Šetnjica
28.02.2005., ponedjeljak
Mljoaf...
|
Dva je ujutro. Probudio sam se prije dva sata i ne spava mi se više. Hajde da maltretiram blog onda. Jutros smo prilikom sletanja prolazili dugo iznad pješčanih plaža, a pošto je more čisto i mirno, onda se vidjelo i ono što je u moru. Bilo je kao na reklamama za Maldive, Bali ili ne znam koje vrlo poznato turističko mjesto. Šri Lanka možda? :-))) Ovdje je srećom bitno ugodnije od Colomba jer nije toliko ni vruće ni vlažno. Šta se tiče posla, danas sam otkrio da je jedno od prevoznih sredstava i - bicikl, i to oni staromodni, crni, kao prije 40-ak godina. Ne samo za obične radnike i asistente, već i za glavnog šefa. Pošto je ovaj gradić, kao i cijeli ovaj dio zemlje, potpuno niveliran i možda svega 1 metar iznad nivoa mora (ako i toliko uopće), onda bicikl ispada kao idealno prijevozno sredstvo, barem unutar grada. U vezi samog "grada", netko mi je pokazao na mapi da se mi nalazimo usred centra, a u stvari to izgleda kao da smo na periferiji Ogorja Donjega jer se baš ništa ne vidi od bujne vegetacije. Kad smo sletjeli jutros i kad smo se malo duže vozili od aerodroma kroz tu predivnu prirodu, prolazeći pored uistinu zanimljivo građenih hinduističkih hramova na čiji su krovovi građeni u nekakvom nepravilnom piramidalnom obliku s mnoštvom božanstava, osjetio sam kako popušta tjeskoba koje nisam bio svjestan: iako su me svi uvjeravali da su dolazak i rad ovdje potpuno drugačiji od onoga što sam iskusio prošlog ljeta u Africi, da je sve u redu i da nema potrebe za brigu, a kamoli paniku, ja se ipak nisam mogao opustiti i dati si oduška. Ta tjeskoba je kulminirala sinoć, kada sam dobar dio noći proveo u turobnim razmišljanjima i strahovima o tome što i ako se opet ponovi Afrika. Izgleda da je prošlo ljeto ostavilo nekakav jači ožiljak na duši. Nadam se da je ovo početak liječenja te traume, prizori pred očima puno pomažu u tome. Noć prije prošle sam proveo družeći se s komajama na astralnom planu i bilo je uistinu lijepo opet biti "doma". Sinoć sam, izvan turobnog dijela noći, ostatak proveo šetajući u snu s jednom dragom i sve bližom Njemicom kroz prekrasnu cvijetnu vegetaciju, koja se nalazila na ranču njenih roditelja (koje u ustvarnosti nikad nisam vidio ni na slici), dok se sam ranč nalazio odmah pored Hajdukovog stadiona, to jest u neposrednoj blizini kvarta u kojem sam odrastao. Nakon buđenja, čekao sam taxi ispred kuće da me pokupi na aerodrom. Bilo je 6 ujutro, još uvijek noć, iz susjedove kuće je dopirala lijepa romantična muzika, nikoga na cesti, temperatura baš kao što treba - činilo mi se kao da se ugodan san produžava i na javi. Odoh u krevet, možda sada uspijem zaspati... |
- 21:23 - Stvarno? (5) - Isprintaj - #
Jedna leteća
|
Kupio sam novi gadget pa sada mogu pisati kad god hoću... Letimo na visini od 4500 metara. Avion uopće nije loš, iako je star. Poslužili su svima vegetarijanski sendvič, nešto kao pljeskavica od riže - jako ukusno. Približavamo se morskoj granici s Indijom. Ništa se ne vidi, kao po običaju... Prilikom slušanja sigurnosnih uputa prije polijetanja, počeo sam se jako čudno osjećati. Prvi put sam slušao ovaj jezik polako, a ne sto na sat, kako uobičajeno govore. Slušajući, sve više i više je rastao osjećaj kako me neobično duboko dira, kao da razumijem što govore, kao da je to moj jezik. Istodobno mi se vratila jedna slika od prije nekih 11 godina, kada mi se za vrijeme jedne duge od prvih meditacija počeo "otpetljavati" jezik i nekih sat vremena ja sam, to jest kroz mene je govorio neki sasvim nepoznati jezik. Jutros sam bio nemalo užasnut činjenicom da se, barem po mom osjećaju, a dijelom i pamćenju, oba jezika jako podudaraju, čak možda i više no što bih htio. Možda je ovo tek uvod u neka nova iznenađenja. A možda će proći kako je i došlo. |
- 10:00 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
27.02.2005., nedjelja
Turizam i daily business
Danas smo opet bili na plaži. Sa brdom Rumunja, ovaj moj je povezan ko mafija. |
