Nastavlja se cirkus sa zaboravljanjem i nespavanjem. Probudio sam se u 7.50, čudeći se zašto alarm na mobitelu nije zvonio. Onda sam ustanovio da ga uopće nema u sobi. Što znači da sam ga negdje ostavio, iako se sjećam da sam sinoć kada sam išao spavati, namjestio alarm. Cimer je našao mobitel u kupaonici, na podu, gdje je dospio nakon opetovanih vibracija prilikom alarma. Onda sam čuo od svoje nove cimerske ljubavi kako "ima nečiji alarm u kući, toliko jak, da ubija u pojam svojom zvonjavom već čitavo jutro!" Heh, c'est moi :-)) Ova "nezgoda" se savršeno uklapa u jednu staru priču kada smo prije puno godina nas šestoro spavali u jednoj velikoj sobi kako bi nam bilo toplije jer smo imali ogromne račune za grijanje a bili smo smrznuti. Svatko je imao različito vrijeme dizanja i kao po pravilu, svi su se budili na zvono nečije budilice, osim samog vlasnika/ce! Princip je radio savršeno kao švicarski sat! Ili sir, whatever... Na izlaznim vratima kuće sam našao knjigu i bilježnicu iz francuskog koje sam sinoć zaboravio tamo, pod vedrim nebom. Sreća što nije padala kiša preko noći... Inače, nešto se "čudno" događa, pogotovo u danima kad imam francuski. Jučer navečer sam jako uživao na satu francuskog, što radi osobno dobrog raspoloženja, što radi prekrasne profesorice koja nam predaje. Ne znam koliko ima godina, izgleda kao 27-8, ali je možda još mlađa (još uvijek je nisam pitao) i nosi u sebi nešto toliko inspirativno za mene da doslovno letim nakon satova. Ako sam loše raspoložen, oraspoložim se, a ako sam dobro raspoložen, ta večer i jutro nakon su posebno inspirativni, imam taj osjećaj neba u grudima, otvorene, bistre glave, i prije svega puno radosti. Tako sam sinoć poslije francuskog šetao centrom grada s tim lijepim osjećajem i nije mi se dalo ići doma. Sretan sam. I još sam imao priliku prošetati s profesoricom nekoliko minuta nakon sata i popričati van te uobičajene učenik - predavač forme i bilo je jako ljepo. Živa je, zdrava je, radosna je. Zato se danas i ne bunim, iako sam opet legao u 2 ujutro. Do 1 sam pričao sa mojom ljubljenom cimericom, a usput smo se zajedno mučili s Internetom. Ona je otišla, a nakon par minuta pojavio se Rokica da pita za Internet, jer se brujanje kompjutera čuje i iza zatvorenih vrata. Ostali smo pričati do 2 ujutro. Pale su nam napamet neke jako smiješne ideje u vezi pravljenja zezancija oko drugih cimera pa sam ostao bez zraka na kratko od smijanja. Hehehe, nadam se da ćemo uskoro "u akciju". Inače, pored cimerice i profesorice, imam i treću žensku osobu s kojom me druženje i priča jako inspirira, tako da ponekad imam osjećaj kao da se nalazim pod strujom, pod naponom, ali vrlo ugodnim, zdravim naponom. Jasno mi je da si ne smijem sada dopuštati previše nekih "down" ili sivkastih raspoloženja, već zadržati i boriti se stalno za još više radosti, iskrenosti i ljepote, kako bi se naši odnosi mogli i dalje razvijati i produbljivati. Jer, očigledno je svima lijepo za vrijeme i nakon susreta.
Post je objavljen 19.10.2004. u 10:11 sati.