Samo djelomičan zvuk zaustavih prije, nego je slomljen pao na tlo. Odbrojila sam protekle dane kišnog mjeseca i dlanovima pokrila oči. Sinoć, prepun sebe, Mjesec je zagospodario komadićem neba iznad mog balkona. Njegova ograničena moć donijela je plimu misterioznih snova na moje jastuke. Kao nasukano jedro plutala je duša od ponoći do ranog jutra i dočekala maglu. Vjetar raznosi razbacane misli, pokušava ih složiti u smisao da poput igle u kompasu odrede smjer današnjeg dana. Ovaj dan je prepun čiste materije, fizičke snage koja nedostaje. Što će biti u podne, pokazat će mi sunce na horizontu. Simboli snova lebde poput staklenih iglica i zabadaju se u misaoni sklop pokušavajući dešifrirati poruke noći. Zvijezde su odlutale svojim putem, oči se navikavaju na zlatnu boju dana, a ja sam mirno vozeći jutarnjom stazom s tobom uplovila u ovu srijedu.

u spomen gradu Vukovaru, gradu heroju

Znam da postojiš, negdje iza mene
kad hodam cestom, lagano me pratiš
i tih si poput sjene,
ako skrenem, ti me pravom putu vratiš.

Osjećam tvoju toplinu u sebi
kad je duša ogrnuta bijelom bojom
i ni za što te mijenjala ne bih,
jer me od rođenja zoveš svojom.

Znam da si u duši i kad je sama
pa ne zna kamo bi pošla,
zov kojim ponekad zove me tama
nije staza kojom bih ja prošla.

Znam da se nalaziš uz moj put
svaki put kad otvorim oči zelene
i kao lahor takneš moj skut,
jer određen si da paziš na mene.

Pričam s tobom u sebi noću,
zahvalim se ili zamolim nešto lijepo,
osjetim te kad god hoću
i onda kad greške radim slijepo.

Hvala ti, Anđele, za svaki dan
što ga uz mene provodiš netremice
i činiš sve da je miran moj san
i da sunce obasjava moje lice.

Znam da postojiš i ne pitam se otkud
ponekad ni moje duše nema,
a kad se duša spremi na daleki put
ja ću uvijek biti tvoja tema.