Let od Zuricha do Colomba je dug, jako dug. A sutra ce biti jos i duzi. Zasto? Zato jer idemo prvo u Frankfurt! 12 sati i koja minuta leta u istom avionu, u istom sjedalu... Pa to ce biti "zanimljivo"... a pogotovo onaj dio u Frankfurtu u kojem ostajemo sat i pol, a ne smijemo izaci iz aviona niti se bas previse setati po njemu. Eto, to se desi kada covjek previse prcka po internetu. Ovako sam mogao zivjeti u blazenom neznanju i tek se od sutra nervirati.
Danas je neki cudan dan. Jutros mi je bilo dosadno u hotelu pa sam se lagano prosetao do posla. Iako sam bez jakne, samo u dzemperu, uzivao sam setati pored zabijeljenih zelenih povrsina od inocnjeg snijega. Kad sam usao u ured, kao da se zavrsila uzbuna: pa gdje si ti nestao jucer, nisi se nikome javio, pa zbrka pa panika - a meni nitko nije rekao jucer da imam jos nedovrsena posla. Poslije kratkog slusanja kritika, sto sam vise dozivio kao pokazivanje tko je gazda u kuci i vracanja odbjeglog sina svom stadu nego li ozbiljne zamjerke, dobio sam zadatak da se "malo igram s najnovijim igrackama u kuci" i da kazem svoje misljenje. Poslije toga dobio sam svoj glanc novi laptop i malo se igrao s njime. Doslo je vrijeme rucka i ispravljanja rujanskih pogresaka uzrokovanih ljubomorom zenskog dijela "publike" radi mog odabira partnerice za rucak. I za vrijeme rucka sam odslusao porciju "nismo se vidjeli dovoljno prosli put, sve je bilo na brzinu jer si bio s njom", "bas sam bila ljubomorna" itd. itd, ali se uskoro prica smirila i izasla je na povrsinu radost susreta. Lijepi i ugodni razgovori su poceli... dok me nije presjekla s informacijom: udajem se uskoro! U tom sam se trenutku htio objesiti nasred ulice. Naime, proveli smo zajedno nekoliko lijepih mjeseci pomazuci jedno drugome na Bliskom Istoku prije par godina i ja, pod utjecajem prica kolega koji su mi tvrdili da je vec tada udana, nisam prekoracivao granice prijateljstva. A zena prekrasno izgleda i jako me privlaci svo ovo vrijeme. I sad taj osjecaj da je moglo biti nesto vise, jer je postojala (i jos postoji)obostrana naklonost. Hm...stativa!
Pred kraj rucka nas je posjetila glavna urednica internog firminog casopisa koji slavi 20-u godisnjicu postojanja i rekla mi da je svakako posjetim. Sjeli smo u njen ured i razlgedali neke moje ranije "radove" na temu odnosa u firmi i slicnosti s Asterixom i njegovim dogodovstinama koje sam sa zadovoljstvom pretvarao u mini romane kojima su se svi grohotom smijali. Iako su dogodovstine u mojim "romanima" prilicno lokalizirane, ovisno u zemlji u kojoj radim, ipak je izdvojila 8 slika koje se mogu prenijeti i na globalno nivo. Usput me, onako opusteno pitala kako sam dobio ideju i kako sam ih izradio i dok sam se ja raspricavao, primjetio sam da ona zapisuje nesto. Onda mi je sinulo: pa ona me intervjuira!!! Odmah sam se zbunio i moje su se rijeci pretvorile u neartikulirano "gmuaauu...", "well..." itd., no ona je vec imala pricu u glavi i iz tog zavijanja je napravila nekoliko smislenih recenica. Sad mi je jasno kako se to javnim osobama lako krivo protumaci nekakva izjava. Sto cu, nemam iskustva. Interview i slike izlaze pocetkom travnja, naklada cca 3500 kopija, ide u 80-ak zemalja svijeta. Izgleda da je vrijeme da postanem plavusa, hihihi...
Post je objavljen 15.02.2005. u 16:21 sati.