Znam da postojiš, negdje iza mene
kad hodam cestom, lagano me pratiš
i tih si poput sjene,
ako skrenem, ti me pravom putu vratiš.

Osjećam tvoju toplinu u sebi
kad je duša ogrnuta bijelom bojom
i ni za što te mijenjala ne bih,
jer me od rođenja zoveš svojom.

Znam da si u duši i kad je sama
pa ne zna kamo bi pošla,
zov kojim ponekad zove me tama
nije staza kojom bih ja prošla.

Znam da se nalaziš uz moj put
svaki put kad otvorim oči zelene
i kao lahor takneš moj skut,
jer određen si da paziš na mene.

Pričam s tobom u sebi noću,
zahvalim se ili zamolim nešto lijepo,
osjetim te kad god hoću
i onda kad greške radim slijepo.

Hvala ti, Anđele, za svaki dan
što ga uz mene provodiš netremice
i činiš sve da je miran moj san
i da sunce obasjava moje lice.

Znam da postojiš i ne pitam se otkud
ponekad ni moje duše nema,
a kad se duša spremi na daleki put
ja ću uvijek biti tvoja tema.