je sati bilo kada sam konačno ugasio svjetlo kako bih spavao. 5 ujutro. Imali smo sastanak od 8 do 11 navečer. Iza 11 sam izšao vani, imao sam potrebu napraviti malo dužu šetnjicu jer me popodnevni susret s jednom osobom dosta poremetio. Nije mi se uništilo to lijepo što sam nosio u sebi, ali se dosta zagadilo grubošću i frustracijama te druge osobe kojoj sam duševno ostao otvoren tjiekom razgovora, tako da je postalo vrlo naporno (skoro bolno) za održati dobru vibraciju. Zato mi je šetnja bila pravo rješenje. No šetnjica se prekinula pozivom u goste ka 3 cure koje žive baš na tom potezu prema centru. Ostao sam tamo do 3 ujutro, bilo je lijepo pričati nakon pola godine, imalo je dosta zanimljivih tema. U 3 sam opet bio na cesti, bila je prelijepa, topla večer pa sam bio u nedoumici da li da se prošetam nazad do doma ili da ipak odem do centra. Pošto sam bio vrlo dobro raspoložen i budan, krenuo sam ka centru. Nisam imao pojma koliko je sati, jer su razgovori u gostima bili toliko zanimljivi da sam izgubio osjećaj koliko je prošlo vremena. Zastajkivao sam pored svake prodavaonice, salona, bilo čega, samo da pokušam vidjeti koliko je sati. Zanimljivo kako nitko nije imao zidni sat u radnji. Pored hrvatske ambasade (joj, veleposlanstva!) je stajao ulični sat - jedan od onih koji su postavljeni na skopske ulice prije puno puno mjeseci, ali gradsko poglavarstvo nije moglo dugo vremena naći nekoga tko će biti odgovoran za njihovo funkcioniranje i održavanje - na kojem sam izdaleka pročitao da je 1.15. Ha, pomislim u sebi, pa nije ni toliko kasno. Kada sam mu se približio, vidio sam da sam zamijenio kazaljke, da je u stvari 3.05. No, radi navedenih razloga vjerodostojnosti satova, nisam mu baš povjerovao, tim više što je s druge strane isti sat pokazivoa 9.55!!! No, dolaskom u centar, uspio sam provjeriti i uvjeriti se da je stvarno već 3.30. Prošetao sam glavnim trgom, bilo je toliko ugodno doživjeti taj trg bez žive duše, potpuno mirnu noć, čisto nebo sa zvijezdama. Dobro, zvijezde nisu baš toliko upečatljive kada ih gledaš iz centra velegrada, ali me radovalo vedro nebo. Sjeo sam u taxi i stigao doma u 4. Bio sam još uvijek dobro raspoložen i odmoran, tako da sam do 5 čitao printout famoznih transkripata sa Brijuna u vezi planiranja akcije Oluja. Kako je završio sastanak, tako sam i ja "otišao" s generalima na počinak. Probudio sam se sam od sebe u 7.50, pogodite kakve sam snove imao - planiranje, strategija, koncepti itd. itd. Uskoro je kraj radnog vremena, hvala bogu. Bio sam dovoljno bezobrazan da napravim pauzu od 11.45 do 14.15, iako imamo samo pola sata slobodno za pauzu za ručak. Ipak je ovo Makedonija i ovakve stvari se naširoko toleriraju :-)))
Inače, u vezi sa najavljenim psinama, nešto smo se zezali na račun nekih cimera kako se ponašaju kao penzioneri jer u zadnje vrijeme jako malo izlaze vani, rijetko se druže izvan kuće i većinu slobodnog vremena provedu u kući gledajući fimove, čitajući ili spavajući u sobi. Zato smo se zezali da su kao penzioneri ili bolnički pacijenti. Nije trebalo dugo, već idući dan, da im se pojave zakačene imitacije povijesti bolesti na krevetima, sa grafikonima, na metalnim podlogama. Umirali smo od smijeha dok smo ih stavljali, oni su bili zbunjeni kad su se vratili s posla. Nisu se ljutili, naravno. Stara smo mi ekipa...
Post je objavljen 20.10.2004. u 15:31 sati.