Nemam baš previše točne informacije jer sam odavno čitao o njemu, no priča ide otprilike ovako: u davno doba u Japanu je živio sveti čovjek po imenu Ho-Ti. Iako je bio nedvojbeno prosvijetljen, nije imao učenike niti svoju školu niti je pričao mudrosti. Jednostavno je desetljećima išao od sela do sela, sjeo bi na trg u središtu sela i počeo se smijati. Njegov smijeh je bio toliko zarazan i oslobađajući, da su se ljudi počeli okupljati oko njega i smijati se zajedno s njim. Navodno je to znalo potrajati i po nekoliko dana. To nije bilo samo glupo cerekanje od kojih bi nam uskoro puklo srce, već je bilo toliko duboko pročišćujuće da su ljudi zaboravljali na svoje brige, probleme, međusobne svađe i sve ostale nedaće, a mnogi bi prelazili i u višu svijest, barem na kratko. Zato bi odlazili od njega katarzički rasterećeni, a on bi išao dalje u drugo selo i opet se smijao. Zbog moje prirodne opaljenosti, nekada, kada sam jako u elementu, pa onda svakakve šale pršte na sve strane jedna za drugom i zna se desiti da neki ljudi "otkače" prema gore, neki me moji prijatelji koji su čitali o Ho-Tiju, znaju usporediti s njime. I radi fizičkih osobina, također :-))) Tako sam sinoć primjetio u svojoj sobi, vjerovatno nakon 2 dana što se nalazio tamo, maleni kip Ho-Tija kako je postavljen među moje ukrase na dnu prozora. Ne znam tko ga je stavio, ali mi se svidjela gesta.
Post je objavljen 14.10.2004. u 15:15 sati.