- 13:04 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Samo na 20 minuta vožnje od doma, prekrasna pješčana plaža, ležaljke u sjeni, čuvane stvari, jeftina pića koja se služe direktno na ležaljci. |
- 13:03 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Neka od njih se pozlužuju unutar palminih i drugih plodova i izgledaju vrlo atraktivno. Ima svježeg voća nadohvat ruke, sve što poželiš je tu. A najviše odmara sunce, miris i šum mora. |
- 13:02 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
No ovoj slici je ulaz u moju kuću, nalazi se s desne strane.Dakle, ovdje postaje sve bolje i bolje, jer koliko i da teško i naporno radiš tijekom tjedna, ako imaš mogućnost za ovakav vikend, na plaži i uz prepuštanje prirodi, da te obnovi i opet ojača - u ponedjeljak si opet zdrav ko dren. Fizički neminovno, ali često i psihički. Jučer sam gledao neke DVD-ove koji su dio tečaja za managere kojeg ne uspijevam nikako odslušati sticajem okolnosti (krivo doba ili krivo mjesto) pa sam zato sa zadovoljstvom posudio ovaj materijal od onoga tko priprema i održava takve tečajeve. Vrlo je poučno, rasvijetlilo mi je neke višegodišnje nedoumice u vezi posla, a mislim da se analogno može prenijeti i na stvari van posla. Najveća zeza u svemu je da ima i igrani dio, 3x20 minuta i da je u glavnoj ulozi slavni pajtonovac John Cleese koji odlično glumi ni manje ni više nego Svetog Petra! Svatko bi učio iz takvog materijala, vjerujte mi... U petak navečer sam bio na oproštajnoj večeri jedne moje kolegice s kojom se već duže vremena srećemo po raznim dijelovima svijeta, ali često samo na nekoliko dana. Ona je jedna vrlo duhovita Engleskinja i uvijek je zadovoljstvo slušati nepatvoreni engleski humor. Evo, i ovdje smo se uspjeli biti na istom mjestu samo 7 dana, a od toga je radi obaveza s obje strane ostala samo ta zadnja večer. S nama je bilo doista - za našu firmu - neuobičajeno drušvo. Nije, naime, bilo niti jednog originalnog frankofona, već samo anglofoni i slaveni. Jedan od gostiju je bio jedan Englez od svojih 45 - 50 godina, bivši časnik, koji sada radi za nas. Moj prvi izlazak vani prije tjedan dana je bio u velikom društvu u kojem se nalazio i on. Te večeri je pričao kako mu treba doći žena i one muške priče ("šta ću joj raditi..." itd). Ja sam odonda skrojio film u glavi o ženi njegovih godina, sitne građe jer i on nije baš visok itd. itd. Prije odlaska u restoran, javio nam se preko telefona da ga pokupimo s autom jer živimo blizu. Otišli smo po njega, ušli u kuću i ja sam zamalo doživio infarkt. Umjesto sitne poslušne ženice, preda mnom je stala raskošna i lijepa u svakom smislu, visoka Ruskinja, ne starija od 27 godina! Mislim da su mi trebale beskonačno duge dvije sekunde da povratim moć razmišljanja, povučem donju vilicu ka gornjoj i vratim oči u očne šupljine. Kada sam to uspio, sjeo sam potpuno šokiran u stolicu i buljio u pod. Srećom, nitko mi se još nije pridružio, jer su ostali još pričali u kuhinji. Fijuuuu... Večer je prošla u obilju engleskog humora, veselom čavrljanju (uz ljubomorno muževo oko kad se razgovara sa njom) i slično. |
- 13:01 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
24.02.2005., četvrtak
S one strane ulice
|
... stanuju djevojčice kojima, kojima miriše kosa... pjevali su krajem prošlog stoljeća neke poznate Sarajlije. Kao bivša britanska kolonija, Šri Lanka je usvojila vožnju na krivoj, to jest lijevoj strani ceste. Iako me ovih dana užasavala pomisao na moje snalaženje u takvim okolnostima, pogotovo kod skretanja u sporedne ulice, danas sam s uspjehom položio vozački ispit kojeg polažemo interno u firmi kada god dođemo u neku novu zemlju. Iako mi je bilo prvi puta i iako sam više puta tražio mjenjač na desnoj strani i umjesto njega nalazio ručicu za spuštanje prozora, mislim da sam se dobro snašao u ovoj neviđenoj gužvi u kojoj skoro nitko ne poštuje prometne propise. Postoji jedno nepisano pravilo: trubiti što više i što duže i pokušati se ne sudariti s nikim. |
- 10:03 - Stvarno? (9) - Isprintaj - #
23.02.2005., srijeda
Ovo nije normalno...
