Da komedija bude veca, poslije jurnjave iz grada doma kako bih se spakirao, uskocio u taxi i otisao na aerodrom na vrijeme po kartu - ja sam se vratio doma! Kako? E tako... Posto sam poslao svoju hrvatsku putovnicu u Zenevu kako bih dobio vizu za Sri Lanku, morao sam putovati u Svicarsku sa makedonskom putovnicom. A za nju treba svicarska viza, koju sam s lakocom dobio. A ona pocinje vaziti tek od subote. I tako nisam dobio kartu jer su mi tete iz Lufthanse rekle da ja mogu ici sta se njih tice, ali ce me njemacka policija na aerodromu u Vrankvurtu sigurno ispeglati, naplatiti kaznu i ostaviti da camim negdje. Hm, s lakocom sam odustao od nakane. Srecom, rekle su mi da ce mi cuvati mjesto za sutradan preko Munchena, jer jos ima nekoliko slobodnih mjesta. Tako je i bilo, vratio sam se doma pokisao, uz gromoglasni smijeh i zajebanciju nadleznih. Hah, bar sam se odmorio kao covjek, otisao u kino s mojom najdrazom Izraelkom i u subotu krenuo ponovo na aerodrom. Vrijeme izmedju sletanja u Munchen i polijetanja za Zenevu je iznosilo samo 40 minuta, sto je vrlo vrlo zeznuto za munchenski aerodrom. On je, naime, jedan od najgorih u Europi jer su svi izlazi jedan pored drugog u jako jako dugoj aerodromskoj zgradi. Dok smo sletjeli, parkirali se i dosli busom do terminala, vec je bilo 25 minuta do polijetanja! Sprint kroz zgradu i panika jer su promijenili izlaz, zavrsili su opet smijehom samome sebi jer je avion kasnio citavih sat vremena u polasku. Kada smo konacno sjeli u avion, pilot nas je obavjestio da radi propustenog time slota izlazenja na poletnu stazu, sada moramo cekati jos sat vremena u avionu!?!?! Taman smo se svi uskomesali i htjeli poceti negodovati, kad se covjek skoro istog trena opet javi i kaze da smo dobili dozvolu za polijetanje...
I eto, sletismo u Zenevu, prosao granicu bez problema (iako dobrano neobrijan), kad eto nam tehnickih problema oko iskrcaja prtljage. Sjedio sam, zajedno sa jos otprilike tisucu ljudi na osam beltova, oko sat vremena dok stvar nije profunkcionirala. Pljesak i odusevljenje po kretanju beltova su zacudili poslovicno ozbiljne Svicarce. Taxi, hotel Auteuil (a izgovara se otel Otoj, pa sad ti budi p-a-m-e-t-a-n) i zasluzeni spavanac. Jutro je potrajalo do 14 sati kada me je pokupio moj dragi kolega i prijatelj Vali koji je radio malu zabavicu radi svog sluzbenog jednogodisnjeg odlaska u Washington. Evo vama posvecujem poslijednje budne sate ovog dana, od sutra sam opet zaposlen covjek.
Post je objavljen 13.02.2005. u 20:13 sati.