Izvještaj bi se mogao sažeti i ovako: ogrebana i natučena oba koljena, brdo smijeha, zaljubljen ko budala u profesoricu francuskoga. No, krenimo redom. Tarrrannng!!!!!!!! Probudio sam se sa slatkim osjećajem rasterećenosti. Čak i misao da sam slobodan mi je smetala pa sam se trudio ostati jednostavno - rasterećen. Jest da je bilo 7 i nešto ujutro, no to će se već korigirati s vremenom :-)) Malo tjelovježbe poslije dugo vremena, potom lijepa, mirna, duboka meditacija i - vrijeme je za obaviti 2 miljarde stvari prije odlaska u Split. Izašao sam zato u grad u 10 i vratio se doma u 5 popodne, to jest opet odradio puno radno vrijeme i to sa većim angažmanom nego li kada sam jednostavno zijevao od 8 do 4 na poslu. Krenuo sam u potragu za trapericama sa prijateljem i njegovom sestrom koja, budući da ima manekenske afinitete, dobro poznaje gradske dućane s robom. Nakon nekih sat vremena rastali smo se na kratko, kako bih isprintao neke dokumente u internet cafeu. Na izlasku iz cafea nisam ih našao odmah, već sam krenuo pokretnim stepenicama prema dole. Na pola puta oni su se pojavili od gore i počeli me dozivati. I hajde da napravim šalu malu, krenuh trčati uzbrdo tim pokretnim stepenicama i stigoh na sam vrh. Još me samo korak dijelio od tvrdog terena. Pošto sam već bio u razini s vrhom, krenuh desnom nogom napraviti taj poslijednji korak i to vodoravno, bez dizanja noge. Ali avaj, svih mi doboša Darkvuda - u jednoj sekundi već sam opet bio par centimetara pod vrhom, tako da je ta ista noga udarila u stepenicu i ja sam se složio na oba koljena u roku odmah. Srećom, koljena su pala na nepokretni dio, tako da ipak nisam otklizao kao mali medo, na koljenima bespomoćno klizeći niz pokretne stepenice. I ovo je bilo dovoljno da umremo svi zajedno od smijeha i da nas drži još iduća 2 sata. Iako se ta cura pokušavala praviti pristojna jer se skoro i ne poznajemo, stalno je grizla usne i pravila bu-bup kada bi me pogledala. Krem traperice su dobile dvije crne fleke na koljenima, ruke isto tako. Ostatak dana sam trčkarao u krugu od 500 metara, završavajući sve što treba. To je jedna od dobrih stvari u Skopju ako si pješak (pješohodac, op.a.) - većina stvari se nalazi oko glavnog gradskog trga. Doma sam počeo ponavljati francuski, no umor me savladao pa sam zaspao s knjigom. Ovog puta, za razliku od jučer kada sam morao upaliti svjetlo da se maknem iz manijakalnih snova, bilo je isto vrlo intenzivno ali i ugodno, odmarajuće. Nastavio sam s čitanjem i otišao na sat. Pošto sam u ponedjeljak prvi put propustio sat bez najave, učionicom se ponavljalo jedno te isto pitanje: gdje si bio u ponedjeljak? Nisam znao da se toliko brinu za mene!?! :-)) Nakon nastave, 15-minutna brza šetnja s tom krasoticom od profesorice. Naoko ništa posebno, priče o planovima za poslovnu budućnost, o afinitetima za jezike, strogo na mentalnoj razini, ništa privatno ili emotivno. No, od kad smo se rastali svatko svojim putem (to jest ja sam izmislio mjesto odlaska, postalo mi je malo neugodno jer smo već počeli izlaziti iz centra grada), kako je vrijeme prolazilo tako je raslo moje raspoloženje: otvarala mi se glava, bistrila, punila svježinom i inspiracijom, nakon sat vremena grudi su mi počele silno zračiti same od sebe, još pola sata kasnije sam se već totalno razniježio i počeo cmoljiti u sebi kako ne želim ići odavde, kako mi je dobro i kako volim sve oko sebe i čitav svijet. A lijepo sam se dogovorio sam sa sobom da nema vezivanja...
Post je objavljen 02.12.2004. u 01:41 sati.