Utapa mi se glas u tvoj, roni ti pogled mojim zelenilom, svi znaju tajne šifre mog srca i ritmove što otvaraju vrata paralelnih svjetova između nas. U virovitim grudima raste toplina, tu je izvor čežnje nezemaljske. Mogu li biti na dva mjesta istodobno, a da pri tom ne izgubim srce i ostanem svoja? U duši se izrodio nemir iza vrata tame, gdje su zvijezde bile jedini putokaz za prolaz u spoznaju tvog srca. Imam dušu ptice što drhti na tvom dlanu i otvara ti se polako, svevremenski i delikatno. Znaš li da opet između trepavica odlijeću bijeli snovi u daljine i spajaju se između dva horizonta sa jutarnjom hladnoćom? Znaš li da su otvorena jedna vrata prema bistrom izvoru gdje se nastanio nemir i spojio me s tobom, onako... nenametljivo, a nemirno. Znaš li?