Nije me bilo, mislio sam da cu uhvatiti neku povoljnu priliku za pisanje, ali je nije bilo - samo sve gore i gore. U stvari, ne znam jeli gore ili bolje, ali bar mi je dobro procitati vase komentare. Poslijednji post je bio u srijedu popodne, pa je sad red da se napise sta se desavalo u poslijednjih par dana. Daklem, u srijedu poslije francuskog sam zelio ici na spavanje, jer je cetvrtak bio predvidjen za extremene napore. Naravno, nista od toga, nakon polnocnog punjenja tonera na printeru koji je zavrsio s neuspjehom i katastrofom jer se sva tinta razlila unutar printera, izasao sam vani s kolegom cimerom koji je sudjelovao u toj operaciji, kasnije nazvanoj "Tintanik". Vratili smo se oko 1,30 ha ha ha, ho ho ho, i nista - opet 3 ujutro. U cetvrtak sam otisao sa sefom u Kumanovo, gradic na sjeveru Makedonije koji je juzna granica vrlo specificnog govornog podrucja koji na sjeveru pocinje tamo negdje u Nisu. Obavezno preporucam "Zonu Zamfirovu" rezisera Zdravka Sotre, jedan od onih filmova koji lijece dusu, gdje se upravo govori tim narjecjem. Opet sam zavrsio na krovu, ovog puta iznimno strmom i opasnom, da bih nakon iscrpljujucih cetverosatnih vratolomija na najvecem suncu, kao sto je balansiranje na rubu krova (4. kat!) sa 20 kg teskom opremom koju sam trebao pazljivo spustati konopom na zemlju pazeci da pritom i sam ne poletim s njom nadolje, vratio sam se u Skopje na rucak. No to je bio tek pocetak radnog dana. Nakon sto su svi otisli iz skopskog ureda, sef i ja smo zapoceli "kompletnu operaciju komunikacijskog mozga". Napravili smo pauzu za veceru izmedju 7 i 8, a onda produzili s radom sve do 1 ujutro. Bilo je strahovito naporno, fizicki i mentalno, ali sam istovremeno dozivio veliko oslobodjenje i mogucnost uzivanja za vrijeme posla. To je prvi put da nisam bio opterecen vaznoscu posla, da sam uzivao u dobroj atmosferi i pricanju viceva kako za vrijeme rada tako i tijekom vecere - obicno sam ranije vise - manje sutke jeo ruckove i vecere sa sefovima jer nismo imali nista zanimljivo ni zajednicko za pricati. Ovaj put smo se ubili od prica i zezancija, a nismo dotakli posao. Jedna, dakle, za mene velika promjena. I veliko samopovjerenje za daljnje zadace. U petak smo ujutro bili, nakon duuugo vremena prvi na poslu, ocekujuci vrisku, paniku i krestanje od strane ostalih kolega/ica, sto je sasvim normalna i uobicajena pojava svugdje u svijetu nakon takvih "dubinskih zahvata" u sistemu i na sto smo vec navikli s godinama. Ali, Makedonci su nadmasili sami sebe! Ni a ni be. Ni aman be! :-) "Aha, da dobro..." su bili otprilike ustaljeni komentari. Oko podne je sve bilo nastimano i dotjerano, fully operational, kako se to lijepo na engleskom kaze. Sef je otisao mrtav umoran spavati, a ja sam hrabro ostao na braniku firme svojom voljom. Taj dan je bio isto tako dan nevjerovatnih susreta - svi ljudi (zene) iz moje daleke, prasnjave i paucinaste prapovijesti su se pojavili pred mojim ocima taj dan. Uglavnom one s kojima sam se nekada davno druzio pa se vec dugo vidimo dva tri puta godisnje, uglavnom slucajno, jer su nam se zivotni putevi razdvojili. Cak sam sreo i jednu moju bivsu koju nisam vidio vec 2 godine! Vecina njih se pojavila tu vecer kod nas doma i to je izgledao kao pravi vjesticji bal - 3 crnokose, 2 smedjokose i jedna crvenokosa, vecina