Ova noć. Tako tiha. Iza očiju diše duša. Jučer je bio zimski solsticij. Bijeli snovi. Iz mora zlatnih želja, nema me. Mjesec miruje. Prazan pogled. Promjena. Poklanjam životu sebe. Poklanja li mi život mene? Na katedrali otkucava 21.30h. Večer. Zima. Prozirne boje aure obavijaju moju crnu noć. Nema me. Kako prozirno i lako dobivaš sva moja obećanja. Slomljene linije na dlanu pričaju istu priču. U pokušaju da te zaustavim u trenu, odlaziš u svoj trenutak. Ima li tu mjesta za mene? Sanjat ću san smrti i posljednji pokušaj života da me vrati na ovu planetu gdje plavo nebo je – odsjaj tvog oka. Neka noćni sati obaviju moj san dubokim sjajem ovog zimskog solsticija.