog tome što sam se zaljubio u Exyz i što je ovaj put to pustilo dublje korjene u meni i konačno potaklo ozbiljnije misli u vezi sa ljubavnim odnosima. I odgovornošću. I slušanju usporedbi s leptirom koji samo skače s cvijeta na cvijet, napije se njegovog nektara i krene dalje. E pa dragi gledaoci: Leptir sletio, prijem! I zaljubljen je u taj cvijet i jako uživa u njemu, divi mu se, obožava ga, želi ga svim srcem, trudi se oko njega da bude još ljepši, mirisniji i rascvjetaniji, obasipa ga pažnjom i ljubavlju, šalje mu snagu, energiju i podršku, daje mu ono najlijepše iz sebe. I onda mu to malo makne fokus iz pisanja dnevnika i pamćenja svih finti, pa pomiješano sa još uvijek trajućim kašljanjem, malo se zaboravi i malo se manje ljepote doživi.
Ali nema veze, krenimo sa Amsterdamom, još tamo početkom mjeseca, na dan kada se održavao koncert za Aziju ispred njihove gradske vijećnice ili parlamenta, nemam pojma više. Bio je lijep sunčan dan i nakon izlaska iz vlaka sjeo sam odmah u brod i napravio jednosatni turistički obilazak kako bih mogao sakupiti dovoljno materijala za šetnju. Naravno, u brodu sam sjedio na strani suprotnoj od svih atrakcija koje su nam pokazivali, a pošto je prebacivanje s jedne na drugu stranu broda bilo dosta komplicirano, uzdao sam se u Murphyjev zakon i pretpostavku da bi se u slučaju mojeg prebacivanja sve počelo dešavati na onoj strani od koje sam pobjegao. Da ne dužim, ipak su sve znamenitosti ostale na suprotnoj strani, što je na kraju ispalo super jer sam imao itekako razloga da prošetam i opet vidim sve izbliza. Jedino što je bilo smiješno i ubilo me u pojam je to da sam na kraju vožnje, prilikom izlaska iz broda ustanovio da je krma bila otvorena i prazna i da sam slobodno mogao od tamo uživati u obje strane kanala. Krenuo sam u šetnjicu gradom, oboružan kartom i Jogininim uputama o tome što treba posjetiti i gdje treba ići. Ubrzo mi je pukao film od tog "moram" što sam si stvorio u glavi, tako da sam jednostavno zatvorio kartu, gurnuo je u džep i prepustio se ulicama Amsterdama. Šetnjica me dovela na sva očekivana i neočekivana mjesta, doživio sam divnu slobodu neopterećenog kretanja i istinsko i duboko uživanje u spontanom upoznavanju novih ulica i skrivenih predjela. Kada mi se tako duša napunila, otišao sam napokon u dugo željeni muzej voštanih figura Madame Tussaud i dobro se zabavio. Nažalost sam bio sam pa nisam mogao napraviti dobre fotografije sa uistinu izvanredno napravljenim figurama poznatih i slavnih osoba. Nešto je ispalo poludobro, staviti ću jednom na blog. Nakon toga sam otišao, prateći kartu, u četvrt crvenih svjetiljki i - nisam je našao?!?! Pala je noć i postalo je hladnjikavo pa sam odlučio krenuti natrag u hašku ćeliju, no na pola puta (mosta) sam se okrenuo za 180 stupnjeva i rekao sebi: Shaq, ne se zanesuvaj, okreni se i idi u Red Light district. Otišao sam i nisam zažalio. Bilo je zanimljivo doživjeti svijet prostitutki na taj način. Uglavnom azijatke i crnkinje, malo deblje. No, bilo je i par nevjerovatnih iznenađenja u tim izlozima, tako da bih produžio hodati duboko zamišljen. Nešto me je dirnulo... ali to nije za blog. U okolici Red light districta, već polako hvatajući kurs ka željezničkoj stanici, naišao sam na nekoliko vrlo ugodno i atraktivno uređenih lounge barova, koje bih posjetio da se nije pušilo sve u šesnaest u njima. I cigarete i trava...
