Dosta je bilo škropljenja baškotina u biloj kavi, vrime je da ovi vaš pošćer i "kroničar" našega rebambivenoga planeta i napiše koju. Nije da je bija lin, ali nije mu se ni dalo...
Dakle, u ponedjeljak smo opet bili u planini, ovaj put usred radnog vremena, sa službenih džipom moje firme, kako bi došlepali moj novi Porsche (na slici je snimljen sa zanosnim hostesama na Autosalonu u Ženevi ovog ljeta, radi kojih i nisam odolio da ga kupim...) natrag u Skopje, u servis. Ja sam za to vrijeme, nekih 4 i pol sata, službeno bio u centru grada, na sastanku. Navečer tečaj francuskog, spremao sam se tek 2 sata prije nastave, baš mi je neugodno bilo...
U utorak sam krenuo za Tetovo, glavni albanski grad u Makedoniji, poznat po puno toga. Spomenimo samo neke stvari. Prvo, njegovi stanovnici su razasuti svuda po svijetu i desetljećima je sasvim normalno viđati švicarske, njemačke, talijanske, austrijske, danske, slovenske i hrvatske tablice po ulicama Tetova. Vezano s time, oni su također poznati po izuzetnoj poduzetnosti, snalažljivosti, probojnosti i još puno drugih kvaliteta koje su im omogućile da o(p)stanu tako dugo širom svijeta. Nešto u pravcu hercegovaca, reklo bi se. Teoriju potvrđuje i činjenica da je Tetovo oduvijek bilo rasadnik skoro isključivo njemačkih automobila, spuštene karoserije kako bi izgledali sportski, širokih guma, prerađenih auspuha i silno nabrijanih vozača. Naime, cesta Skopje - Tetovo je apsolutni rekorder po broju automobilskih nesreća u Makedoniji, već dugi niz godina. Mnoge od njih s fatalnim posljedicama, budući da su brzine pri koliziji uglavnom stravične. No, od prije nekih godinu dana imamo i auto cestu na toj dionici, tako da je broj direktnih sudara radi "neš ti mene preticat u ton kadetu"drastično smanjen. Ali, talenti su talenti, tako da ponekad još uvijek pronađu način da ispune stupce crne kronike na najnevjerovatniji način... Da se ne pravim veliki moralni autoritet na području sigurne vožnje, moram vam priznati da kada sam se našao na auto cesti i prešao granicu od 60 km/h, na trenutak me uhvatio strah brzine i presjekao mi se dah. To je poslijedica tromjesečne vožnje kroz pustinju od prosjećno 30 km/h, nikada ne brže od 50 na sat. No taj moli udar je brzo prošao i uskoro sam bio u drugoj krajnosti: vozio sam konstantno 150 km/h, s posebnim užitkom kroz zavojiti dio autoceste gdje je ogranienje samo 100 km/h. Šta ću, balkanac sam, divljak sam :-)) Moj posao u Tetovu me odveo na krov jedne kuće na kojoj sam proveo par sati pod vedrim nebom i toplim suncem. I čini mi se da sam malo otkačio od toga, vratilo se ono afričko nebo u glavu i osjećaj ogromnog, neomeđenog prostranstva u duši... Iduća dva dana sam se morao boriti s tim da se harmonizira, da me ne ometa u svakodnevici.
Srijeda je donijela još jednu pomalo neočekivanu blic avanturu. Ne planirajući, završio sam na Vodnu, brdu iznad Skopja (kao Sljeme za Zagreb, recimo) i tamo morao preskakati žičane ograde, zidove, pentrati se po velikim drvenim ljestvama upitne izdržljivosti, provlačiti se kroz uzane procijepe, balansirati na 5 cm širokoj gredi na 4 metra visine itd. itd. Eto, živ sam, samo malo prašnjav, khm, khm. Popodne smo otišli registrirati već dobro nam znani žuti Porsche sa slijedećom taktikom: pošto nema šanse da prođe tehnički pregled iz prve, hajdemo ga ipak odnijeti tamo pa da nam kažu šta ne valja, kako bismo ga popravili i pokušali ponovo. I odosmo tamo, bez stražnjeg branika, sa polumrtvim akumulatorom i još puno toga (bar smo tako mislili), kad nam čovjek sa pregleda procijedi kroz zube: parkirajte auto tamo daleko, kod kamiona, vratite se ovdje da vam potpišem i da vas više ne gledam!!!! I da ste namontirali taj branik, vidjeti ću vas ja po gradu, zapamtio sam vas!!!!! Smijehu nije bilo kraja, čuđenju još više...