mrsava, visoka, duge kose. Vecer za pamcenje. I po cudnoj atmosferi isto tako. Oko 11 navecer sam izasao vani na limunadu u najlegendarniju skopsku slasticarnicu koja se zove "Apce", sto u prevodu znaci tableta. Otvorena je pocetkom 60-tih i od tada nije renovirana. Izgleda rustikalno, ali zato proizvodi daleko najbolju i nadaleko poznatu bozu. Radi toga mnoge slasticarnice kupuju od njih bozu "na veliko" i prodaju po svojim radnjama, a s druge strane sasvim je uobicajeno ponekad sresti Vlatka Stefanovskog i ljude iz tog ranga MK jet seta kako sjede u tom neuglednom objektu. No, zbog svog sarma i tradicije, nitko se i ne usudi prokomentirati nesto. Osim sto se te veceri jako osjecala tekucina za pranje sudja u limunadi... bljak. Srecom, to su rijetke iznimke. Subota i prvi dan normalne satnice spavanja, probudio sam se kao da su me pregazili i voz i vlak zajedno. Otisli smo na nogomet i ustanovili da su nam lopte probusene ili ih ne mozemo napuhati, pa sam se vratio po nove lopte kuci dok su drugi zapoceli lagano igrati. Nakon nekih sat vremena sam se vratio, usao u igru i zapoceo takvu seriju efektnih akcija i golova, u kombinaciji sa apsolventicom medicine iz Tirane, da smo ih zabili 3 komada u roku nekoliko minuta. Svi su u cudu (i smijehu) vikali "uhuhu, vidi prinove iz Hajduka...", akcije su tekle i dalje, ja sam letio po terenu. Deset minuta nakon toga, isti taj visoki, inspirirani letac i golgeter se drzao za ledja, pokusavajuci se nositi sa uzasnim bolovima koji su sijevali kao munje niz bubrege, cvileci i sepajuci ka golu na kojem je proveo ostatak utakmice. No, tih par minuta su bili savrseni, hlebi ga... :-))) I tako lijepo istrcani i naenergizirani, otisli smo cijelo drustvo prvo na bozu u Apce koje nam je obredno mjesto, a poslije tusiranja i u grad na veceru. Nakon vecere smo se, ne bas lako, dogovorili da cemo prosetati i ostati malo na mondenim mjestima "gdje svi izlaze" i gdje se "visi" navecer. Neki su vidjeli svoje poznate, a ja sam treperio od uzbudjenja zamisljajuci kako bi se moja profesorica francuskog mogla odnekud pojaviti - to mi lici na mjesta na kojima bi se ona mogla kretati. Nije se pojavila, ali to iscekivanje je bilo toliko uzbudljivo da sam sa odusevljenjem "vozio" svoju ekipu iz jedne sale u drugu. Nedjelja ujutro - opet vlak presao preko mene, ovaj put od prekomjerne hrane, ali nakon nekih razgovora s cimeri(ca)ma, sve se to promijenilo u snagu i volju za neki dobar rad. Navecer, nakon savrseno pripremljene domace pizze od integralnog brasna - na pocetku pecenja je nestalo plina pa sam jurio na benzinsku po novu bocu - dragi su ukucani ostali gledati lijepi film sa Robinom Williamsom, a ja sam morao ici vani i odraditi obecano prevodjenje strucne literature s engleskog na makedonski jednom prijatelju. Sjedili smo u dobrom kaficu, ja sam prevodio i citao s laptopa, on je zapisivao najvaznije i nakon 3 sata nam je uskuhao mozak pa smo zavrsili. Iako je bilo puno zanimljivih faca, posao i prokleta zadimljenost su nas dotukli. Vrijeme je za spavanje.
Za ovaj post zahvalite kumasinu Rokici koji je, izlazeci prije sat vremena iz moje sobe, samo usput spomenuo kako nista ne pisem vec danima. Nesto me dotaklo, otvorila se dizna i evo sto je iscurilo iz nje. Laka vam noc.
Post je objavljen 25.10.2004. u 00:48 sati.