|
A propos "pravog mjesta", ovo je upravo stiglo preko internog maila... To all Yogis and Yoginis After this hectic last couple of months, yoga classes will resume on Monday 28.02.05, 5pm to 6.15pm on the roof top above administration. All are welcome as it is a foundation programme. If you do not have a yoga mat, we unfortunately do not have spare ones any more but you can purchase them at Odel or at the health club of the Hilton. Om Shanti Om Patric Iako bih se jako volio priključiti, baš u ponedjeljak krećem na trotjednu poslovnu turneju po džungli. Ostaje onda individualni program... Možda me prime kad se vratim? |
- 12:34 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Sanjam
|
Uspjelo je! Nakon 6 turbulentnih dana i nakon 56 neprospavanih sati u komadu, sinoć sam konačno zaspao i probudio se jutros normalan. Dan je odmah puno, puno ljepši, a pogodilo se i da danas nije toliko puno vruće, pa još k tome i praznik koji nam je dozvolio da nakon laganog jutra u uredu odemo u đir po gradu i da ga, na miru i bez uobičajene prometne gužve, pogledamo. To naravno, nakon ručka u jednom otmjenom hotelu s vrlo lijepo uređenom terasom i vrtom, uz sami ocean. Hrana je, naravno, bila previše ljuta i počeo sam glasno razmišljati o povlačenju u domaće kuharske vode jer stvarno pretjeruju. Osim čiste kuhane riže, sve je pretjerano hot i chili i spicy. Ali s druge strane je dobro za moj trbuščić, da ne uzima previše, hehehe... No, pored toga, usluga je tako dobra, kao i već spomenuta kuhinja kućne pomoćnice. Ujutro se dižemo sa spremnim toplim i bogatim doručkom, u opuštenoj kućnoj atmosferi, fino tetošeni, maženi i paženi, (u kućnim ogrtačima) pa odemo malo na posao, onda ručak isto tako sve divno i krasno. Meni sve to izaziva puno radosti i smijeha, tako da smo se počeli sa šefom i cimerom oslovljavati sa "lord" i nutkati jedan drugoga hranom i napitcima na jakom engleskom high class naglasku. Naravno, tek se zakuhalo, zezancija ide i dalje, indeed :-))) |
- 09:55 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
22.02.2005., utorak
Okružen samim sobom
|
Ne, ovo nije neka duboka i introspektivna priča, već samo potvrda da sam došao na pravo mjesto: jedan od moja tri asistenta se zove Ni Manje Ni Više nego NiShanta, a WC školjka je napravljena u tvornici Santissima... Sutra je večer punog mjeseca i zato je sutra ovdje neradan dan!?! Tako je, izgleda, za svakog punog mjeseca u godini. Tog se dana nigdje ne smije točiti alkohol, a pošto je ovo turistički orijentirana zemlja, onda je većina dućana ipak otvorena. Izgleda da ovo dolazi iz Budističke tradicije. Baš je zanimljivo, možda se potrdim pa saznam malo više o svemu. Inače, već je prošlo 52 sata od kada sam poslijednji puta spavao i svake večeri očekujem san. No, on nikako da dođe. Jutros mi je dosadilo buljiti u strop pa sam se digao u 6, vježbao jogu, meditirao i dobro se i svježe osjećam, što je primjetila i odmah komentirala većina kolega i -ica. Malo su me pomeli sastanci, 3 uzastopna, teška, problematična, no nakon kratkog vremena sam došao sebi. I sada opet neizvjesnost: ako odem doma i legnem, zaspati ću kao zaklan ali samo na par sati, a ako pričekam večer kao i prethodna dva dana, onda ništa od spavanja do jutra. A štaš, pišemo se sutra... |
- 11:50 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
21.02.2005., ponedjeljak
Hajmo raja sličica...
Jutro nakon prve noći u Ženevi, krvavo oko, mozak na rezervi.... |
- 05:00 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Pošto smo letjeli po noći, vani se slabo što vidjelo. No nad Indijskim oceanom je uslijedila neviđena tama. Ovako to izgleda na osobnom ekranu ugrađenom u sjedalo ispred. Još samo sat vremena... |
- 04:59 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Pitate kako je u Šri Lanci? Evo odgovora! |
- 04:58 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Ovo je plaža |
- 04:57 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Na njoj drveni katamarani za turiste |
- 04:56 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
A piće se služi u ovakvim egzotično oblikovanim keramičkim posudama, sa slamkama i sličnim điđimiđama. Nije loše, ha?Zaključak: MNOGU MI E TEŠKO, AAAAAAAA!!!!!!! |
