Šetnjica
30.11.2004., utorak
Ne, ne, ne i ne!
|
Ovako moja draga prijateljica Kami uvijek opisuje svoju percepciju nečega što jednostavno ne funkcionira. Danas sam i ja ponavljao te riječi u sebi u poslijednja 2 sata provedena na poslu, ne mogavši se načuditi kako netko od gore uvijek tako sredi kockice sa mnom. Ma zamisli, poslijednji dan posla, uživancija, opuštenost, lagana zajebancija s kolegama, sređivanje sitnih detalja. Kako da ne. Nikad, ali baš nikad u svojoj karijeri nisam otišao na niti jedan godišnji odmor, a da poslijednji dan ili dva pred odlazak nisam dobijao herpes na ustima od stresa i nervoze. Jednostavno ne ide to kod mene - na miru završiti poslove i ući u avion s osmjehom. Uvijek je sve trčanje, panika, ludilo. ako ne za mene, onda obavezno za druge. Znači: NE, NE, NE I NE! Ni poslijednji radni dan ne može biti miran i polagan. NE, NE, NE I NE! Počelo je odmah ujutro kada sam u pekari morao čekati dodatnih 20 minuta za pecivo koje sam naručio dan prije i tako zakasnio na sastanak koji je tradicionalno mjesto patetičnih izjava zahvale za protekle godine rada itd. itd. kada netko odlazi. Nakon toga sam ipak poslužio jelo na vrijeme i dok su svi zadovljno mljackali ja sam umirao od dosade čekajući da se završi predstava. Osjećao sam se kao medo pod reflektorima i bilo mi je užasno neugodno. Nije mi nitko ništa posebno obraćao pažnju, ali me ipak remetilo. Malo po malo, sredi ovo, završi ono, napiši poslijednje mailove, nisam ni mogao napraviti pauzu za ručak. I onda krešendo - taman pomislim: gotovo je, gasim kompjuter i bježim odavde, kada počeše stizati telefonski pozivi koje sam čekao mjesecima. Jurnuo sam u auto, pokušavajući na brzinu savladati prolazak kroz centar Skopja, kako bih stigao završiti sve obaveze koje su odjednom izašle. To, naravno, nije moguće. Nakon jednosatnog gužvanja u kolonama, iscrpljen sam se vratio u ured, gdje su me čekale nove porcije neočekivanih specijaliziranih zadataka u koje sam samo ja upućen. Nekako, u 15.58 ipak sam uspio predati sve ključeve, kartice i iskaznice i nervozno izjuriti van u 15.59. Bio sam na pragu slobode... Ma vraga slobode, jutros sam legao u 5 i digao se u 7, tako da mi je raspoloženje bilo moš si mislit... Večeras sam bio agresivan sa svojima, ispalio sam par topovskih projektila u prostor ni ne trepnuvši okom. Kao, baš me briga, to je moje mišljenje, sve je u redu... Stoka bezobrazna, trebam se sramiti. Laku noć. |
- 23:50 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||