Sreća prati hrabre. I lude. Nakon melodramatičnih priprema za ispit, vaš je dragi Šanti, naravno, pukao po šavu. Pa normalno, nakon 12 godina izbjegavanja bilo kakve značajnije mentalne aktivnosti, ponovo sjesti i ozbiljno učiti izaziva prave stresove i šokove za nepripremljeni nervni sustav. Jučer sam bio totalno u stresu, noć prije nisam mogao spavati, a moć pamćenja je svedena na nulu jer sam primjetio da između mojih očiju i teksta u knjizi leti mali milion muha koji ometaju da informacija iz knjige dođe k meni. Ajd sad bez komentara, znam da je ludo, ali stvarno je bilo tako jučer. I sam sam se smijao tome. Ipak, nekako, na samom ispitu, uz odvratan osjećaj mučnine i temperature, mučio sam se sa najosnovnijom francuskom gramatikom. Bilo me je užasno sram radi toga što sam potpuno izgubljen u pitanjima. Već sam mislio odustati ili bar otići povraćati u WC, ili pasti u nesvijest, ne znam. I onda se u tom trenutku uključi ona mala lampica u glavi, koja me inače spašava cijeloga života od mojih ne baš najpametnijih odluka, i šapne mi kako u samom testu u drugim odjeljcima postoje već napisane forme koje mi ovdje nedostaju. Mic po mic, vijak po vijak, klupko se počelo odmotavati, moje manipulativne sposobnosti su ovaj put, konačno, iskorištene u pozitivne svrhe. Iz svega toga se rodila nevjerovatna četvorka kao konačna ocjena! Nisam mogao vjerovati, očekivao sam puno kritike s profesoričine strane i neku slabu tricu, ako ne i gore od toga. Heh, bilo mi je drago. Počastio sam razred, koji je u međuvremenu pristigao na sat, Bajaderama (izmorno hrvatsko :-)) i jednom afričkom razglednicom, a ma chere professeur je dobila jednu lijepu hand-made čestitku s malom intimnom porukicom. Eto, igrao sam pošteno, nisam joj kupovao osjećaje prije nego li me ocjenila i napisala diplomu. Sada zna.
Na povratku doma sam pokupio svoju najdražu cimericu koja već dugo nije sa nama. Doma smo gledali odličan film Office space - preporučam svima koji ne vole svoj posao - a poslije smo vodili nikad lijepše razgovore do kasno u noć. Kako to već biva: romantika, blizina, toplina i - "mokrina"! Nakon završetka filma ja sam ostao naslonjen na radijator i razvezao priču. S vremenom mi je na leđima postajalo sve hladnije i hladnije. Eh, opet su rano ugasili grijanje, mislim se u sebi. Nakon 2 sata, oko 1 ujutro, slučajno spustim ruku na leđa da ih ugrijem, kad ono - mokro. Sasvim mokro, natopljeno. I leđa i trenerka i sve. Madre mia. Radijator je curio i iscurio sve lijepo u moja leđa, dok sam se ja zaljubljeno i pristojno smješkao cimerici... Tc tc tc... A usput su neprekidno zvonili telefoni iz Njemačke, to je zbilja nevjerovatno kako je ove godine teško i komplicirano dobiti Makedoncima/kama vizu. Sve što je moglo krenuti naopako je krenulo. Ali baš doslovno sve. Evo i jutros su se vratili smrznuti i isprašeni nazad iz ambasade - opet nešto ne valja... Tko zna, nek pomaže.
Post je objavljen 16.12.2004. u 10:13 sati.