- 04:55 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
20.02.2005., nedjelja
Diwnou und krassno nummer 2
|
Upravo sam se vratio s plaže! U ovako toplom moru se nisam kupao već nekih desetak godina. Indijski ocean... Otišao sam ujutro sa šefom (u stvari mi nije šef, u istom smo rangu ali ga ja zovem šef jer na kraju svi njega pozivaju na odgovornost, za sada) u jedan hotel na sat vremena od Colomba gdje se održava dvotjedni seminar nekim našim kolegama iz Azije i Pacifika. On je nešto trubio o našem dijelu posla, ja sam se ubacivao iz publike i pametovao pod izlikom nadopune. Nakon ručka smo sjeli u autobus i otišli na pješčanu plažu u neposrednoj blizini. U busu je bilo ful zanimljivo, do mene su sjedile jedna cura iz Malezije i jedna iz Indonezije, a s druge strane Indijac. Sa zanimanjem smo slušali jedni druge, bilo je malo kao E.T., ali jako prijatna atmosfera. Indijac poznaje mog susjeda i kolegu Borisa iz Splita, a Indonezijka poznaje kolegicu Karmen iz Zagreba!?! Jel netko rekao da sam ja daleko? E baš mi je bilo i ćeif i gušt biti u takvom društvu. Skupili su ih od svugdje: od Afganistana na zapadu, Uzbekistana na sjeveru, Sjeverne Koreje, Fidžija i Solomonskih otoka na istoku. Stvarno je bilo super s njima. Ocean topao, s velikim valovima, a mi guštamo kao mala djeca. Izađeš poslije na suho i beskonačno sjediš ili stojiš pod suncem bez opasnosti da izgoriš - raj, ništa drugo. I onda poslije s jednim otkačenim Australcem nazad u Colombo, gušeći se putem od smijeha iz više razloga. Prvo, od kad sam počeo šetnjicu po čudnim zemljama, uvijek nabasam na njega. Počelo je da smo prvi put zajedno letjeli istim avionom za Bliski Istok, nemajući pojma jedan za drugoga, sve dok nas isti vozač nije zajedno pokupio na aerodromu. Od tada nadalje, gdje on tu i ja, sasvim slučajno, bez plana i namjere. Majt, majt, majt.... |
- 13:44 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
19.02.2005., subota
Lovely, lovely
|
Ovo-je-sme-šno!, vikale bi Zvezdine "delije" da se nađu ovdje. Nakon jedva preživljenog jučerašjeg radnog vremena, legao sam u 5 popodne i probudio se u ponoć, živ, zdrav i odmoran. I šta sad? Čitav svijet spava, a ja spreman za akciju. U nedostatku pametnije ideje, pogledao sam na DVD-u Underground po prvi puta (bilo je i vrijeme, zar ne?), Spiderman 2 i dokumentarac lokalne produkcije o Tsunamiju. Dokumentarac nije bio nešto uvjerljiv, doljmljiv ili dramatičan, dok sam za vrijeme Spidermana pomalo cmizdruljio za jednom koja mi je jako draga. Naravno, onda se odnekud u 4 ujutro pojavio i mačak Vasile, Rumunj po nacionalnosti :-)) i po gazdi, pa mi je smetao da "patetišem" slobodno. Legao sam u 7 ujutro i probudio se u 2 popodne, opet svjež i odmoran (postaje dosadno, ha?) i krenuo u shopping. Ovdje je odjeća jako jeftina i pošto je rađena za ovdašnju klimu, idealna je kao zamjena starih balkanskih prnja. U supermarketima ima doslovno svega, a što me dovelo u delirij je činjenica da je svo voće i povrće svježe i prirodno. To je stvarno gušt nakon dugog niza godina vidjeti u supermarketu ne-idealno oblikovano voće i povrće koje odiše zdravljem i svežinom. Cijene da ne spominjem, sve je jako jeftino, a spremačica u rezidenciji u kojoj sam smješten je prava majstorica u pripremanju vrlo ukusnog kuhanog povrća. Nema što, za sad je sve divno i krasno. Colombo je istinski velegrad, prilično je čist i uredan, moderan, puno turista, puno europski dizajniranih radni, shopping centara, kafeterija i slično u kojima se možeš utopiti u masi turista i zaboraviti da si nešto kao na poslu. To je lijepo, imati ispusni ventil u slučaju overloada. Putovanja na teren će biti bitno različita u komforu od glavnog grada, no jedino što me brine je to da svi puno spominju susrete sa zmijama od kojih mi smrzne krv u žilama. Dobro, moram priznati da se poslijednjih par mjeseci nešto promijenilo na bolje, ali mi još nije svejedno. Kažu da bježe od ljudi, ali ih se često sreće - nekad u krevetu, nekad u WC-u, nekad na kablovima... Tko zna, možda će jadna umrijeti ako me ugrize, a e?! |
- 12:51 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
18.02.2005., petak
Hahaha, kakva zabluda...
