Već neko vrijeme ponavljam neke stvari od prije... Pomislih, otkad sam s njim, nemam inspiracije za neke druge misli... Misli su mi zaokupljene našim životom u dvoje, ovim danima koji lijeno teku, a opet su tako brzo prošli ... Cijelih 6 godina stane u prstohvat živosti protoka i cjelovitosti tog osjećaja - biti s nekim, ponovo živjeti s nekim, ponovo voljeti... I taj prstohvat protoka mogu otpuhnuti u daljine i vraćam im se i opet oduzimam od sebe sve daljine, približavam se njegovom životu, njegovoj duši...
Na jezeru našeg života kod pramca stoji taj čovjek i kroti moju razasutu dušu, umiruje te nemire što kao bijele zmije pomamno izlaze iz zelenih očiju i žele ponovno zagospodariti mojom samoćom… Ne osjećam više prazninu bijelog… I cijeli svijet je stao na pola puta, a rijeka života struji tiše, nego ikada… Između mene i neba sklopljen je mir… Znam, dolaze ledena jutra okovana hladnim čeličnim sivim okvirima, ali mene griju tople plave oči i čuvaju mi dušu na dnu, potopljenu kao drevnu amforu punu mirisnih ulja… Ah, život je lijep!

Utapa mi se glas u tvoj, roni ti pogled mojim zelenilom, svi znaju tajne šifre mog srca i ritmove što otvaraju vrata paralelnih svjetova između nas. U virovitim grudima raste toplina, tu je izvor čežnje nezemaljske. Mogu li biti na dva mjesta istodobno, a da pri tom ne izgubim srce i ostanem svoja? U duši se izrodio nemir iza vrata tame, gdje su zvijezde bile jedini putokaz za prolaz u spoznaju tvog srca. Imam dušu ptice što drhti na tvom dlanu i otvara ti se polako, svevremenski i delikatno. Znaš li da opet između trepavica odlijeću bijeli snovi u daljine i spajaju se između dva horizonta sa jutarnjom hladnoćom? Znaš li da su otvorena jedna vrata prema bistrom izvoru gdje se nastanio nemir i spojio me s tobom, onako... nenametljivo, a nemirno. Znaš li?

Jedan uzrok tišine je dovoljan za tišinu snova... jedna iskra čuđenja je dovoljna da me vrati na početak našeg vremena, na onaj početak, kad nisam znala ništa... Imala sam viziju, objavila se stvarnost... Iz tog vremena zanosa i čarolija ušetala sam kroz ovih 5 godina do svog lutanja, do trenutka kad se ne želim vraćati natrag.... Prošlo je otišlo...Ta ljubav što se objavila, najavila, došla i nastanila, proglasila me čarobnicom trenutka... Zbog svoje jednostavnosti, izgledala je nevjerno vjerna... Čujem da me doziva starica iz tame, čujem taj plač... Neda mi se opet krenuti tim putem... Neda mi se provjeriti provjereno...Ispod masline bih zalegla i zaspala, ispod masline bih ostavila svoje srce, pokrila ga medom i čokoladom i nestala... Neka uživa u zvjezdanoj prašini punog Mjeseca i neka rasplamsava svoj zlatni sjaj... nećemo provjeravati već provjereno...

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

Gledala sam sinoć Mjesec u oblaku, umotanog prozračnom prozirnošću. Oči su mi zalutale na neke prekogranične ceste, usnula polja i kad se noć razlomila na svoje dvije polovice, u snu su sve linije na dlanu mirovale. Čula sam da misliš: «nisi ona ista». Znaš da sam ostala uvijek ista. Ne prepoznajem tvoje misli. Ne prepoznaješ moj dah. Tješila me hladnoća noći i glazba što se razlijegala uskim prostorom mog automobila. Neke lagane stvari su se vrtjele, a ja sam sve dublje tonula u vodene dubine, kojima kraja nikada nisam vidjela. Ne poznaš detalje odraza u zrcalu. Ne vidiš taj odsjaj mene u svojim očima. Postoji vrijeme za nas. Postoji vrijeme za nadu. Postoji vrijeme za ljubav.

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/