između nekad i sad...
U minutama koje prolaze kroz ostatke ovog lijepog proljetnog dana i dok su se nekad na Ivanje mlade djevojke ukrašavale predivnim cvijećem, dolazi mi miris nadolazećih lipa, toliko intenzivan i toliko opojan.
Nad koraljnim usnama zatreperio je osmijeh, a tvoj portret se mijenja kako Sunce polako prelazi s njega pa mi, poput pješčanog sata, pokazuje neke nove nijanse tvojih divnih plavih očiju.
Ti nasmijani proljetni dani iz budnih snova, kao morske zvijezde, spajaju prošlost u sadašnjosti, a između dva susreta sa rasnim životinjama ne mogu se sjetiti što je bilo.
Mogu se sjetiti samo onog što je sad.
Što će biti, ne znam.
Nije ni važno.
Kad nebo i more spoje svoje vlažne usne, znat ću da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju.
napiši nešto, ako želiš: (4) * ispiši * #