|
Dobro jutro, dragi gledaoci. 3 je sata. Ujutro. Vama. I meni, ali meni na kompjuteru piše da je 8 ujutro i došao sam na posao. Spavam i budim se po europskom vremenu, kažu da prilagodba na novu vremensku zonu traje negdje oko tjedan dana. Oči me već peckaju i spava mi se, a tek treba početi raditi... Biti će zasigurno veselo ovih dana. Inače je vruće i vlažno, no mogu reći da mi baš jako prija i da se jako radujem. Šta se tiče posla, tek se trebam upoznati s detaljima, no izgleda da će biti malo putovanja po čitavoj zemlji (uglavnom tamo gdje turisti ne smiju...), malo posla po glavnom gradu, pa zamjenjivati šefa departmenta kad ode na godišnji, inače simpatičnog Rumunja; no sve zajedno bez puno stresa, strke, emergencyja i sličnih budalaština a la Afrika prošlog ljeta. Ima već nekih poznatih faca, dok neki novi kod upoznavanja kažu: A, ti si Shanti! ostavljajući me u bunilu; nadalje čujem da se mom dolasku raduju neki ljudi čije ime i prezime nikad nisam čuo, a kamoli ih upoznao. Odoh, počinju mi brifinzi... |
- 03:03 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
16.02.2005., srijeda
Trosenje preostalih novaca
|
Aerodrom Zurich, cekam na let za Colombo, ubacio sam poslijednjih 5 franaka u kompjuter i prckam po netu. Setam aerodromom u slapama i carapama kao zadnji mujo, ali nema veze, barem ce mi noge biti odmorne tijekom predstojeceg leta. Gledam kako me ljudi gledaju ispod oka, ali vjerovatno misle da je to neka religija ili slicno, pa mislim si onda i ja u sebi : Hare Krishna! Ovaj aerodrom je zaista lijep... Na laptopu imam 3 sata baterija pa cu piskarati nesto dok letim, ali ce objava pricekati koji dan. Do tada, lijep pozdrav vama smrznutim europljanima, odosmo u tople krajeve :-)))) |
- 09:47 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
15.02.2005., utorak
Nije fer, buahaaaaaa
|
Let od Zuricha do Colomba je dug, jako dug. A sutra ce biti jos i duzi. Zasto? Zato jer idemo prvo u Frankfurt! 12 sati i koja minuta leta u istom avionu, u istom sjedalu... Pa to ce biti "zanimljivo"... a pogotovo onaj dio u Frankfurtu u kojem ostajemo sat i pol, a ne smijemo izaci iz aviona niti se bas previse setati po njemu. Eto, to se desi kada covjek previse prcka po internetu. Ovako sam mogao zivjeti u blazenom neznanju i tek se od sutra nervirati. Danas je neki cudan dan. Jutros mi je bilo dosadno u hotelu pa sam se lagano prosetao do posla. Iako sam bez jakne, samo u dzemperu, uzivao sam setati pored zabijeljenih zelenih povrsina od inocnjeg snijega. Kad sam usao u ured, kao da se zavrsila uzbuna: pa gdje si ti nestao jucer, nisi se nikome javio, pa zbrka pa panika - a meni nitko nije rekao jucer da imam jos nedovrsena posla. Poslije kratkog slusanja kritika, sto sam vise dozivio kao pokazivanje tko je gazda u kuci i vracanja odbjeglog sina svom stadu nego li ozbiljne zamjerke, dobio sam zadatak da se "malo igram s najnovijim igrackama u kuci" i da kazem svoje misljenje. Poslije toga dobio sam svoj glanc novi laptop i malo se igrao s njime. Doslo je vrijeme rucka i ispravljanja rujanskih pogresaka uzrokovanih ljubomorom zenskog dijela "publike" radi mog odabira partnerice za rucak. I za vrijeme rucka sam odslusao porciju "nismo se vidjeli dovoljno prosli put, sve je bilo na brzinu jer si bio s njom", "bas sam bila ljubomorna" itd. itd, ali se uskoro prica smirila i izasla je na povrsinu radost susreta. Lijepi i ugodni razgovori su poceli... dok me nije presjekla s informacijom: udajem se uskoro! U tom sam se trenutku htio objesiti nasred ulice. Naime, proveli smo zajedno nekoliko lijepih mjeseci pomazuci jedno drugome na Bliskom Istoku prije par godina i ja, pod utjecajem prica kolega koji su mi tvrdili da je vec tada udana, nisam prekoracivao granice prijateljstva. A zena prekrasno izgleda i jako me privlaci svo ovo vrijeme. I sad taj osjecaj da je moglo biti nesto vise, jer je postojala (i jos postoji)obostrana naklonost. Hm...stativa! Pred kraj rucka nas je posjetila glavna urednica internog firminog casopisa koji slavi 20-u godisnjicu postojanja i rekla mi da je svakako posjetim. Sjeli smo u njen ured i razlgedali neke moje ranije "radove" na temu odnosa u firmi i slicnosti s Asterixom i njegovim dogodovstinama koje sam sa zadovoljstvom pretvarao u mini romane kojima su se svi grohotom smijali. Iako su dogodovstine u mojim "romanima" prilicno lokalizirane, ovisno u zemlji u kojoj radim, ipak je izdvojila 8 slika koje se mogu prenijeti i na globalno nivo. Usput me, onako opusteno pitala kako sam dobio ideju i kako sam ih izradio i dok sam se ja raspricavao, primjetio sam da ona zapisuje nesto. Onda mi je sinulo: pa ona me intervjuira!!! Odmah sam se zbunio i moje su se rijeci pretvorile u neartikulirano "gmuaauu...", "well..." itd., no ona je vec imala pricu u glavi i iz tog zavijanja je napravila nekoliko smislenih recenica. Sad mi je jasno kako se to javnim osobama lako krivo protumaci nekakva izjava. Sto cu, nemam iskustva. Interview i slike izlaze pocetkom travnja, naklada cca 3500 kopija, ide u 80-ak zemalja svijeta. Izgleda da je vrijeme da postanem plavusa, hihihi... |
- 16:21 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
14.02.2005., ponedjeljak
Typically swiss...
