v r i j e m e
Vrijeme nikad ne može zastati u meni i pokloniti mi obećanje vječnosti.
U jednoj kapi vode ogleda se čitav Svemir unutarnjeg bića i čitav kaleidoskop uspavanih misli, želja...
Vrijeme mi ne može pokloniti mene, vrijeme mi može dati obećanje, ali ga moram ispunjavati ja.
Tama polako presvlači svoju noć u mladu zoru, igrajući se tamnim bojama, tamnijim od bezdana.
Po nebeskoj stazi zvijezde još uvijek pokazuju svoje tajanstvene putokaze, šifrirane poruke i bezvremensko trajanje.
Lijepo mi je ovo vrijeme, vrijeme uoči Noći vještica.
Još malo i 'vaga' će potonuti u 'škorpionu', ustupiti mu svojih 30 dana vremena i nestati.
Vrijeme nikad ne može zastati u meni i pokloniti mi bilo kakvo obećanje.
Ne volim obećanja, to je hod po staklenom mostu privida, to je titraj srca kad poskoči od očekivanja.
Ne volim ni očekivanja, jer su lažna, mrtva slova na papiru, mrtve misli što zarotiraju mozak i odvedu me od trenutka kad sam «sada».
Ovaj prelijepi dan, koji mi najavljuje južni vjetar, dočekao me milostivo, nije bio oštar kao jučerašnji utorak.
Znam da moraju postojati i takvi oštri dani, takva hladnija jutra, sve to znam.
Ostavila sam te u zemlji snova, dok je meka svila Svemira nježno dotakla tvoje trepavice i obavila te u svoj zaštitnički veo.
Za neko vrijeme oglasit će se i moj mobitel da ti je poruka pristigla, bit će mi to znak da piješ kavicu i da je tvoj mobitel uključen.
Svako jutro ti pošaljem poruku, a s druge strane bajna tehnika daje odgovore.
Kroz prozor se povija siva koprena oblačnog neba, u meni sjećanja, ti stražari vremena, spavaju mirnim snovima.
Mjesec će se sakriti, a ja ću se polako otkriti ovom lijepom jutru i ušetati u još jedan dan, pomalo oblačan, pomalo tajanstven i pomalo prohladan.
Vrijeme je polako i završiti ovu misao, dopisati zadnja slova i staviti točku.
Hvala ti, Bože, što sam dočekala još jedan dan.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=48717
napisano: 21.10.2009., iz knjige poezije "Plesač na žici"
http://www.digitalne-knjige.com/varga4
napiši nešto, ako želiš: (5) * ispiši * #
prelomljena krila
Potrošila sam neke životne kapi, darovane mi genetskim mirazom od smrtne majke i još smrtnijeg oca...
U mraku sunčevog sjaja klizi niz bez kraja, čak ni molitva ne pomaže, jer se niz bez kraja polako slaže...
Ah, ta shema rime uvijek ima svoje ime, ali ne idem tim putokazima...
U intimnoj konverzaciji mene i mene ponekad poželim vidjeti halucinaciju u budnom stanju...
Sjećanja i vizije stižu iz obećane zemlje, dok se polako pale svjetla mog grada... Ispod balkona tama se oglasila pripremajući se za svoj fantastičan skok...
Njeno mjesto u kutu moje male sobe uvijek je čeka...Iz pjene opet izuzimam par slova i slažem gorku šifru tvog imena...
Nečija ruka je promiješala moje sudbinske karte i samo Boga molim, da to nije ciganska ruka, jer odvući će mi dušu u nova lutanja i sanjarenja...
Pustila sam pogledu da te miluje, a između čiste daljine i smiraja dana pričinjava mi se zgodan muškarac u mojoj sobi..
Sanjam li ili je stvarnost?
Kako je tlo stvarnosti slabašno, u petom pokušaju pronalaska tišine, dodirnula sam tog zgodnog muškarca što se tako bestidno nudi i ne mogu ga maknuti iz duše, čak ni kad se sjetim gorke šifre tvog imena...
Duši su krila prelomljena, zarasla su i ona dalje leti, ali nisko...
Niti srca zatreperile su kad su vidjele tog zgodnog muškarca kako se bestidno nudi... a tko ga ne bi konzumirao? :)
napisano: 13.9.2009., iz knjige poezije "Plesač na žici"
http://www.digitalne-knjige.com/varga4
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=50434
napiši nešto, ako želiš: (6) * ispiši * #
