Šetnjica
28.02.2005., ponedjeljak
Mljoaf...
|
Dva je ujutro. Probudio sam se prije dva sata i ne spava mi se više. Hajde da maltretiram blog onda. Jutros smo prilikom sletanja prolazili dugo iznad pješčanih plaža, a pošto je more čisto i mirno, onda se vidjelo i ono što je u moru. Bilo je kao na reklamama za Maldive, Bali ili ne znam koje vrlo poznato turističko mjesto. Šri Lanka možda? :-))) Ovdje je srećom bitno ugodnije od Colomba jer nije toliko ni vruće ni vlažno. Šta se tiče posla, danas sam otkrio da je jedno od prevoznih sredstava i - bicikl, i to oni staromodni, crni, kao prije 40-ak godina. Ne samo za obične radnike i asistente, već i za glavnog šefa. Pošto je ovaj gradić, kao i cijeli ovaj dio zemlje, potpuno niveliran i možda svega 1 metar iznad nivoa mora (ako i toliko uopće), onda bicikl ispada kao idealno prijevozno sredstvo, barem unutar grada. U vezi samog "grada", netko mi je pokazao na mapi da se mi nalazimo usred centra, a u stvari to izgleda kao da smo na periferiji Ogorja Donjega jer se baš ništa ne vidi od bujne vegetacije. Kad smo sletjeli jutros i kad smo se malo duže vozili od aerodroma kroz tu predivnu prirodu, prolazeći pored uistinu zanimljivo građenih hinduističkih hramova na čiji su krovovi građeni u nekakvom nepravilnom piramidalnom obliku s mnoštvom božanstava, osjetio sam kako popušta tjeskoba koje nisam bio svjestan: iako su me svi uvjeravali da su dolazak i rad ovdje potpuno drugačiji od onoga što sam iskusio prošlog ljeta u Africi, da je sve u redu i da nema potrebe za brigu, a kamoli paniku, ja se ipak nisam mogao opustiti i dati si oduška. Ta tjeskoba je kulminirala sinoć, kada sam dobar dio noći proveo u turobnim razmišljanjima i strahovima o tome što i ako se opet ponovi Afrika. Izgleda da je prošlo ljeto ostavilo nekakav jači ožiljak na duši. Nadam se da je ovo početak liječenja te traume, prizori pred očima puno pomažu u tome. Noć prije prošle sam proveo družeći se s komajama na astralnom planu i bilo je uistinu lijepo opet biti "doma". Sinoć sam, izvan turobnog dijela noći, ostatak proveo šetajući u snu s jednom dragom i sve bližom Njemicom kroz prekrasnu cvijetnu vegetaciju, koja se nalazila na ranču njenih roditelja (koje u ustvarnosti nikad nisam vidio ni na slici), dok se sam ranč nalazio odmah pored Hajdukovog stadiona, to jest u neposrednoj blizini kvarta u kojem sam odrastao. Nakon buđenja, čekao sam taxi ispred kuće da me pokupi na aerodrom. Bilo je 6 ujutro, još uvijek noć, iz susjedove kuće je dopirala lijepa romantična muzika, nikoga na cesti, temperatura baš kao što treba - činilo mi se kao da se ugodan san produžava i na javi. Odoh u krevet, možda sada uspijem zaspati... |
- 21:23 - Stvarno? (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||