Idućeg dana sam se vratio u Koln i nakratko svratio kod svojih prijatelja koji su, slučajno ili ne, ali svakako začuđujuće, usred bijela radnog dana svi bili u kući. A Njemačka! A svi zaposleni!?! Kako sam imao nešto vremena, otišli smo zajedno u Starbucks na tekuće slatke delicije. Pokupio sam ruksak i pravac aerodrom. Na check-in šalteru imam što čuti: nema me na listi putnika, iako mi je karta uredno kupljena preko interneta. Odem se žaliti, kad ono ispada da mi je moj dragi @ndrej of the Kupus kupio kartu za taj let ali - sutra!!!!!!! A ja moram stići te večeri na jug Njemačke. Hm, ajde onda brzo na željezničku stanicu i u ICE, vlakom prema jugu. Stigao sam kasno navečer, baš u trenutku kada se jedna meni vrlo bliska i draga osoba ukrcavala na taj isti vlak na mojoj izlaznoj stanici jer je bila u posjeti kod istih prijatelja. Čudom, vlak nije htio voziti dalje, tako da sam mogao uživati u druženju s njom još nekih 40-ak minuta. Iskreno, uživanje nije baš primjeren izraz jer sam bio totalno pod stresom jer sam se morao tek početi pakirati za put na Tenerife + izmrcvaren od cjelodnevnog putovanja. No pošto smo prije tjedan dana uistinu proveli predivno popodne u Zurichu, ona je imala dovoljno ljubavi, razumijevanja i humora za moju paniku i stres.
Rano ujutro idućeg dana smo krenuli autom ka Stuttgartu, kako bi ga ostavili kod prijatelja i kako bi nas prijatelj odveo na aerodrom. Nakon početnih peripetija sa par kapi goriva u spremniku i zatvorenih najbližih pumpi u okolici, konačno smo našli jednu otvorenu i krenuli sa zakašnjenjem. Srećom, stigli smo na vrijeme, checkirali stvari, prošli rentgene i ukrcali se u avion, destinacija: Kanarski otoci. U avionu svi Nijemci i nas četvoro Balkanaca, kao da smo slučajno upali unutra. Put se odužio, 4 i pol sata nije malo, a pogotovo što nakon početne uzbuđenosti prelijetanja suncem obasjanih Basela, Ženeve i Alpi, tlo je postalo slabo vidljivo i monotno. Nad Atlantikom su bili uglavnom oblaci, a kad je bilo barem malo vidljivo, ja sam, gledajući ka zapadu zezao ostale kako vidim Sjevernu Ameriku. Sletanje je bilo malo turbulentno i malo stresno za jednoga člana naše ekipe koji nije letio od najranijeg djetinjstva pa mu ovako dug i turbulentan let nije baš trebao biti početni "come back" u svijet letenja. Mene, naravno, nije smetalo ni malo - moram se praviti važan sada, lalalala...
Iza li smo iz aerodromske zgrade oboružani džemperima i jaknama, promrzli do kostiju igrajući nogomet na minus temperaturama prijašnjih dana. Tamo su nas dočekali relaksirani i veseli Tenerifćani u kratkim rukavima, veselo cvrkučući imena agencija koje zastupaju, dočekujući goste iz promrzle Europe - uglavnom Britance, Nijemce i Skandinavce. Naš se agent nije pojavio zahvaljujući maloj internoj zbrci, pa smo taksijem otišli do hotela. Nakon smještanja u apartmanu, društvo je otišlo u osvajanje grada, a ja sam "odmarao". Huh, trebalo nam je vremena, kao i tijekom idućeg dana, da opustimo ruke iz prekriženo-pa-ispod-pazuha stava i da se počnemo privikavati da je uistinu toplo i ugodno, to jest "blagoprijatno", kako bi to rekao Gotama. Iduća tri dana smo proveli u dnevnoj rutini kupanja na pješčanoj plaži, surfanju tijelom na velikim valovima ugodno zagrijanog mora, kontaktima na plaži, promatranju turizma u jednom sasvim novom obliku, a prije svega beskrajnom uživanju u izuzetno ugodnoj klimi, blagom suncu i dugim šetnjama besprijekorno uređenim šetnicama uz more. Ovi na i HR "Raj na zemlji" imaju uistinu puno toga naučiti od Tenerifćana u vezi turizma. Stijene, more i sunce nisu dovoljni, to jest miljama su daleko od onoga to se može još napraviti da svatko s lakoćom poželi doći ponovo. Savršena čistoća, brižno održavane zelene površine s biranim raslinjem, izbor nijansi i tonova boja kojima su bojani hoteli itd itd - sve je podređeno održavanju i pravljenju ugodne i opuštajuće atmosfere koja je prijeko potrebna svakom stresom uništenom zapadnjaku iz bilo koje Europske metropole. Zato i mnogi tamo imaju godinama unaprijed zakupljene apartmane... Uglavnom smo spavali slatko i dugo, a mene je najviše oduševljavao pogled na pučinu kada bih ujutro otvorio oči nakon sna. Prostranstvo i modre boje mora i neba su mi se nekako duboko uvukli pod kožu, u meso i kosti i još me drže.
