Šetnjica
01.02.2005., utorak
Priče o Ulici, cvaj + kratka obavijest
|
Prije nastavka štorije, samo da zabilježim da sam konačno dobio novu destinaciju - Šri Lanka. Krećem 13.02 iz Zagreba, 15.02 iz Ženeve, a onda dalje budemo vidjeli što i kako. Sretan sam jer bježim od ove zimurine na plus 27 u prosjeku, toplo more (sad će netko primjetiti da sam perverzan jer se radujem moru u Šri Lanci...), novu kulturu, narod, religiju, običaje... Evo nastavka priče: Dida Ilija je bio svakako jedan od najživljih i najaktvnijih likova koji su bitno doprinosili dinamici (smijehu) svakodnevice u Ulici. Iako je umro u svojim kasnim sedamdesetima ili ranim osamdesetima, uvjek je izgledao mlađe jer je neprekidno bio u pokretu, samo je nešto vikao i dobacivao, bio je pravi Master of Ceremony zbivanja. U Ulici bi se još i dodalo: joj šjor, šta dobro izgledate, ne bi vam nitko dao 90... Iako je otišao odavno u penziju, stalno je bio vani u dvoru i nešto popravljao, pilio, radio. Uvijek nam je imao nešto za prigovoriti, ali sa tako smiješnim tonom i svojim slavonskim naglaskom, da bi se moglo reći u stvari da je bio kao Nikola Simić u Tesnoj Koži. A imali su i sličnu frizuru... U devedesetima, kada se puno kralo po mini marketima za vrijeme velikog odmora, on je bio unajmljen za kontrolu štanda od strane vlasnika jednog od dvije "ćibe" (krletke, op.a.), kako mi u Ulici zovemo limene kućice koje sebe nazivaju ugostiteljskim objektima ili mini marketima, pa je stoga zaslužio i još jedan nadimak koji ga je pratio godinama: Sokol Šafranić. Naša je nepisana "zadaća" bila da se okupimo u vrijeme velikog odmora ispred ćibe i da glasno govorimo školarcima koji pristignu prije dida Ilije: pazite, nemojte krasti, doći će vam Sokol Šafranić, ubit će boga u vama ako vas uhvati itd., a kad bi se on pojavio onda bi bile ovacije: Jeee, evo ga, pazite se sad i slično... Bio je poznat po tome što je pokušao organizirati Miss Topless za žene preko 60 godina, uključujući i njegovu, u čemu su ga zdušno podržali njegovi generacijski drugovi. Isto tako, uživao je u dovlačenju što većeg broja staraca i starica na betonski teren ispred zgrade kojeg smo mi nemilosrdno iskorištavali za mali nogomet (jednom smo odigrali 10-ak utakmica u jednom jedinom danu!), kako bi ih neminovno pogodili loptom i onda bi oni mogli "veslati" svoje pridike o toma kakva smo mi to djeca, pa odgoj, pa roditelji, pa "ja sam mu rekla materi, ali ništa" i tako u nedogled. Svako ljeto. Svako popodne. Copy – paste. Starci i njihova odrasla djeca, tada u tridesetim i četrdesetim, sjede namjerno preblizu terenu i jedva čekaju svojih pet minuta, to jest sati. Najluđi su bili oni koji su živjeli u prizemlju i kojima je naša igra doslovno udarala u ušne bubnjiće, "kao u sobi" – još jedan od legendarnih izraza Ulice. Jedan od njih je imao spremnu vreću kamenja veličine šake, kojima bi nas gađao ako bi slučajno neka lopta završila u njegovima roletnama. Naravno, kada bi tko od njih došao u posjed lopte, odmah bi je izbušio, a mi bismo odmah trčali kod Hajdukovog meštra u radionicu kako bi nam ju zakrpao. S ratom je nekako utihnuo i nogomet, a naša ekipa se raspala. Jedan je netragom nestao, drugi otišao na "suprotnu" stranu, ja sam se preselio i počeo ratovati sa 17 godina (nije baš za pohvaliti se, zar ne...), drugi su se malo pogubili u svojim životima. Iako je druženje još uvijek aktivno, nije kao nekad. No, ima još nastavaka... |
- 16:10 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||