Današnji dan, četvrtak, je zahtjevao opet putovnicu u džep (bravo Keopsova za predviđanja!) i pravac Srbija. Nakon prolaska vječno razniježenih makedonskih policajaca (fala Igorče, sreken pat...!), uslijedio je prvi test. Za mene, kao čovjeka dobrovoljno "zatrovanog" Rokerima s Moravu, Kamoindžijama, Tesnom kožom i još mnogo čime od najranijeg djetinjstva, ulazak u Srbiju, a pogotovo u njen južni dio, uvijek izaziva lagano podrhtavanje trbuha i grudi, grizenje donje usne i pokušavanje dubokog disanja. Policiju još se kako-tako može izdržati, ali već kod carinika postoji ozbiljna šansa za prve provale smijeha. Poluzadignuta šapka, ljeno gleda, reagira samo na mogućnost privatne zarade - "Dobar dan. Gde ste vi krenuli? Jel imate šta da prijavite? A šta vam je ono tamo? Daj da vidim! Odakle vam ovo? Pa ne može bre ovo ovako, mora da prijavite, sad ćemo kaznu da pišemo..." I naravno još mali milion svakakvih scenarija, policijskih zaustavljanja na putu i pregovora za izbjegavanje kazni i slično. Mislim da je jedan od najvećih štoseva izvalio Tigran, jedan od plejade nevjerovatnih likova iz Skopja. Krenuo čovjek iz Skopja u Beograd sa svojom starom Ladom, krntija u najgorem stanju, natrpanom ljudima i stvarima, scena sama po sebi kao iz najsmiješnijih srpskih komedija. Negdje u Srbiji ga zaustave policajci sa službenim stojadinom i pitaju ga gdje ide. Kada su čuli za odredište, podrugljivo ga priupitaše: "S OVIM kolima?", na što im on mrtav - hladan uzvraća: "A vaše da nije bolje...?" Putnici u autu su poumirali od smijeha, a ja se ne sjećam više što je bilo... I tako, put me odnio u Bujanovac, mjesto nedaleko od makedonsko - srpske granice, nekih 20-ak kilometara udaljen. Pošto se nalazi uz sam rub Kosova, mjesto ponekad postaje poprište pucnjave i sukoba, a budući je čitavo to područje ionako pomiješano albanskim i srpskim selima, tenzije znaju biti dosta visoke. Izgleda da je ovih dana u tijeku još jedan takav napeti period, no ja sam nešto očigledno propustio, budući su me kolege blijedo gledale jutros na poslu kada sam im rekao gdje idem. No, dobro sam prošao, ili nisam ništa shvatio (kao Forrest Gump), bilo je barem lijepo opet kušati ukusni burek sa sirom i jogurt... Opet sam jurio kao budala cestom i doma se sreo sa svojim cimerima koji su upravo kretali za Ohrid sa mojim Porscheom, uredno registriranim, s promijenjenom baterijom, a mi ćemo im se pridružiti sutra. Dok ovo pišem, sat i pol nakon polaska, stiže mi SMS iz auta: Javi se kad možeš. Javim se, kad ono, ehem, problemčići s autom. Naime, sada šeta lijevo-desno i po sasvim ravnoj cesti. Noć se spustila, šuma je gusta, cesta neosvijetljena. Braćo i sestre, pomolimo se... :-)))
Post je objavljen 07.10.2004. u 19:26 sati.