Gledala sam sinoć Mjesec u oblaku, umotanog prozračnom prozirnošću.

Oči su mi zalutale na neke prekogranične ceste, usnula polja i kad se noć razlomila na svoje dvije polovice, u snu su sve linije na dlanu mirovale.

Čula sam da misliš: «nisi ona ista».

Znaš da sam ostala uvijek ista. Ne prepoznajem tvoje misli. Ne prepoznaješ moj dah.

Tješila me hladnoća noći i glazba što se razlijegala uskim prostorom mog automobila.

Neke lagane stvari su se vrtjele, a ja sam sve dublje tonula u vodene dubine, kojima kraja nikada nisam vidjela.

Ne poznaš detalje odraza u zrcalu. Ne vidiš taj odsjaj mene u svojim očima.

Postoji vrijeme za nas.
Postoji vrijeme za nadu.
Postoji vrijeme za ljubav.