|
Od sastanka do sastanka, od briefinga do briefinga, (pa cak i preko onih laznih, zakazanih upravo u vrijeme rucka), pozdravljanja i beskonacnog cmakanja sa kolegicama iz ranijih avantura koje su se smirile i uvalile se na posao u direkciji firme, polako sam doznao da cu svoj kruh zaradjivati malo teze nego sto sam ocekivao. Ili, u prijevodu, skoro da sam svojevoljno pretplacen na losije destinacije ove planete u iducih nekoliko godina, po sistemu "koliko para toliko muzike" s time da je za vise para muzika puno puno losija. A ja eto zapeo da uzmem vise, pa to ti je... Tko zna, mozda i promijenim misljenje/apetite s vremenom. Top of the day je svakako bilo otvaranje bankovnog racuna u UBS-u, najpoznatijoj i, nemojte me sad drzati za rijec, najjacoj svicarskoj banci. To nije nikakva stvar za hvaliti se s njom, ali buduci da se mi vec dugi niz godina, kako na poslu tako i van njega zestoko zezamo na racun svih tipicno svicarskih stvari - bankarstvo, a pogotovo UBS su samo neke od njih - ulazak u tu instituciju je zbilja predstavljao "ma ne mogu vjerovati" potez. A samo zato jer je to mom poslu najbliza poslovnica neke banke uopce, inace smjestena u oooogromnoj zgradurini ILO-a, to jest Medjunarodne Organizacije Rada. Vecerao sam u McDonaldsu, lijen sam setuckati uokolo i traziti dobre restorane i onda jesti sam, iako je Valentinovo (buahaaaaa, smrrrrccc ;-))) - zezam se, nije mi uopce tesko, samo ga prigodno spominjem) i za relativno jeftine pare sam se ugodno popunio... Relativo jeftine za zenevske pojmove, jer u ovom gradu srednje europske velicine zivi i radi nekoliko (desetaka) tisuca diplomata, njihovih porodica kao i raznoraznih stranih predstavnika i sve su cijene astronomske. Ipak je, pored New Yorka, Zeneva neki centar svijeta, buduci da u njoj stoluju sve relevantnije svjetske organizacije, od UN-a i svih mogucih njegovih ogranaka, preko mnogih uistinu vaznih organizacija i - najsvicarskijeg od svega, a opet toliko globalnog - Crvenog kriza, naravno. Ovo naravno je samo ironija, jer je upravo nevjerovatno koliko puno, previse ljudi, kada vide zastavu Svicarske, uzviknu: Vidi, crveni kriz!!! Ja nosim jednu majicu crvene boje sa svicarskih krizem u sredini vec godinu i pol i to je stvarno nenormalno koliko ljudi komentira "crveni kriz" kada me ugledaju. Coravo i neuko, 666 999 (zlo i naopako)... Kad smo vec kod crvenog kriza, znate li da je nedavno zavrsena dugo trajuca anketa u cca 180 zemalja svijeta, i to doslovno svugdje, ukljucujuci i stanovnike pustinje Kalahari, prasuma, sibirskih tundri i kojekakvih zabiti ove planete, i da je znak crvenog kriza najprepoznatljivijji simbol na planeti, ispred Coca cole, koja je na drugom mjestu. Hvala bogu, izgleda da je ostalo jos nesto covjecje u nama... p.s. za one koji se pokusaju praviti pametni s komentarima na ovaj post u odnosu na mene, odmah najvljujem da ce biti brutalno uklonjeni o trosku vlasnika. bloga. |
- 21:32 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
13.02.2005., nedjelja
Bond pokisao, prijem
|
Da komedija bude veca, poslije jurnjave iz grada doma kako bih se spakirao, uskocio u taxi i otisao na aerodrom na vrijeme po kartu - ja sam se vratio doma! Kako? E tako... Posto sam poslao svoju hrvatsku putovnicu u Zenevu kako bih dobio vizu za Sri Lanku, morao sam putovati u Svicarsku sa makedonskom putovnicom. A za nju treba svicarska viza, koju sam s lakocom dobio. A ona pocinje vaziti tek od subote. I tako nisam dobio kartu jer su mi tete iz Lufthanse rekle da ja mogu ici sta se njih tice, ali ce me njemacka policija na aerodromu u Vrankvurtu sigurno ispeglati, naplatiti kaznu i ostaviti da camim negdje. Hm, s lakocom sam odustao od nakane. Srecom, rekle su mi da ce mi cuvati