Peti dan smo iznajmili rent-a-car za smiješno male novce, a budući da na Kanarskim otocima vlada poseban (bes)carinski režim, tako je i gorivo nekih 40% jeftinije nego li bilo gdje u Europi. U dan i pol smo uspjeli prokrstariti gotovo čitav otok i vidjeti većinu njegovih fascinantnih prirodnih znamenitosti, od više stotina metara visokih stijena Los Gigantes (samo ime je dovoljno za detaljni opis) koje se okomito zabijaju u nemirno more, preko guste zimzelene šume kao usred Like na samo sat vremena od plaže, zatim mjesečevog krajolika napravljenog ohlađenom lavom u podnožju ugaslog(hmmm?) vulkana posutog snijegom, koji je ujedno i Španjolski najveći vrh, Mount Teide i fotografiranja impresivnih ostataka poslijednje velike erupcije, preko samog penjanja na Teide sa žičarom koja putuje "brže od svjetla" pa putnici u kabini vrište, a na izlasku na vrhu bole uši od nagle promjene tlaka. No, sve vrijedi izdržati radi pogleda koji seže do svih otoka Kanarskog otočja, upozoravajućeg mirisa sumpora, nevjerovatnih oblika kamenja i okolice vrha, kao i gledanja kao na dlanu čitavog otoka Tenerife. Na silasku, opet žičara daje osjećaje slobodnog pada nakon prolaska preko stupova, vriskajući se polako vraćamo u istinski svijet. Produžavamo autom ka Santa Cruzu, glavnom gradu Tenerifa i putem ka njemu doživljavamo nebrojene poglede od kojih zastaje dah, na prosječnoj visini od 2000 metara iznad mora, samo nekoliko kilometara pored mora. Spuštajući se ka gradu, prolazimo kroz gustu šumu mediteranskog tipa, kroz koju sam put doživio kao beskonačno veliki Marjan, što znači i beskonačno dugo uživanje kroz vožnju tom šumom. Santa Cruz je pravi, veliki moderni grad sa svime što jedan takav grad sadrži, uključujući nažalost i rafineriju nafte...
Prošavši kroz grad dokopali smo se slavne plaže San Andrea, poznate po tome što je napravljena nasipanjem ogromne količine finog saharskog pijeska dovezenog iz Afrike. Put umara pa sam s guštom odspavao pola sata ili više na tom mekanom i nevjerovatno finom pijesku, evocirajući lijepe uspomene sa tog istog užarenog pijeska iz srca Afrike prošlog ljeta. Nakon sunca i malo kupanja, krenuli smo u osvajanje poslijednjeg dijela otoka, brdovitog predjela Los Mercedes. Uspinjući se uskim i strmim serpentinama, uskoro smo se našli u okruženju koje nalikuje na vlažne šume tropskog dijela Južne i Srednje Amerike. Nismo se mogli načuditi kako je moguće da toliko puno različitih klimatskih područja postoji na samo jednom jedinom otoku, dužine nekih stotinjak kilometara...
