Već neko vrijeme ponavljam neke stvari od prije... Pomislih, otkad sam s njim, nemam inspiracije za neke druge misli... Misli su mi zaokupljene našim životom u dvoje, ovim danima koji lijeno teku, a opet su tako brzo prošli ... Cijelih 6 godina stane u prstohvat živosti protoka i cjelovitosti tog osjećaja - biti s nekim, ponovo živjeti s nekim, ponovo voljeti... I taj prstohvat protoka mogu otpuhnuti u daljine i vraćam im se i opet oduzimam od sebe sve daljine, približavam se njegovom životu, njegovoj duši...
Na jezeru našeg života kod pramca stoji taj čovjek i kroti moju razasutu dušu, umiruje te nemire što kao bijele zmije pomamno izlaze iz zelenih očiju i žele ponovno zagospodariti mojom samoćom… Ne osjećam više prazninu bijelog… I cijeli svijet je stao na pola puta, a rijeka života struji tiše, nego ikada… Između mene i neba sklopljen je mir… Znam, dolaze ledena jutra okovana hladnim čeličnim sivim okvirima, ali mene griju tople plave oči i čuvaju mi dušu na dnu, potopljenu kao drevnu amforu punu mirisnih ulja… Ah, život je lijep!