mjesto za sutradan preko Munchena, jer jos ima nekoliko slobodnih mjesta. Tako je i bilo, vratio sam se doma pokisao, uz gromoglasni smijeh i zajebanciju nadleznih. Hah, bar sam se odmorio kao covjek, otisao u kino s mojom najdrazom Izraelkom i u subotu krenuo ponovo na aerodrom. Vrijeme izmedju sletanja u Munchen i polijetanja za Zenevu je iznosilo samo 40 minuta, sto je vrlo vrlo zeznuto za munchenski aerodrom. On je, naime, jedan od najgorih u Europi jer su svi izlazi jedan pored drugog u jako jako dugoj aerodromskoj zgradi. Dok smo sletjeli, parkirali se i dosli busom do terminala, vec je bilo 25 minuta do polijetanja! Sprint kroz zgradu i panika jer su promijenili izlaz, zavrsili su opet smijehom samome sebi jer je avion kasnio citavih sat vremena u polasku. Kada smo konacno sjeli u avion, pilot nas je obavjestio da radi propustenog time slota izlazenja na poletnu stazu, sada moramo cekati jos sat vremena u avionu!?!?! Taman smo se svi uskomesali i htjeli poceti negodovati, kad se covjek skoro istog trena opet javi i kaze da smo dobili dozvolu za polijetanje... I eto, sletismo u Zenevu, prosao granicu bez problema (iako dobrano neobrijan), kad eto nam tehnickih problema oko iskrcaja prtljage. Sjedio sam, zajedno sa jos otprilike tisucu ljudi na osam beltova, oko sat vremena dok stvar nije profunkcionirala. Pljesak i odusevljenje po kretanju beltova su zacudili poslovicno ozbiljne Svicarce. Taxi, hotel Auteuil (a izgovara se otel Otoj, pa sad ti budi p-a-m-e-t-a-n) i zasluzeni spavanac. Jutro je potrajalo do 14 sati kada me je pokupio moj dragi kolega i prijatelj Vali koji je radio malu zabavicu radi svog sluzbenog jednogodisnjeg odlaska u Washington. Evo vama posvecujem poslijednje budne sate ovog dana, od sutra sam opet zaposlen covjek. |
- 20:13 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
11.02.2005., petak
Bond, opet Bond...
|
Grmljh! 11 je sati i 15 minuta. Zeneva na vezi. Dear Shanti, we are sorry but you have a flight at 14h today from Zagreb to Geneva. Please pack your things, we are sending a driver for you... Bemti kupus i sve planove itd itd. Eto, za sve one koje cu propustiti vidjeti, lijep pozdrav i - bjezim se pakirati, daleko je Pantovcak!!! |
- 11:19 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
08.02.2005., utorak
Doktore, pacijentu nije dobro
|
Ovo je stvarno rekord: već se 3 tjedna muvam po raznim ljekarima radi skoro 40-dnevnog neprekidnog kašljanja, prolazim sve moguće specijalističke preglede - od ubadanja par centimetara igle od injekcije direktno u grlo, preko puhanja u kompjuter (!?!), ultrazvuka, testa za trudnoću, ispitivanja na policiji, pa sve do bliskih susreta s Tanjom Torbarinom i Bojanom Gregorić (dobro, par poslijednjih nisu baš relevantni...) - i sve je u najboljem redu. Ja sam zdrav kao dren! Ne dobrog, već savršenog zdravlja u mnogim segmentima. A kašljem ko Golf jedinica dizelaš i ne mogu doći sebi. Ne smijem se uzbuđivati, ne smijem se smijati, ne smijem se nervirati, ne smijem trčati. Smijem sjediti umrtvljen kao fikus i pokušavati ne disati. Sad bi netko pametno predložio da je to idealno za meditaciju. E, složio bih se ja s time da se nakon pet minuta meditacije, čim se probudi energija malo jače, počinje oluja u grudnome košu i u grlu i od meditacije ne bude ni m. I ne znam zašto, ne želim još uključiti u glavi slike odlaska na toplu destinaciju, užurbanog spremanja, poleta, uzbuđenja - već sam "dobrovoljno" zakopan u ovom mrzlom sivilu glavnoga grada, sitnim dnevnim obavezama, svađanja sa uzbrdicom na Pantovčaku jer nikako da popusti barem malo. Sivo oko mene, sivo u meni. I hlaaadno. Neka netko promijeni program, moliću. |
- 10:29 - Stvarno? (9) - Isprintaj - #
Moliću lepo...