Umorni i puni dojmova vratili smo se u Las Americas, našu "bazu". Sutradan smo posjetili na u plažu još jednom i krenuli taksijem ka aerodromu. Taksist je bio istočni Njemac Eike koji se ovdje preselio daleke 1974 jer se zaljubio u jednu domaću Španjolku, svidjelo mu se tu, oženio se njome i do dan danas je tu. Nije ni on baš lud, zar ne... Na aerodromu zona sumraka: našeg leta nema na listi, ne postoji. Hm, od jednog do drugog do trećeg šaltera, konačno smo skužili da je let premješten za dva sata kasnije, pod sasvim drugim brojem, ali smo srećom na listi putnika. Eh, da smo znali, mogli smo ostati još na plaži i stvarno se nauživati sunca i mora. Izašli smo izvan aerodromske zgrade i polako nas je počela obuzimati ljepota neba obasjanog poslijepodnevnim suncem, dok smo gledali kako svake minute sleće ili uzleće po jedna čelična grdosija, donoseći i vraćajući nove ture ljudi željnih sunca i mora. Konačno, sa 3 sata zakašnjenja smo poletjeli prekrcanim avionom ka Stuttgartu. Posada je bila izvanredno dobro raspoložena, tome su bitno prodonijeli jedan stjuard, njemački Turčin, i izgleda u njega radosno zaljubljena kolegica stjuardesa, koji su svoje raspoloženje i smijeh širili po cijelom avionu tijekom leta, počevši od smijehom i prekidima ispunjene dobrodošlice u avion prije polijetanja pa onda dalje za vrijeme posluživanja hrane i pića, sve do zezanja nas Balkanaca: is one čaj enough for you?
Sletjeli smo oko pono$i u Stuttgart, bilo je negdje - (ovo je oznaka za minus, a ne za crticu) 8 stupnjeva. Pošto je svaki komentar na ovo suvišan, 30 stupnjeva razlike između polijetanja i slijetanja, uskoro smo se vozili u prijateljevom autu k njegovoj kući gdje nas je tek čekao napor: petoro ljudi sa previše prtljage, doslovno do vrata, oko 1.30 krenuli su kroz smrznutu Njemačku. Destinacija: Skopje, negdje 1700 km južnije.
Prije tunela Karavanki, negdje u Austriji, napravili smo 45-minutnu "schlafen pauzu" i krenuli dalje. Inače, pauza je već bila planirana iza Munchena, ali čekaj još Munchen, čekaj još Salzburg, čekaj još gorivo, čekaj još tunel i eto nas kod Villacha. Na ulazu u Sloveniju carinik se očito dosađivao pa nam je postavio set nevjerovatnih pitanja a la: Petero vas je autu? Da li ste zajedno bili u ambasadi po vizu? itd. No srećom, pregršt naših genijalnih dosjetki (čekajte da se prebrojimo; ne znam, ja sam stajao prvi u redu, ne znam za njih itd.) smo, hvala bogu, zadržali s unutrašnje strane naših zubiju kako ne bi proveli nedjeljno jutro u Alpama, "prosam lepo, parkirajte tu desno"... Putem kroz Sloveniju, inspirirani od nekog slovenskog radija kojeg smo slušali uz jutarnje zubato sunce, izgovorili smo sve poznate i nepoznate zezancije na slovenskom u maniri Top liste nadrealista i fino se zabavljali. Oko podne smo bili u Zagrebu, gdje je auto olakšan za moju veliku malenkost i beskonačan prtljag. Nakon sat i pol odmora, družina je krenula dalje i sretno stigla na odredište tijekom večeri.
Jako sam sretan što sam u Zagrebu, što ću konačno provesti puno više od sedam dana u njemu, konačno pogledati sve kazališne predstave koje godinama čekam, biti s prijateljima puno duže nego li uobičajeno, u strci, u prolazu. Jutros sam sletio u Split, ostajem nekoliko dana, ali se uskoro vraćam u Zagreb. A onda se nadam da će biti i slika uz sve ovo napisano.
Post je objavljen 19.01.2005. u 16:17 sati.