28.8.2009.
inspiracija za ovu pjesmu je moj suprug Davor i rečenica koja stoji ovdje na blogu, a koja mi je obilježila život:
Probudilo me Sunce, taj predivan žuti disk što mi se svake zore objavljuje na putu prema odredištu..
Kocka dana je pala na broj 28, još par dana do kraja ovog mjeseca i više nikad ovaj datum ove godine.
Osjećam da mi dolaze glasnici promjena, iz dalekog Svemira pulsira zvijezda, sjajna i tamna, prekrasna, dalek.
Vibracija usporava kako se približava mom slušnom sustavu...
Je li to mladi Svemir ili je poruka iz pradavne prošlosti, u mom prasjećanju?
Vizija neotvorenog pisma, pismo i poruka iz prasjećanja?
Život mijenja svoj pravac, stvarnost se razvlači na svom slabašnom tlu, a mašta i dalje plete svoje uzorke...
Uvijek sam voljela svjetlost, njenu brzinu, samo ne mogu gledati u nju, preoštra je, prejakog intenziteta...
Oči duše su mi još uvijek ranjive i bolne...
U te lijene beskrajne dane, kad se zora želi družiti sa sutonom, u te trenutke kad duša ima svoje akorde dozivanja, varke su podmukle, a čarolije prekrasne...
I dok je vjetar lagano pokrenuo noćno lišće, utonula sam u San, da bih se jutros gledala drugačija...
Moj život prate dva anđela...
Spoznaja je tiho uvučena u osjećajni dio mozga i ostala je...
Otvori mi dušu i pogledaj gdje si vratio srce nakon što je dugo vremena bilo vani...
Ti si čovjek koji mi ga je ponovo vratio, stavio ga na mjesto otkud je bilo izvađeno i lutalo godinama...
Svilena krila anđela tiho šumore, kao što kišne kapi daju blistav pogled plavog neba ...
Ovu pjesmu poklanjam sebi... bez mjere i težine, bez značenja sa značenjem ...
Ovu pjesmu poklanjam sebi i zatvaram dio gdje je duša lutala...
Iako volim ta lutanja, jer ću lutati dok sam živa, vidim obalu gdje dolazim kad su jake oluje, u moju zavjetrinu snova, u taj beskraj otkud će uvijek isteći onoliko bisera koliko ih poklanjam tebi...(28.8.2009.)
u spomen Vukovaru, gradu heroju
napiši nešto, ako želiš: (3) * ispiši * #
