SJENA
slika: digital art
Moje plutonske oči vide, a uranska intuicija osjeća i ono najdalje, najdublje, najtajanstvenije... vide svoju sjenu.
U labirintu dubokog jezera gdje je tama mekana kao duša i gdje se duh propinje Nebu, progovorila je sjena stihovima Antonia Machada:
"Gospode, moje srce
šumi kao more, o Gospode!
I razbit će se niz ove stijene,
čuješ li moje srce, o Gospode!
Moje srce šumi... kao more...",
...dok se kroz rotirajuću svijest želim približiti tom šumovitom moru, iz duboke tuge uzimam led i razmičem paučinu prošlosti, a kao pozitivan predznak javlja se titraj srca, onaj poznati titraj: 'nisi sama... imaš sebe'.
"Kad bezdan uzvrati pogled'' i taj pogled uhvatiš kao jasnu poruku pa se zaljubiš u te oči, znaj, iznad postojanja spajaju se ruke i zazivaju šumovito more, zazivaju jesenje magle i spuštaju se na korijen crnog hrasta, da u njegovoj dubini razluče sjenu Sna.
Postaješ moj trag, postaješ početak gdje sam stala, postaješ odmor nakon umora i kad slijepe oči duše vide sjenu, potopit ću te u svoj polusvijet gdje ćeš na kamenu vidjeti zapis mog kraja i početka.
Oči se gube u tvojima, u njima vidim nestašne igre, ali ne vidim čovjeka umornog od života, jer Sunce se nikad neće okrenuti od mene, samo sam ja malo u sjeni zato što me priziva Mjesec sa svojim opsjenama, lutanjima, priziva me sjena, da joj pogledam u oči i odlutam sa njom ispod Mjesečevog traka.
napisano 2010., a 24.11.2011. objavljeno na portlau Magicus, iz 1. zbirke poezije "SJENA DUŠE"
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/-sjena-
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
ISBN 978-953-7673-60-4
napiši nešto, ako želiš: (24) * ispiši * #
