I evo jutros, srijeda, 22. prosinac 2004, poslijednji dan u Skopju, nakon skoro 6 dugih godina koje su proletjele u trenu. Smijeh bi trebalo kamionima prevoziti, ljubav tankerima, duh – njega ne treba prevoziti, ionako je svugdje prisutan. U čestim razgovorima do kasno u noć, iskapali smo duge kilometre tunela podsvijesti i donosili svjetlost svojim demonima, strahovima, požudama, borbama za moć, kao i nebrojenim drugim, lijepim i ružnim stvarima koji su se krili u svakom od nas. Posao nije završen, uvijek ima još toga za izreći, za otkriti, za osvojiti, kao u sebi, tako i u drugome. I sasvim je svejedno hoćemo li biti odvojeni preko pola svijeta ili ćemo se gužvati ujutro u istom WC-u – ova veza je zapečačena zlatnim žigom.
Vi blagodaram, Makedonki i Makedonci, za vremeto pominato zaedno. Nikogaš nema do gi zaboravam ovie 6 godini što gi imavme zaedno. Toa se najubavi godini vo mojot život. Ve saka Vaš Šanti
Post je objavljen 22.12.2004. u 15:30 sati.