Odlazim u novi dan, ali ti ovdje ostavljam dio sebe
Daleko si mi od zagrljaja, spajamo se u moru snova za par izlazaka Mjeseca preko horizonta...
Lelujala bih na tvojim usnama, iz mraka bih dodirivala tvoju kosu, a za ostalo bih ti pisala po tijelu i vodila te nježno kroz noć.
Znaš da ćemo jedne ranoproljetne noći podignuti dlanove i hodati gradom kao izgubljene sjene, daleko od svakog uma i past ćemo jedno drugom u zagrljaj kao dvije zvijezde, koje nestaju na horizontu.
U tebi rađam novog čovjeka, u meni probuđuješ davno zaspalu ženu.
Sazrijevamo jedno u drugome, oporavljamo se od rana, koje su nam zadali plavooki ratnici srca zbog kojih smo mjesecima patili i lutali, pričali mudre riječi, a bili ranjeni i kao takvi bačeni među neke okorjele duše, koje nas nisu ni prepoznale.
Svakoj ljubavi smo ostajali vjerni, ali smo odlazili sve dalje i dalje, dok me nisi pronašao i dok te nisam pronašla u ... našim cjelinama.
iz zbirke poezije "Sjena duše", 137. strana
http://shadowofsoul.blog.hr/2010/01/1627165982/odlazim-u-novi-dan-ali-ti-ovdje-ostavljam-dio-sebe.html
napiši nešto, ako želiš: (7) * ispiši * #