|
Ma dajte ljudi, minus dvadeset! Jutros sam se vozio sa debelim Ramom i njegovom svitom i kad smo sjeli u auto ispred njegove šumske rezidencije nedaleko Jaske, bilo je minus 18, a za par kilometara i dobar dio autoputa do Zagreba je bilo minus 20. Ma dajte, molim vas, ne mogu više izdržat. Još samo 7 dana i ja ću biti u kratkim rukavima, na plaži, pod suncem. Ovo ovdje me ubija. Osjećam kao da me netko drži pod vodom, ne mogu disati slobodno - i fizički i psihički. Na trenutke bude lijepih stvari, čak i prelijepih, kao na primjer nedjelja u Svetoj Jani i druženje sa najbližim ljudima na način na koji nismo odavno imali priliku iskusiti - no, nažalost, osjećaj neslobode odmah vreba iza ugla. Jedva čekam dignuti sidro, s nečim se ja tu ne mogu dobro snaći, a ne znam što je. No znam tko je. C'est moi... |
- 08:13 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
01.02.2005., utorak
Priče o Ulici, cvaj + kratka obavijest
|
Prije nastavka štorije, samo da zabilježim da sam konačno dobio novu destinaciju - Šri Lanka. Krećem 13.02 iz Zagreba, 15.02 iz Ženeve, a onda dalje budemo vidjeli što i kako. Sretan sam jer bježim od ove zimurine na plus 27 u prosjeku, toplo more (sad će netko primjetiti da sam perverzan jer se radujem moru u Šri Lanci...), novu kulturu, narod, religiju, običaje... Evo nastavka priče: Dida Ilija je bio svakako jedan od najživljih i najaktvnijih likova koji su bitno doprinosili dinamici (smijehu) svakodnevice u Ulici. Iako je umro u svojim kasnim sedamdesetima ili ranim osamdesetima, uvjek je izgledao mlađe jer je neprekidno bio u pokretu, samo je nešto vikao i dobacivao, bio je pravi Master of Ceremony zbivanja. U Ulici bi se još i dodalo: joj šjor, šta dobro izgledate, ne bi vam nitko dao 90... Iako je otišao odavno u penziju, stalno je bio vani u dvoru i nešto popravljao, pilio, radio. Uvijek nam je imao nešto za prigovoriti, ali sa tako smiješnim tonom i svojim slavonskim naglaskom, da bi se moglo reći u stvari da je bio kao Nikola Simić u Tesnoj Koži. A imali su i sličnu frizuru... U devedesetima, kada se puno kralo po mini marketima za vrijeme velikog odmora, on je bio unajmljen za kontrolu štanda od strane vlasnika jednog od dvije "ćibe" (krletke, op.a.), kako mi u Ulici zovemo limene kućice koje sebe nazivaju ugostiteljskim objektima ili mini marketima, pa je stoga zaslužio i još jedan nadimak koji ga je pratio godinama: Sokol Šafranić. Naša je nepisana "zadaća" bila da se okupimo u vrijeme velikog odmora ispred ćibe i da glasno govorimo školarcima koji pristignu prije dida Ilije: pazite, nemojte krasti, doći će vam Sokol Šafranić, ubit će boga u vama ako vas uhvati itd., a kad bi se on pojavio onda bi bile ovacije: Jeee, evo ga, pazite se sad i slično... Bio je poznat po tome što je pokušao organizirati Miss Topless za žene preko 60 godina, uključujući i njegovu, u čemu su ga zdušno podržali njegovi generacijski drugovi. Isto tako, uživao je u dovlačenju što većeg broja staraca i starica na betonski teren ispred zgrade kojeg smo mi nemilosrdno iskorištavali za mali nogomet (jednom smo odigrali 10-ak utakmica u jednom jedinom danu!), kako bi ih neminovno pogodili loptom i onda bi oni mogli "veslati" svoje pridike o toma kakva smo mi to djeca, pa odgoj, pa roditelji, pa "ja sam mu rekla materi, ali ništa" i tako u nedogled. Svako ljeto. Svako popodne. Copy – paste. Starci i njihova odrasla djeca, tada u tridesetim i četrdesetim, sjede namjerno preblizu terenu i jedva čekaju svojih pet minuta, to jest sati. Najluđi su bili oni koji su živjeli u prizemlju i kojima je naša igra doslovno udarala u ušne bubnjiće, "kao u sobi" – još jedan od legendarnih izraza Ulice. Jedan od njih je imao spremnu vreću kamenja veličine šake, kojima bi nas gađao ako bi slučajno neka lopta završila u njegovima roletnama. Naravno, kada bi tko od njih došao u posjed lopte, odmah bi je izbušio, a mi bismo odmah trčali kod Hajdukovog meštra u radionicu kako bi nam ju zakrpao. S ratom je nekako utihnuo i nogomet, a naša ekipa se raspala. Jedan je netragom nestao, drugi otišao na "suprotnu" stranu, ja sam se preselio i počeo ratovati sa 17 godina (nije baš za pohvaliti se, zar ne...), drugi su se malo pogubili u svojim životima. Iako je druženje još uvijek aktivno, nije kao nekad. No, ima još nastavaka... |
- 16:10 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||